
'Ne, ne želim (i ne mogu) voljeti apsolutno svaki dio vlastitog tijela. I užasno me smeta što nas neprestano tjeraju na to'

Moramo li (i možemo li uopće?) baš u potpunosti obožavati (ili barem prihvaćati) svaki dio vlastita tijela?
"Tjedan dana nakon što sam završila s liječenjem zbog poremećaja u prehrani od kojeg sam oboljela, rekla sam svom liječniku da mi ne kaže koliko trenutno točno imam kilograma. On mi je odgovorio da, dokle god ne budem spremna pogledati u te brojke, to znači da se nisam do kraja oporavila.
Prošlo je sedam godina, a ja i dalje izbjegavam pogledati tu skalu. Također pokušavam što je više moguće izbjegavati fotografije vlastita tijela, a kod kuće također ne posjedujem niti jedno veliko ogledalo.
Je li to idealno? Nije. Jesam li zabrinuta zbog toga? Baš i nisam. Jesam li se i koliko oporavila? Dovoljno.
Poruke koje nam šalju o ženskom tijelu mogu biti prilično zbunjujuće. Izgubi koji kilogram, ali i dalje moraš imati veliku stražnjicu. Trudi se biti zdravija, ali onda ti kažu da se moraš voljeti onakvom kakva jesi. Na društvenim mrežama redovito objavljujemo fotografije kojima promičemo takozvani 'body positivity', od svojih tijela radimo svojevrsne projekte, dok nas pak s druge strane neprestano uvjeravaju da se moramo pomiriti s time kakve smo i prihvatiti vlastito tijelo. A priča o poremećaju u prehrani kakvu bi ljudi voljeli čuti više je nekako inspirativna i šaljiva i govori o ženi koja se nekad osjećala poput ružnog pačeta, a sada napokon misli - ne, sada napokon ZNA - da je lijepa.
Ali mnoge od nas ne dobiju taj 'sretni završetak'. Umjesto da zaboravimo na apsolutno svaku ružnu pomisao koju smo nekad imale o vlastitome tijelu, često se dogodi da dobijemo priliku sklopiti tek neki nespretni sporazum. Umjesto da svoj poremećaj u prehrani zaključamo negdje duboko, mi dobivamo razne zabrane. Mržnju prema vlastitome tijelu ne ostavljamo zauvijek iza sebe; mi jednostavno naučimo trčati dovoljno brzo da nas nikad više ne uspije uhvatiti.
A to, to je već prilično veliki uspjeh. U društvu koje nam svakodnevno prilično otežava egzistenciju u vlastitome tijelu, voljeti sebe i svoje tijelo nevjerojatan je pothvat. Nažalost, čitav taj 'body positivity' pokret ženama je poslao poruku da pravi život počinje tek u trenutku kad u potpunosti prihvatimo vlastiti fizički izgled.
U svojoj vrlo značajnoj knjizi iz 1991. godine
Većina žena koje ja poznajem ne voli vlastito tijelo. Mnoge od njih, unatoč tome, imaju zdrave veze, zadovoljavajuć seksualni život i vrlo uspješne karijere. Zašto nam je ovo iznenađujuće? Zato što se fizički izgled žene obično automatski povezuje s njenim identitetom. Stoga, priča obično ide nekako ovako: Ako žena nije zadovoljna vlastitim izgledom, sigurno nije sretna sama sa sobom.
Ja ovdje ne pokušavam potaknuti žene da o svome tijelu grade negativnu sliku niti želim zanijekati sve one pozitivne projekte, rečenice ili kampanje koje je itko ikada pokrenuo ili izrekao. Takvi pokreti mogu biti itekako uspješni, ali samo onda kad žene potiču da vole svoje tijelo zbog onoga za što je ono sposobno, a ne samo zato što izgleda dobro. No, umjesto da se neprestano trudimo voljeti vlastito tijelo kako bismo zatim mogle voljeti i same sebe, trebale bismo pokušati shvatiti na koji su način ti osjećaji uopće povezani. Prihvaćanje činjenice da je naše tijelo očito velik dio nas može biti dosta korisno, ali bismo izgledu vlastita tijela trebali pridavati ipak mnogo manje pažnje i prostora u vlastitim glavama.
Za mnoge žene koje ne vole vlastita tijela: Ako imate bilo kakvog pametnijeg posla od toga da pokušavate uvjeriti same sebe kako biste ipak trebale voljeti izgled vlastitih bedara, u potpunosti vas podržavam."
Izvor: Marie Claire













