Otkrivamo s kojim zahtjevima učitelji dolaze na sastanak o novoj školskoj godini? 'Bojimo se ugroze zdravlja'

Sutra ujutro počinje sastanak prve Radne skupine za razradu i predlaganje mjera za početak pedagoške, školske  i akademske godine 2020./2021. čije članove je imenovao ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. Skupinu čini 23 člana, a jedna od njih je i Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.

O početku školske godine i koroni, uvjetima rada obrazovnih djelatnika te njihovim zahtjevima i savjetima koje će iznijeti na Radnoj skupini te što su po njima ključni problemi prije početka školske godine koja kreće dok Hrvatska posljednjih dana bilježi povećan broj oboljelih od koronavirusa te s kojim su se sve problemima suočavali tijekom svibnja i lipnja kada se samo dio učenika vratio u školske klupe razgovarali smo s glavnom tajnicom Sindikata hrvatskih učitelja Anom Tuškan. 

Sutra ujutro je prvo okupljanje radne skupine u kojem i SHU ima jednog člana, s kojim zahtjevima i preporukama ćete doći na Radnu skupinu?   Točno, doista se nadamo da ovo okupljanje nije samo "pro forme" jer imamo mnogo konstruktivnih prijedloga, a zaprimili smo i mnogo različitih mišljenja s terena. Naš je primaran cilj zaštita zdravlja i osiguravanje nužnih preduvjeta za otvaranje škola te osiguravanje boljih uvjeta za on line nastavu.   Možete li nabrojati nekoliko glavnih problema po sudu SHU-a oko školske godine i korone?

Najveći su problemi neadekvatan prostor u kojemu je nemoguće održavati distancu, nedovoljan broj pomoćno tehničkog osoblja, nebriga za zdravlje zaposlenika i učenika, osobito onih koji žive u obiteljima s članovima koji su rizične skupine te sama problematika visokorizičnih i kroničkih bolesnika, zaštitna oprema, specifičnosti pojedinih škola (kako zbog potresa, prostornih i sanitarnih uvjeta, rada u više smjena, umjetničke škole, posebne ustanove), uvjeti rada, plaćanja rada iznad norme, radno vrijeme i osiguravanje sredstava/naknade za rad od kuće, jačanje Carneta kako bi bila moguća on-line nastava u realnom vremenu odnosno odgovor na pitanje kako organizirati što funkcionalniju on-line nastavu ukoliko to nije moguće.    S obzirom da je ovo uistinu vruća tema od koje strahuju roditelji i djeca, a i sami obrazovni djelatnici što vas najviše brine oko početka školske godine i korone? Koji su najveći problemi po mišljenu SHU-a?

Najveći je problem bojazan s terena da se ništa u praksi neće promijeniti, da će se škole otvoriti bez nužnih preduvjeta i da će doći do ugroze zdravlja tamo gdje se dobrom organizacijom problem mogao na vrijeme izbjeći.

Boris Jokić je u RTL Danas izjavio da je uvjeren da će neke škole postati epidemiološke bombe. Strahujete li i vi od toga?

Naravno da ukoliko otvorimo škole bez nužnih zaštitnih mjera i opreme, sanitarno higijenskih i prostornih uvjeta, doprinosimo tome da se zaraza proširi, no nadamo se da će članovi radne skupine prihvatiti naše prijedloge kojima želimo osigurati višu razinu zaštite.    Također je rekao da se sa svime krenulo prekasno i da su druge zemlje već razradile brojne scenarije za početak školske godine za razliku od Hrvatske. Smatrate li isto i vjerujete li da će ova Radna skupina u ovako kratkom vremenu pronaći sva potrebna rješenja i modele?   Znamo da postoje tri uzrečice koje definiraju ovu situaciju. Prva je: puno je glava pametnije od jedne, druga je: puno baba kilavo dijete, a treća je: ako ne želiš mijenjati išta, organiziraj povjerenstvo. Mi ćemo ustrajati kod svojih prijedloga i nadati se da ćemo naići na razumijevanje kod ostalih članova i samog MZO-a.   Po mišljenju SHU treba li ovu školsku godinu nastaviti on-line ili je nužan povratak u školske klupe s obzirom na koronu? 

Naš je početni stav iznijeti mišljenja koja smo zaprimili s terena, tražiti zaštitne mjere i zaštitu zaposlenika i osiguravanje nužnih prostornih, sanitarno higijenskih i tehničkih preduvjeta te dezinfekciju i ventilaciju za održavanje nastave u školi te zapošljavanje dodatnog pomoćno tehničkog osoblja. Također, da bi mogli donijeti konačne stavove, potrebno je jasno definirati kronične bolesnike i visokorizične zaposlenike te učenike te pobrojati iste u što kraćem roku. Kada dobijemo konkretne podatke o kojem se broju radi, tada ćemo tek vidjeti koja je realna slika na terenu i kako organizirati njihov rad. 

