Psiholozi pitaju: Zašto je poginuli hrvatski vojnik heroj, a poginuli socijalni radnik neradnik?

Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja.

VEZANE VIJESTI

Kako to da sustav mlade ljude, koji se za profesije socijalnih radnika i radnica te učitelja i učiteljica opredjeljuju velikim dijelom s intrinzičnom motivacijom (npr. željom da čine dobro, rade s djecom, doprinesu boljem društvu), toliko emocionalno iscrpi da u visokom stupnju doživljavaju profesionalno sagorijevanje i izražavaju namjeru da napuste profesiju?

Kako to da ljudi koji svakodnevno rade ovako emocionalno iscrpljujuće profesije još uvijek nemaju sustavnu podršku u obliku besplatnih supervizija, konzultacija i psihološkog savjetovanja?

Kako to da ljudi u sustavima socijalne skrbi i školstva ne dobivaju gotovo nikakvo priznanje koje bi pridali na važnosti njihovog osobnog i profesionalnog dostojanstva (kroz novac, javna priznanja, bolje sustave napredovanja)?

Kako to da kad u istom mjesecu na radnom mjestu, radeći za državu, pogine hrvatski vojnik te socijalni radnik i pravnik samo jedan u medijima bude pretvoren u heroja, a prema drugo dvoje se odnosimo kao da nikad nisu postojali?

Ovo su samo neka od pitanja nad kojima bismo se trebali zamisliti, upozoravaju psiholog Luka Juas i psihologinja Sena Puhovski u osvrtu na brojne natpise u medijskim stupcima i svakodnevnim razglabanjima na kavama u 2019. čija su tema bili problemi u sustavu socijalne skrbi i obrazovanja.

VEZANE VIJESTI

Naime, prošle godine smo svjedočili velikom broju napada u centrima za socijalnu skrb, iako dvoje psihologa upozorava da je možda bolje reći da smo postali svjesniji pojavnosti tog problema, ali i otvorenom izražavanju nezadovoljstva učitelja i učiteljica koji je rezultirao velikim štrajkom. Reakcije javnosti bile su podijeljene, a kao ilustraciju stava jednog njezina dijela Juas i Puhovski uzeli su i komentare na internetskim portalima pri čemu su prilikom medijskog izvještavanja o napadima u centrima i štrajku prosvjetara izcvojili ova dva: 

''Ovi komentari odražavaju nezadovoljstvo građanki i građana trenutnim funkcioniranjem sustava, ali i pokazuju sklonost da se za probleme u sustavima socijalne skrbi i obrazovanja odgovornost olako kolektivno pripiše svim socijalnim radnicima i radnicama te učiteljima i učiteljicama. Iako je očekivanje vrhunske usluge od djelatnika i djelatnica u jednom i drugom sustavu opravdano, postavlja se pitanje omogućavaju li uvjeti u sustavu postizanje takvog standarda'', ističu Juas i Puhovski. 

U tom kontekstu važno je razumjeti i perspektivu onih koje se često proziva da su neradnici. Rezultati istraživanja među zaposlenicima centara za socijalnu skrb pokazuju da najveći dio zaposlenika pokazuje simptome početnog sagorijevanja, a njih 11,5 posto simptome visokog stupanja sagorijevanja na poslu, pokazuje istraživanje Ljiljane Friščić ''Čimbenici profesionalnog stresa i sagorijevanja u radu socijalnih radnika u Centru za socijalnu skrb Zagreb''.

Prema podacima ankete Hrvatske komore socijalnih radnika koju je ispunilo 739 socijalnih radnika i radnica, a o kojoj je izvještavala podrobno i RTL-ova Potraga, njih 29 doživjelo je fizičku agresiju, a 271 verbalnu agresiju na radnom mjestu u proteklih godinu dana. 

