Voljela bih da imam to samopouzdanje glupih i hrabrost bezobraznih

UPOZORENJE PRIJE ČITANJA: Da se odmah na početku ogradim, tema o kojoj ćete upravo čitati ima uporište isključivo i samo na mojim opažanjima i čitanjima, ne smatram se kompetentnom, pogotovo ne u psihološkom smislu, procjenjivati razinu inteligencije ili talenta u ljudi, ja to onako više laički. Pa se nedajte uvrijediti od jednog laika. Ako ste laičkim djelovanjem, kao i ja, nanjušili patern ovakvih ljudi, onda će vam se ovaj tekst kao takav sviđati...

Dakle, bila jednom jedna djevojka, sada već žena, koju sam upoznala na pravoj godini faksa. Bila mi je bila poznato lice od nekud, a i nekako smo uvijek kasnile na predavanja i redovito završavale na kraju dvorane fakulteta, često na nogama slušajući cijelo izlaganje profesora. Na početku studiranja prijatelji su se valjda stvarali prema tome kako su se brucoši sjeli jedan do drugog na uvodnim predavanjima, to bi nerijetko bila čista slučajnost... Jedinu prijateljicu koju sam tada svjesno 'odabrala' je bila mala crna isprisana alternativka, slična tada meni, za koju sam već tada znala da, sudeći prema stilu oblačenja, imamo slične interese. Prošli vikend, osam godina kasnije, bila sam joj djeveruša na vjenčanju. Ipak, sorry draga, ovo nije priča o tebi, digresija me navela da ti ovdje posvetim par redaka, iako zaslužuješ 10 kartica teksta! ;)

Počnimo ponovno... S kolegicom s početka priče sam počela pričati, družiti se na kavama poslije predavanja, upoznavati se. Imala je što pametnog za reći, čak i fore slične mojima, ali kad bi nas čovjek vidio, nikad nas dvije ne bi spojio. Kasnije mi je postajalo i jasno zašto. S vremenom mi je počela 'smrdjeti'. U zajedničkim seminarskim radovima je redovito zabušavala, tražila od drugih da odrade njen dio posla jer 'nema vremena', na kolokvije i ispite je dolazila s već, prema njoj, normalnom pretpostavkom da su drugi naučili i da će od njih sve prepisati. Već sam se ranije počela odmicati od nje jer mi se gadila takva 'gotovanka'. Kroz to je vrijeme našla druge žrtve kojih mi je bilo žao što ih iskorištava, ali sami su se dali iskorištavati. Od osobe koja bi napravila sve, čak i prešla preko nečijeg 'mrtvog' tijela, da dođe do svog cilja. Bez srama.

Prevrtimo malo film unaprijed... Pozavršavali smo svi fakultet, neko vrijeme je prošlo, za tu ženu nisam čula ni gdje je, ni što je, a najiskrenije - nije me ni zanimalo. Kad odjednom šok i zgražanje! Žena si je, s nekom svojom biznis idejom, koja zapravo nije ništa novo, samo je 'inovativno' zapakirana, počela podizati rejting u našoj struci. Njenu su priču prenijeli svi glavni mediji, ona je bila hit (o detaljima njenog posla i ideji ne želim, jer ako već blatim takve, radije to radim anonimno).

E sad, nije jal, nije ljubomora ovdje onaj osjećaj kojeg njušite već je to zgražanje i iščuđavanje. Realno i najobjektivnije moguće - ženska je seljača. Na van i na unutra. Seljača u ovom smislu ne znači cura sa sela već cura bez ukusa. Žena koja je svoju ideju, koja je realno ' šrot ', uspjela prodati još glupljima od sebe. I time se hvalila na sva zvona, iz nje je prštio onaj 'kraljica sam svijeta' ponos. Evo tu joj dižem ruku, što je glumeći čobana bez ovaca, postala čobanica s ovcama. Nesvjesna svoje kvalitete, iliti ga nekvalitete je naišla na one koji su još slabiji u prosudbi nečijih sposobnosti zbog vlastite ograničenosti. I eto ti publike, one priproste, kakva je i sama.