   Kakva su iskustva naših učitelja koji su se u svibnju s učenicima od 1. do 4. vratili u škole, koji su bili najveći problemi tada, a koji bi se mogli ponoviti? 

Neuvažavanje mišljenja struke, preveliki razredni odjeli, nedovoljno adekvatni prostorni kapaciteti, nemogućnost osiguravanja distance, osjetljiva dob koja je takva da socijalna distanca u praksi ne dolazi u obzir, to im je potpuno strano i nepoznato, a sadržaj koji se podučava zahtjeva blizinu, fizički kontakt, osmijeh, potporu i pohvalu koja se ne može na isti način dati na daljinu.   Mnogi obrazovni djelatnici spadaju, s obzirom na godine, vjerujem u neku ugroženi skupinu. Kako bi trebalo riješiti problem s time?

Kao što sam već napisala, smatramo da medicinska struka nužno mora precizno odrediti koje su to skupine visokorizični zaposlenici odnosno kronični bolesnici, zatim ih popisati i tek kada dobijemo konačni broj krenuti s rješavanjem pitanja statuta i načina rada. Kako je vremena jako malo, voljeli bismo da se analiza napravi ovaj tjedan i da možemo temeljem toga donositi mišljenja i prijedloge. Sve ostalo bila bi improvizacija i ponovno bi status najugroženijih bio nejasan. Ovo je nova situacija za cijeli svijet, no zaštita zdravlja svih dionika u sustavu mora biti na prvom mjestu i ništa se ne smije prepustiti slučaju.    Što će se dogoditi ako se dio nastavnika zarazi, vjerujete li da će se moći i postoji li neki, hajmo ga nazvati 'bazen', iz kojeg dolaziti rezervni učitelji? Općenito kako bi trebali organizirati školsku godinu po sudu SHU-a? 

Što se tiče "bazena" rezervnih učitelja, on je poprilično plitak i postoji velika bojazan da se  za određene od njih neće moći lako naći zamjena. Vezano uz taj dio zaprimili smo razne prijedloge s terena o kojima ćemo moći više govoriti kada razjasnimo temeljne nepoznanice jer ukoliko ne znamo status visokorizičnih zaposlenika ni to hoće li se ugroženim skupinama omogućiti rad /školovanje od kuće, ne možemo detaljnije ulaziti u raspravu o toj temi. Također, bitno je otvoriti i pitanje naknade za bolovanje u slučaju samoizolacije jer je apsolutno neprihvatljivo da zbog loših uvjeta u školama zaposlenici, učenici i njihovi roditelji snose posljedice. Svi su oni zajedničkim snagama i isključivo oni izvukli prošlu nastavnu godinu, a sada je na MZO-u da osigura uvjete dostojne svakog dionika.   Mislite li da su djeca sposobna po osam sati nositi maske i da oni mlađi govorim o onima od 1. do 5. razreda s obzirom da su to djeca mogu li ona poštivati sve preporuke stožera, ipak su to djeca?

Dobili smo mnogo preporuka psihologa koji, uz argumentaciju da škola, uz obrazovnu, ima i važnu socijalizacijsku ulogu u kojoj je bitna neposredne komunikacija s vršnjacima te učiteljima i nastavnicima, da nastavi na daljinu nedostaje neposredan  kontakt, da je djeci u ranjivim skupinama (djeca s teškoćama, djeca u disfunkcionalnim obiteljima…) otežan kontakt sa stručnim suradnicima, da dolaze u novu sredinu, da  ne poznaju informacijsko komunikacijske tehnologije, no ujedno se ne zna koliko u praksi mogu poštivati preporuke stožera... Sve su to pitanja koja će se pojavljivati i na koja ćemo morati nalaziti brza i primjerena rješenja. Upravo je zato bitno konstantno biti u komunikaciji sa stručnim suradnicima koji će morati pratiti situaciju na terenu, raditi izvještaje i analize i brzo se prilagođavati. Ako nije moguće konstantno nositi maske u toj dobi ili medicinska struka procijeni da iste nisu učinkovite iz tog ili drugih razloga, potrebno je na vrijeme osigurati alternativnu zaštitu kao što su pregrade, pleksiglas ili druge mjere, a za što je realno ostalo jako malo vremena. 

Treba li roditeljima omogućiti da sami odluče hoće li im dijete ići u školu ili ne? U svibnju je zbog toga nastao popriličan kaos jer u početku bila samo preporuka da djeca idu pa učitelji radili na dva kolosijeka malo on-line, malo iz škole. Koliko to bilo problematično?