VEZANE VIJESTI

Kada se, pak pita, učitelje i učiteljice za njihovu perpsektivu, otkriva se da prema istraživanjima polovina njih izvještava da se osjeća emocionalno iscrpljeno poslom dok druga istraživanja pokazuju da čak trećina hrvatskih učitelja i učiteljica želi napustiti svoj posao.

Reakcije javnosti, kao i podaci prikupljeni od zaposlenika u sustavima socijalne skrbi i obrazovanja ukazuju da problem postoji. Međutim, upozoravaju Juas i Puhovski, za razliku od pripisivanja problema osobinama zaposlenika (kao što su nemarnost ili lijenost), važno je uzeti u obzir uvjete rada koji vode do ovakvog stanja:

''Za uspješnost u poslu prema modelu karakteristika posla na radnom mjestu potrebno je zadovoljiti tri ključna psihička stanja koja su povezana s visokom motivacijom za rad, kvalitetom radnog učinka i zadovoljstvom poslom. Prema modelu ovi ishodi ostvaruju se kad zaposlenici doživljavaju smislenost posla, osjećaju da su oni odgovorni za tijek i ishode posla te poznaju rezultate svog rada. Upada u oči kako se u ovom modelu uopće ne spominju potrebe nižeg reda (npr. sigurnost, primjereni fizički uvjeti rada i sl.) jer autori modela pretpostavljaju da su one zadovoljene u suvremenom radnom okruženju''.

Psiholozi Zagrebačkog prihološkog društva poslužili su se ovim modelom za opisivanje stanja u sustavu socijalne skrbi, u kojemu socijalni radnici i radnice obavljaju oko 140 različitih poslova. Kako objašnjavaju: ''Ovako velika količina različitih poslova dijelom je uvjetovana i društvenim promjenama koje su dovele do porasta broja korisnika i korisnica sa složenim problemima, a uvođenje ovakvih složenih obaveza praćeno je nedovoljnim brojem zaposlenika i zaposlenica izraženim vremenskim pritiskom prilikom rješavanja radnih zadataka''.

Prema podacima Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi jedan socijalni radnik skrbi o 200 obitelji. Socijalni radnici često ističu da se osjećaju nemoćno na poslu što je suprotno od stanja doživljene odgovornosti za tijek i ishode posla. Naime, svakodnevno se susreću s korisnicima različitih potreba, osobina i socijalnih pozadina, a u pružanju podrške prepreku im stvara nedostatak institucija specijaliziranih za pružanje potrebnih usluga i tretmana. Pritom, često ne dobivaju povratnu informaciju o vlastitom radu i izvještavaju da ''nikog na poslu nije briga za ono što rade''. 

''Upravo su povratne informacije temelj za poznavanje rezultata vlastitog rada, a prevelik opseg poslova i vremenski pritisak dovode do pojave nejasnoće profesionalne uloge. Čak i na temelju ovako površnog poznavanja uvjeta mogu se očekivati negativni osobni i poslovni ishodi iz modela karakteristika posla. Štoviše, stanje na terenu pokazuje da trenutni uvjeti rada u sustavu socijalne skrbi ne osiguravaju čak ni zadovoljenje potreba nižeg reda. Neprimjereni fizički uvjeti rada i nesigurnost zbog prijetnji fizičkom ili verbalnom agresijom, nažalost su svakodnevica velikog dijela socijalnih radnika, pravnika, psihologa i ostalih djelatnika u centrima za socijalnu skrb. Rad u ovakvim uvjetima vodi do sagorijevanja na poslu koji za posljedicu ima iscrpljenost zbog kontakta s drugim ljudima, bezosjećajan i ravnodušan odnos prema njima te opadanje osjećaja vlastite kompetencije i postignuća'', upozoravaju Juas i Puhovski. Kao što primjećuju Ljiljana Friščić, voditeljica Službe za inspekcijski nadzors u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, te izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Studijskom centru socijalnog rada Olja Družić Ljubotina, trebamo se zapitati: ''Kako je to raditi na tako odgovornom radnom mjestu u kojem se donose važne odluke vezane uz ljudske sudbine, a na kojem stručnjak ima osjećaj da ne može utjecati na promjene na svom poslu?''