Upoznajte se s novim pojmom, kojeg sam i ja nedavno otkrila zahvaljujući ovom tekstu , odavno primijećujući da taj fenomen postoji. Dunning-Krugerov efekt je relativno novi pojam u psihologiji, a odnosi se na neobučene osobe koje imaju 'iluziju superiornosti', rangirajući svoju sposobnost iznad prosjeka, puno više nego što ona zapravo jest.

Mudri Sokrat je prije 2000 godina rekao: Znam da ništa ne znam. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni da se poistovjete s ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo, svjesni su koliko toga još ne znaju.

Dunning-Krugerov efekt je prema stručnoj definiciji 'kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netočne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške'.

( Laički, sasvim nekompetentan i nasumični odabir tipičnog primjera osobe oboljele od Dunning-Krugerovog efekta )

Nasuprot njima, a u psihologiji je to odnedavno i znanstveno dokazano, postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u području u kojoj su zapravo totalni laici, a pored toga što nisu u stanju sagledati svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni prepoznati tu kompetentnost kod drugih.

Posao mi je takve vrste, a i moj je interes minglati se u muzičkim krugovima jer uživam upijati novosti iz te kulturne djelatnosti, ali koliko sam tek tu puta nailazila na primjerke koji, jbg, nisu toliko glazbeno talentirani, ali su umislili da je kul biti u bendu i svirati instrument. Neke takvi kompleksi muče od malena, a obrisi takvih 'zabrijavanja' da dobro sviraju/pjevaju i ne suočavanje s vlastitim mogućnostima ih prati i dan danas. Osrednji su i uvijek će takvi biti, koliko god vježbali.

Na van odaju dojam samopouzdanih 'bogova' svojeg žanra, no zapravo su ljudima s iole sluha čista sprdnja. Žao mi je, ali kao takvi, nesvjesni svojih nesposobnosti i hvalisanju istima - jednostavno se nude svijetu da ih ismije. A svijet će ih - jbg - ismijati, možda će mjestimice nekome biti žao.

Za razliku od tih bahatih, punih lažne samopouzdanosti, ima ih onih koji se bogovski trude, nisu samodopadni, ali nikako da se pronađu u nečemu u čemu su dobri jer to silno svim svojim srcem žele biti pa često krenu krivim putem. Kako onda imati srca i tim dušicama koje se ne prestaju truditi reći - 'E micek, ovo ti je zaista loše. Budi realan, odustani od toga'. Kako imati srca? Iako, meni nekako više ima logike da se nekom kaže iskreno mišljenje nego da se diže samopouzdanje iz sažaljenja. Jasno, ljudi gledaju svoja posla, pa i kad imaju nešto negativno za reći, ili prenijeti kakvu konstruktivnu kritiku, radije šute.

Najzad, možda upravo moje kolege novinari misle ili mi iza leđa pričaju 'gle ovu glupaču koja si je umislila da zna pisati, danas svaka budala može dobiti dozvolu za kolumnu'. Možda i je tako, a možda uopće nitko ništa ne priča, a ja si ovdje prepotentno dajem na važnosti. Činjenica jest da mi zasad nitko dozvolu za pisanje nije oduzeo. Valjda onda vrijedi ovo što pišem nekom na svijetu. Zamišljat ću si da je tako, daje mi svrhu.

Ja oduvijek propagiram ovu rečenicu - samopouzdanje i skromnost idu zajedno. To sam spomenula u svojem prvom tekstu ikad, te se teze držim i danas. Pohvaliti se kad ti ide, nije grijeh, ali tanka je granica između iznošenja prostih činjenica i hvalisanja.

Sve što ti treba u životu je neznanje i zdravo samopouzdanje. I uspjeh ti je zagarantiran. Neznanje i znatiželja će gurati te prema naprijed, a zdravo sampouzdanje dati hrabrost da preskočiš tu ogromnu lokvu blata vlastite nesigurnosti i stupiš na drugi dio ulice neokaljan. Loše je samo, kada se precijeniš. Onda nisi ništa drugačiji od cure s početka priče. 

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.