'Batina je iz raja izašla': Roditelji, po kojoj ste cijeni spremni kupiti dječju poslušnost?

Svjesni svoje odgovornosti vraćanja glasa psihologije kao struke u javnost, i ove godine u Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD), između ostalog, provode akciju "Zamijenimo zablude znanošću" u sklopu 13. Tjedna psihologije. Cilj je upravo povratak znanosti i spoznaja iz psihologije u ključne i aktualne teme te informiranje i odvajanje mitova, zabluda i ideologije od znanstvenih spoznaja

VEZANE VIJESTI

''Batina je iz raja izašla'', rečenica je koju ste vjerojatno i sami čuli tijekom djetinjstva, a možda i sami izgovorili svojem djetetu. Rečenica je to koju i psiholozi i psihologinje koji rade u kličničkoj praksi s djecom i prečesto čuju. Baš kao i: ''I mene su tukli pa mi ništa ne fali.'' ili ''Mora se znati tko je dijete, a tko roditelj.'' Ili ''Danas više ne smiješ ni jednu odgojnu – odmah su ti službe za vratom.''  Rečenice su to koje se čuje od roditelja, baka i djedova ali i, iako ispod žita i ''u povjerenju'', i od ponekog kolege ili stručnjaka koji rade s djecom, upozorava Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja iz Zagrebačkog psihološkog društva, koja se odlučila ukoštac uhvatiti sa zabludom da je fizičko kažnjavanje poželjan odgojni postupak.

Najprije treba istaknuti da je fizičko kažnjavanje, zajedno s fizičkim i ostalim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj zakonom zabranjeno, konkretno Konvencijom o pravima djeteta i Obiteljskim zakonom te Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji). Ta činjenica za posljedicu ima jasne protokole koji odrasle, a pogotovo stručnjake i stručnjakinje, obavezuju na reagiranje u svrhu zaštite djeteta.

''Međutim, ono što možemo vidjeti u svakodnevnoj praksi jest da, iako je u zadnjih dvadesetak godina, od kada se u Hrvatskoj počelo javno govoriti o zlostavljanju i zanemarivanju djece, senzibilitet javnosti i stručnjaka na zlostavljanje djece porastao, s fizičkim kažnjavanjem nije tako. Ova pojava nije karakteristična samo za Hrvatsku i u međunarodnoj (stručnoj) zajednici postoje rasprave o adekvatnosti fizičkog kažnjavanja kao jednog od oblika tzv. discipliniranja djece'', ističe Puhovski.

Znate li razliku između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja?

Također naglašava da je važno naznačiti razliku između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja iako to nije lak zadatak jer su različite definicije često predmet rasprave između teoretičara, praktičara i istraživača koji se ovom temom bave. Autori se ne slažu ni oko toga je li fizičko kažnjavanje dio puta prema fizičkom zlostavljanju ili je zaseban oblik ponašanja odnosno odgojnog postupanja. ''Iako se u literaturi može naći različitih klasifikacija i određenja ova dva pojma, dominantna je ona po kojoj fizičko kažnjavanje podrazumijeva udarce otvorenim dlanom (“po guzici”, “šamar”), a neke definicije uključuju i čupanje, povlačenje za uho, štipanje itd. Fizičko zlostavljanje pak podrazumijeva primjenu sile uslijed koje nastaje ili je moguće nastajanje ozljede. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda fizičko kažnjavanje djece, svojom osmom odredbom, definira kao: '' ... svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago'', objašnjava psihologinja. 

U Hrvatskoj se, kaže, fizičko kažnjavanje i nadalje u velikoj mjeri koristi kao uvriježen pa čak i poželjan odgojni postupak o čemu govore i provođena istraživanja te klinička praksa: ''Epidemiološko istraživanje izloženosti nasilju djece u dobi od 11 do 16 godina u Hrvatskoj daje podatak o gotovo 66 posto fizički kažnjavane djece dok drugo istraživanje navodi sto posto roditelja koji su barem jednom fizički kaznili svoje dijete osnovnoškolske dobi od čega je njih oko 51 posto koristilo neko pomagalo.  Podaci dobiveni u SAD govore o 94 posto roditelja koji udare dijete do dobi od tri do četiri godine''.