VEZANE VIJESTI

Kad razmišljamo o poslu učitelja, prva slika koja nam padne na pamet vjerojatno se odnosi na učitelja koji poučava učenike u razredu. Međutim, danas se sve više prostora i vremena ostavlja odgojnoj ulozi škole, upozoravaju Juas i Puhovski. Pritom podsjećaju na ono našto upozoravaju njihove zadarske kolegice Ivana Macuka, Irena Burić i Ana Slišković, a to je da takva ulogaučitelje i učiteljice stavlja u poziciju koja od njih zahtijeva povećanu odgovornost i ulaganje emocionalnog napora u radu s učenicima. Povećani emocionalni napor povezan je s osjećajem emocionalne iscrpljenosti učitelja, upoztoravaju psiholozi: ''Osim sve većih emocionalnih zahtijeva posla, učitelji u hrvatskoj izvještavaju o lošim radnim uvjetima, lošem statusu profesije i prevelikim administrativnim zahtjevima. Iako se sve više prostora daje autonomiji, učitelji u suvremenoj školi imaju ograničenu mogućnost kontrole nad ishodima svog posla. Osim opsega kurikuluma i krutog 45-minutnog formata rada, u obzir je potrebno uzeti da rade u relativno velikim razredima s mnoštvom učenika i učenica koji se razlikuju u svojim osobinama, sposobnostima, motivaciji i socijalnoj pozadini''.

Pa ipak, kad se učitelje pita da navedu izvore zadovoljstva na poslu, oni navode rad s učenicima, osjećaj ponosa na svoje učenike te sam nastavnički posao pa je upravo zato zanimljivo zapitati se kako to da su učitelji i učiteljice svoje nezadovoljstvo odlučili pokazati upravo štrajkom?

U razumijevanju nezadovoljstva učitelja koji je rezultirao štrajkom lani krajem godine, Juas i Puhovski posegnuli su za postavkama teorije pravednosti: ''Teorija pretpostavlja kako zaposlenici procjenjuju jesu li ishodi posla (npr. plaća, status profesije, nagrade) pravedni te je li način na koji se donose odluke o tim ishodima pravedan. Kolektivne akcije poput štrajka prema toj teoriji javljaju se u situacijama kad zaposlenici procjenjuju da ishodi nisu pravilno raspoređeni i da su procedure za donošenje nagrada nepravedne.

Dakle, nije dovoljno da zaposlenici smatraju samo kako su im primjerice plaća ili status profesije niski, već je potrebno da smatraju kako se raspodjela takvih ishoda temelji na nepravednim postupcima kako bi se organizirao štrajk. Doživljavanje emocionalne iscrpljenosti, negativna percepcija učitelja u javnosti i nedovoljno visoke plaće prema ovoj teoriji opisuju nezadovoljstvo učitelja raspodjelom ishoda''.

Međutim, ključan element za pojavu štrajka bila je percepcija o nepravdi postupka prema kojem su oni najniže plaćeni službenici koji imaju visoku stručnu službu što su učitelji i javno komunicirali. ''Osim što takvi uvjeti povećavaju vjerojatnost pojave štrajka kao kolektivne akcije, oni imaju i druge nepovoljne posljedice jer narušavaju profesionalno dostojanstvo učiteljai učiteljica. Pritom je važno reći da posljedice toga osjećaju oni koji sad rade u sustavu, ali je riječ i o dugoročnom riziku za negativnu selekciju u učiteljsku profesiju, a isto vrijedi i za socijalne radnike i radnice'', upozoravaju Juas i Puhovski i donose svojevrstan zaključak da je to ono nad čime bismo se kao društvo trebali duboko zamisliti.