Kažeš da ti nedostaje? Da probaš s 'Ne, dosta je'?

Nakon što se njen dragi nakon godinu dana sjetio potražiti je i moliti je za oprost u najgorem preklinjajućem obliku kakvog se ne bi posramila niti HC romantična drama, ostala sam vam dužna ispričati što se događalo u njenoj glavi...

Već je bila u Španjolskoj kada je dobila poruku koju je željela više od svega - onu od njega. I to neku bilo kakvu, besmislenu, dvosmislenu, nekonkretnu. Nije željela 'dobar dan, kako si?', nije željela sažaljenje, željela je da je moli na koljenima da joj se vrati i da u tome bude uporan. Željela je da joj za oprost pokloni knjigu sačinjenu od svih njihovih dopisivanja (jer bila je to većinom vremena veza na daljinu) gdje je crvenom kemijskom podcrtao retke u kojima je bio kreten prema njoj. Željela je da tu knjigu nazove 'Djeco, ovako je počela naša priča', i imao bi je zauvijek. Znala je da su njene želje nerealne i da takvu ljubav nikad neće osjetiti. Kao da je ne zaslužuje, ponekad je pomišljala.

Mogu da ti oprostim sva ova moja čekanja, ali ne mogu da ti oprostim nedostajanja.

Poruku od njega je dobila dok se šetala jednom andaluzijskom plažom, sama, bez prijateljice kod koje je došla, kako bi malo opustila i stopila svoja čula s prirodom. Čula je da se ove godine, nakon posljednjih katastrofičnih, mijenjaju stvari u svemiru, da dolazi novo doba, doba u kojem se svijet čisti od sranja koja su se u njemu nakupila tijekom posljednjeg vremena. I ona je htjela katarzu, pa je sve ove negativne stvari koje su joj se izdogađale u ljubavi povezala s nepovoljnim položajem planeta. Kud će njoj biti bolje, ako je čitavoj planeti loše, tješila se, gledajući zalazak sunca, osjećajući strahopoštovanje prema prirodi i svojem malenom udjelu u njoj.

Presjeklo ju je kada je vidjela što joj je napisao. Dočekala je Godota, pa nije valjda! Sve joj se odjednom vratilo, a među tim 'povraćotinama' nije bilo sjećanje na njihov prekid i sve ono ružno što se među njima dogodilo. Među tim sjećanjima nije bilo svih onih loših situacija s njime o kojima je morala češće razmišljati nego o lijepim, kako bi si tijekom preboljevanja stvorila obrambeni mehanizam, otporan na nostalgiju prema njemu.

'Glupačo, opet si pala', pomislio je svemir. Zar nisi ništa naučila na vlastitoj pogrešci i na suzama zbog kojih ti je tijelo potpuno dehidriralo? 'Ali možda smo mi iznimka..?!', svađala se sa svemirom u svojim mislima, želeći mu dokazati da se nekad, ali samo ponekad, šablona ne mora potvrditi.

Ipak mu je odgovorila na dobivenu poruku. Kad se vratila iz Španjolske u Zagreb, dočekao ju je na aerodromu gdje su se rasplakali oboje. Dugo su još bili u zagrljaju, upijajući one dobre znane tjelesne mirise jedno s drugog. Nisu mogli vjerovati da se ponovno imaju. Dugo su tu večer razgovarali pokušavajući doći do pametnog zaključka njihove priče, ali svaki pokušaj je završavao u zagrljajima. Izljubili su svaki centimentar tijela jedno drugome i dogovorili se da će ići polako, ali sigurno. Puno je tu još straha i bojazni. 

I išlo je neko vrijeme. Kad se euforija oko vraćanja u stare vode vratila, tada je nekako krenuo početak kraja. On se opet malo opustio, a pošto je on bio taj koji je povrijedio, trebao je čuvati krhko povjerenje koje je dobio natrag, a za to je rekao da ima strpljenja i truda kad mu se vratila. Sve je bilo pod povećalom, njegovo ponašanje, njegov stav, njegove riječi jer je trebalo ubiti njene nesigurnosti izazvane odjebavanjem s njegove strane. Ličilo je to više na uvjetnu kaznu. Na slobodi si, ali jedan krivi potez i gotovo.

Nesvjesno mu je zamjerala mu jer ju pustio da čeka dok se on 'tražio'. Stalno je željela potvrdu njegovih iskrenih emocija, da joj ubije nesigurnost koju je stvorio čekanjem. Svjesno je forsirala, stvarala pritisak. Na kraju je ponovno ostala odjebana jer je tražila 'previše' te ošamućena pala u svijest i tiho krenula tonuti u živo blato zamjeranja samoj sebi zbog vlastite naivnosti.

Moć samouvjeravanja i samozavaravanja je pregolema.

Sjedeći na toj istoj plaži s početka priče i gledajući sunce koje umalo da nije utonulo u more - vratila mu se, ali samo u mislima. S obzirom na ljubavno iskustvo koje je dosada skupila, neke je stvari mogla predvidjeti, ako ništa drugo, barem svoje ponašanje. U posljednji je čas progledala kao Esmeralda. Na trenutak je zamislila što bi se dogodilo da mu je zaista odgovorila i odlučila mu se vratiti. I bolje je tako, da mu se više ne javljam, pomislila je, želeći ih tako oboje poštedjeti dodatne patnje. On vjerojatno sada to još niti ne zna, ali ne bi to dobro završilo.

Nije znala točno kada se to dogodilo, no umorila se više od prisjećanja, zamjeranja i od čekanja. Sličan osjećaj kao kad si gladan pa pregladniš. I nekako je bila zadovoljna i spokojna s tom odlukom. Nije više voljela njega već sjećanje na njega. 

I ja volim hepi endinge, ali njihova ga priča nije imala. Možda u nekom drugom životu, kad se rode kao mačke i ako se zvijezde poklope.

Postoje skoro pa savršene veze, kao što postoje i izvanzemaljci. Tko vjeruje u vanzemaljce, vjeruje i u idealnu ljubav. Ja vjerujem da ovo nije bila ta. Nadam se da se nisam prevarila.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.