Bojim se... da krivo ne zazvučim. Bojim se... da ne ispadnem materijalist više klase jer isti nisam. Bojim se pričati o novcu kao bitnom faktoru. A bitan je, itekako bitan.

Krenula sam pisati ovaj tekst u trećem licu, misleći se tako malo prikriti od potencijalnih nezadovoljnika, ali mislim da će se i tako shvatiti da govorim iz vlastitog iskustva.

Dakle, imam 27 godina, ok posao, plaću s kojom bi trebala biti zadovoljna s obzirom na iskustvo ostalih vršnjaka u Hrvatskoj, ali nisam (i to je moje pravo). Kako god bilo, nije panika. Ima se za otputovati, pojesti i popiti vani kad mi se sprdne, ima se za kupiti koju krpicu kad me, pri otvaranju ormara, obuzme onaj lažni filing 'isuse kako nemam što za obuć'. Ponekad se štedi, ponekad se živi kao lord, a većinom se te faze izmijenjuju pri kraju i počeku mjeseca, o čemu sam pisala ovdje .

Ne, ne idem na tretmane i masažice svaki mjesec, bome ni svaka dva, tri, nego kad me k'o staru babu, zaboli u križima. Ne, ne večeram po finim restoranima već si radije doma skuham čuda neviđena, što ne znači da ne bih htjela povremeno biti njihov gost. Ne, ne šopingiram odjeću po Zarama ili još skupljim dućanima markirane robe, radije iskombiniram nešto fora kupljeno s neta, komad iz second hand shopa i varijaciju na temu iz H&M-a ili nekih drugih butika. Ne, ne žicam roditelje za novce za išta od toga. Kad poželim putovati, štedim, ne čekam ničije odobrenje i upravo zbog toga ostvarujem zacrtane planove. Jer isti ovise samo o meni i mojem baratanju novcem.

Postoji samo jedan problem. Nerijetko nailazim na predstavnike muškog roda koji su, unatoč činjenici da su moji vršnjaci, odnosno da se bliže 30-oj, i dalje nezrela nedonoščad koja mamicu traže 20 kuna za kavu. Mislite da pretjerujem? Ja bih zaista htjela da je tako i da moje iskustvo s muškima nije takvo da mi je i dan danas čudno kad mi isti plati piće. ČUDNO MI JE! Ne zato što sam nabrijana feministica kojoj je to ispod časti, nego zato što sam se naviknula, barem što se tiče vlastitih para, uzdati u se i u svoje kljuse.

( Facebook: Nadrealistički integracionizam )

Ponekad si znam govoriti, 'e da nisam padala na 'siročeke', život bi mi bio ljepši', 'šteta što nisam umjereni gold digger, puno bi mi bilo lagodnije'. Pod termin 'siročeki' stavljam sve one koje sam sponzorirala izvjesni period vremena. Tada mi to nije mi bilo teško raditi jer sam sve to radila iz nekog boljeg sutra, iz ljubavi. To moje 'nije mi bitno što nema' mi se obilo o glavu jer se njegov muški ego osjećao inferiornim i nimalo sretnim što na kraju dana ne može 'provajdati'.

Daljnji slijed događaja je njegovo 'neću više primati tvoj novac, neugodno mi je' dok moje želje ostaju jednake (da se razumijemo, one su u granicama normalnosti i uključuju uobičajene aktivnosti koje zabavljaju mlade parove - odlazak u kino, ponekad poneko putovanje, večerica). Priča završava tako da ja prikrivam svoje razočaranje jer ne dobivam BAREM jednako, a on osjeća moju pasivnu agresiju i pritisak. I tako je takav odnos onda osuđen na propast. 

Ispada da govorim o muškim sponzorušama koje proračunato žive na grbači žene. Čak i ne. Moje iskustvo je samo takvo da sam predugo dadiljala odrasle muškarce koji su iz raznoraznih razloga odbijali odrasti, a najčešće je za to kriv odgoj roditelja i tetošenje novčanicama kad god 'zaplaču'. 

Isključivost je primitivna, postoje varijacije na temu, postoje lošije životne faze kada svakome (i muškome i ženskome) zatreba financijska pomoć i kada sve ove teorije nimalo ne vrijede, ali ta faza ne bi trebala predugo trajati.

Živimo u doba ravnopravnosti, ali znači li to da odjednom muški smiju biti toliko nekulturni i nesamosvjesni odrastanja i činjenice da se trebaju početi brinuti o sebi bez pomoći roditelja (kao i svako normalno odraslo ljudsko biće, bilo ono muško ili žensko)? Ispada da jedna obična ženska od 27 godina sa svojim poslom, novcima i stavom može biti prijetnja nečijoj muškosti!!? 

Da, može - dječaku, a ne pravom muškarcu. Ovi koji su zaostali negdje u razvoju, držim vam fige da uskoro shvatite da se ne možete šlepati dovijeka i da ako želite prave žene morate postati dostojni istih, a ovima kojih se ovaj tekst ne tiče, gdje ste??? Ima vas u tragovima.

Nije sve u ljubavi, nažalost. Prvi dokaz je ovaj božićni tjedan koji je ispred nas. Kupuješ poklon iz ljubavi prema nekome jer te društvo naučilo da tako, međuostalim, iskazuješ ljubav, činiš vam ugodu. To je jednostavno tako. I sve je to u redu, dok ljubav iskazuješ i tijekom ostatka godine, i to ne samo poklonima...

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.