Spavat ću kad umrem...

Zašto pišem o tome? Jer je stanje što sam starija sve gore. Što je tu novo, pitali bi se neki. E pa, meni je novo, odgovaram im ja. 

Sve je počelo davno, problemi su startali već kad sam se rodila. Odmah se znalo da će to kreštavo vrištajuće dijete prozujati kroz svoje djetinjstvo umarajući i sebe i sve oko sebe neprestanom podjelom neiscrpive energije i da će joj se kad tad baterija morati isprazniti. Je li to vrijeme zaista došlo? Ne, nisam spremna na to!

O čem ja tu konkretno pričam? Pa počela sam si zamjerati iznimno veliku količinu vremena koju utrošim na spavanje zbog neizmjernog i konstantnog umora od ničeg konkretnog. I ne bi to bilo ništa samozamjerajuće da ne primijećujem da zbog toga sve više svakodnevnih stvari ne stižem obaviti, neke stvari bitne samoj meni za moju budućnost odgađam već mjesecima, ako ne i godinama. Čak niti film ne uspijem pogledati do kraja, što sa mnom nikada nije ranije bio problem, a da ne zaspim. Evo 'The Revenant' s Leonardom DiCapriom mi stoji na lageru na laptopu već dva tjedna, koliko sam natrag u Zagrebu sa svog zimovanja u New Yorku , i nikako. Uvijek zaspim na prvih 10 minuta filma, a Leo to sigurno nije zaslužio. 

Iako sam u tom predivnom New Yorku uspjela vidjeti i posjetiti dosta toga u tri tjedna, za vrijeme koliko sam spavala dok sam bila tamo sveukupno, mogla sam proputovati pola istočnog SAD-a, izazvati međunarodni incident na Trumpovom izbornom skupu i sabotirati ga u tome da dobije nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Ako je on mirotvorac, ja sam ranoranioc. A nisam. I eto, zbog mog spavanja do podneva propade sve.

Jasno je da kad želim i kad bi bilo poželjno moj organizam ostaje budan. Tako se na primjer ponašao tijekom preooceanskog leta iz NY-a za Pariz. Osam sati sam ja kao sova gledala glupe filmove, skrvčena između nekog Indijca i punašnije Francuskinje koja mi je svako malo slinila na ramenu jer joj je glavu bacalo, ofc, na moju stranu. Ne, kuži moje tijelo da nije u položaju u kojem mu je najprirodnije i najugodnije zaspati pa gospodski odbija prisilno mi zatvoriti kapke. Princeza! Nekad tako mozak prevari tijelo i ulije u njega par pivica i da vidiš kako se tijelo sklupča u kojem god položaju! :D 

Najbolji prijatelj poslije povratka u New York zbog šest sati vremenske razlike postao mi je Đeto Legić. Zbog njega sam uspjela zaspati na čak dva dogovora s prijateljima, iako sam te dane kombinirala i posao koji je došao kao nešto novo u mom životu nakon tjedana luftanja. Moja su smjene na poslu već pet godina svakojake, ponekad ujutro, a ponekad popodne pa se tijelo ne može priviknuti. Kako god bilo, sada više kao izliku ne mogu koristiti 'jet lag' i prilagodbu na radnu atmosferu. I dalje mi se strahovito i skoro uvijek spava. Nemojte mi savjetovati droge, nisam taj tip. Za poist i popit uvik.

Neke od malobrojnih prednosti spavanja do kasno je činjenica da ti je bioritam takav da postaješ noćna ptica i dobivaš rijetke prilike baviti se svojim poslom koncentrirano, po noći, bez previše faktora koji bi ti oduzimali pozornost. Još jedna prednost spavanja do kasno je to što odmah kad se probudiš imaš priliku vidjet zalazak sunca. Zalazak sunca je nešto lijepo jer je lijepo prisjetiti se na to da i kraj nečeg može izgledati lijepo. 

Znam, nisam luda (ili možda malo:)), što si stariji, treba ti više sna, obaveze su tu, obitelj, djeca. Izmoriš se. Nije to lijenost! Ali koliko jest lijenost? Koliko svakodnevni umor zapravo ponekad stvara izliku da se na duže staze ostane u komfort zoni i takva se srednja vrijednost zadrži do kraja naših života, a mi nismo zadovoljni tom razinom? 

Kada će se dignuti novo sunčeko iznad tvoje glave ovisi samo o tebi! Ne budy grumpy kao ja, započni dan ranije, pogotovo kad se ne moraš dići na posao. Odspavaj svoje, zaslužio si, ali neka ti to ne pređe u naviku, kao što se bojim da je meni pa eto tu o tom svom problemu i jaučem.

Možda je sve ovo zapravo daljnja depresija i nezadovoljstvo vraćanjem iz bijelog svijeta u ovu malu zatucanu sredinu. Ne želim puno negativno lajati o državi u kojoj živim jer je sad popularno to raditi, ali ne mogu si pomoći da se ne osjećam pokunjeno. Putovanja svima pa i meni šire obzoree. A tko se nagledao mjesta i naslušao priča drugih, onih koji su riskirali i napustili svoje domovine u potrazi za boljim sutra - njima postaje pretijesno u ovoj zajednici. 

Ne brini, mama, još ništa ne planiram. Još sam tu, dok jednom ne budem. Dok ne uđemo u zonu sumraka i ja ne odlučim zaživjeti snom kojeg očito želim što više produljiti ovoliko dugim spavanjem. Eto, sama sam si dala odgovor na pitanje zašto toliko spavam. Nije loše ponekad ovako popričati sam sa sobom, živjeli! :)

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.