Naravno da je to bilo problematično. Prvenstveno iz razloga što je prvo najavljeno da će svi roditelji imati izbor, nakon toga su izbor imali samo oni roditelji koji oboje rade, nakon toga su izmišljeni subjektivni ili objektivni razlozi za nedolazak, pa zatim obvezni dolazak za sve. U tome se doista rijetko tko mogao snaći. Škola mora biti omogućena za sve učenike, no svakako treba omogućiti ugroženim skupinama i onima koji s njima žive, bili to učenici ili zaposlenici neka kvalitetna alternativa. Također, takve su odluke bile štetne za sve dionike, za učenike jer nisu imali sigurnost trebaju li ili moraju ići u školu, što je stvorilo dodatan strah i stres, a to je ono što moramo pod svaku cijenu izbjeći u novoj nastavnoj godini, a za zaposlenike je bilo gotovo nemoguće raditi jer su u isto vrijeme radili i on-line i u školama i to bez da je ministrica željela priznati njihov rad, trud, količinu prekovremenih, upotrebu vlastitih sredstava, nepostojanje granice između privatnog i poslovnog života jer su zadaće, poruke, pripreme, odgovori djeci i roditeljima, ispravci i materijali slani u svako doba dana, tako da su oni ti koji su izvukli čitavu godinu, naravno uz trud, aktivnost, poticaj, razumijevanje i trud samih učenika i roditelja.   Gospodin Jokić je rekao jedan dosta šokantan podatak da prema nekim ispitivanjima oni pokazuju deficit od više od 30 posto od onoga što su djeca trebala usvojiti tijekom prošle školske godine. Kako riješiti taj problem? Bi li trebalo provesti neke testove znanja prije početka godine pa i nadoknaditi to gradivo?

Zaostaci zasigurno postoje, no smatram da je to nešto što će svaki razred morati analizirati zasebno jer je nemoguće odrediti načine nadoknade na razini države odnosno Ministarstva budući da se niti jedan učenik ne može ukalupiti u neki prosjek, već je svaki radio u skladu sa svojim mogućnostima i uvjetima u kojima se nalazio on i/ili njegova obitelj. Najbolji pokazatelj zaostataka bit će komunikacija uživo s pojedinim profesorom, koji se za svoj rad itekako educirao i koji će najbolje moći procijeniti postoje li i kolike su "rupe". Te analize nas tek očekuju te im se mora pristupiti vrlo precizno i individualno, a trčati unaprijed s univerzalnim rješenjima samo će još više opteretiti učitelje i učenike koje se do sada najmanje pitalo za mišljenje. 

Osim korone, dio škola je oštećen potresom pa tu postoji i manjak prostora za nastavu. Kako tome stati na kraj?

Kada se prisjetimo da je ministrica Divjak inzistirala na otvaranju škola u područjima pogođenima potresom bez da je obišla terene i konzultirala se s JLPS, takvo otvaranje škola, u nadi da se neće ništa dogoditi, doista je najneodgovorniji čin i možemo samo reći da je čista sreća da se potres nije ponovio u nekom "jakom" izdanju. Takvo otvaranje škola veliki je razlog nepovjerenja građana, kao i činjenica da roditelji vrlo dobro znaju kakvi su uvjeti u pojedinim školama. Mi samo možemo reći da ćemo dati sve od sebe da se takav scenarij ne dogodi i da ukoliko se škole otvore, roditelji mogu imati povjerenja da će njihova djeca imati sigurnosne, prostorne i higijensko sanitarne i zaštitne uvjete jer će se inače nepotrebno ugroziti mnogi životi, a zdravlje je neprocjenjivo i sve je osim njega nadoknadivo. 

Je li Ministarstvo s organizacijom školske godine, s obzirom na specifičnu situaciju, trebalo početi puno ranije? I koje modele vi predlažete?

Naravno da je trebalo započeti ranije. No, stalno smo bombardirani lošim vijestima i nema se smisla vraćati unazad već učiniti sve što možemo da nova nastavna godina prođe u što sigurnijem okruženju. Kao što sam napisala, važno je procijeniti imamo li mi prostorne kapacitete, ako ne, možemo li to ikako nadomjestiti, primjerice kombinacijom on-line nastave i nastave uživo, mijenjanjem smjena, novim zapošljavanjem, odvajanjem razrednih odjela ili drugim prijedlozima koje smo zaprimili s terena, pitanje bolovanja i naknade za bolovanje zbog samoizolacije, zapošljavanje dodatnog pomoćno tehničkog osoblja, zamjene, koji je broj visokorizičnih odnosno kroničnih zaposlenika/učenika, imaju li oni i ti učenici  pravo izbora. Stoga ćemo mi dati ranije navedene konkretne prijedloge za zaštitu zdravlja, iznijeti prijedloge s terena, tražiti brzo postupanje te naglasiti nužnost brzog prikupljanja podataka o ugroženim skupinama jer se čini da su oni ponovno ostali u margini, a zaštita svih dionika nije osigurana na potrebnoj razini za siguran početak nastavne godine.