Želimo li poslušnost proizašlu iz straha prihvatiti kao pozitivan ishod? 

Znanstvenici i znanstvenice su se bavili i time koliko je fizičko kažnjavanje adekvatno, a rezultati su različiti s obzirom na to da u značajnoj mjeri ovise i o tome na koji je način definirano fizičko kažnjavanje jer, kako objašnjava Puhovski, što je ono šire definirano, to su prisutnije i štetne posljedice po djecu koje se s njime povezuju. Nadalje, prilikom istraživanja fizičkog kažnjavanja javljaju se i metodološki problemi koji otežavaju, sa znanstvenog aspekta, valjane i čvrste zaključke: ''Naime radi neetičnosti ispitivanja koja bi ukazivala na uzročno posljedičnu vezu (jer ta bi istraživanja pretpostavila svjesno izlaganje neke djece fizičkom kažnjavanju u kontroliranim uvjetima) zaključci koje je moguće izvlačiti govore o mogućoj povezanosti dvije pojave, a ne i o uzročno posljedičnoj vezi''.  ''Metodološki aspekt koji također predstavlja značajan izazov pri ispitivanju ove problematike je i moguće postojanje medijatornih varijabli kao i ono što se naziva “kokoš i jaje” problem, primjerice: jesu li agresivnija djeca koju tučemo ili više tučemo djecu koja su sama po sebi sklonija agresivnom ponašanju. Provedena metaanaliza 88 istraživanja na ovu temu ukazuje na povezanost između fizičkog kažnjavanja i brojnih negativnih ishoda po djecu i dječji razvoj, uključivši i značajnu povezanost između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja'', ističe Puhovski.

Usprkos navedenim brojnim teškoćama u istraživanju fizičkog kažnjavanja i njegovih posljedica po djecu, ono što možemo zaključiti iz dostupnih analiza jest to da ''iako možda i pod određenim, u praksi rijetko vidljivim, uvjetima, fizičko kažnjavanje nije povezano s izrazitom štetom po dijete, ono istovremeno ne donosi korist. Ono jest učinkovito u jednom aspektu, ali ništa više nego drugi postupci discipliniranja koji ne uključuju fizičko nasilje, jer postiže trenutnu poslušnost djeteta i prekid neželjene aktivnosti. To je ujedno i jedini pozitivan ishod fizičkog kažnjavanja za koji se nalazi dovoljna potvrda u literaturi, ukoliko ćemo, poslušnost proizašlu iz straha prihvatiti kao pozitivan ishod. A to je jedno veliko “ukoliko” na koje je, pogotovo gledajući iz perspektive humanističkog poimanja ljudi i ljudskog razvoja, nemoguće pristati'', naglašava Puhovski.

Zašto i dalje fizički kažnjavamo djecu? 

No oni koji zagovaraju fizičko kažnjavanje djece reći će da ga je potrebno koristiti da bi se postiglo nekoliko stvari: trenutna poslušnost i prekid aktivnosti koju se kažnjava, dugoročno usvajanje moralnih načela i socijalizacija te sprečavanje agresivnog i antisocijalnog ponašanja. Psihologinja na to odvraća da istraživanja, iako su oko nekih stvari u nesuglasju, ipak  jasno upućuju da je ''u najmanju ruku upitno dovodi li zaista fizičko kažnjavanje do drugog i trećeg željenog učinka vjerojatnije je dapače upravo suprotno, a ono što želimo postići, možemo postići i drugim, nenasilnim, metodama. Naposljetku, fizičko kažnjavanje može dovesti i do nepoželjnih posljedica i značajnih rizika za mentalno zdravlje i razvoj djeteta''.

Kako to da onda, usprkos rezultatima istraživanja koja ne ostavljaju mnogo prostora dilemi, i dalje fizički kažnjavamo djecu? Pitanje je to na koje Puhovski odgovara upozorenjem da se u podlozi takvih postupaka najčešće nalazi jedan od dva razloga:

VEZANE VIJESTI

''S jedne strane stav da je to poželjna komponenta odgoja, a koji se primarno temelji u tradiciji ukorijenjenoj velikim djelom u kršćanstvu koje je dominantna religija zapadne civilizacije, a posebice protestantizmu u kojim situacijama roditelji fizičko kažnjavanje koriste svjesno i promišljeno. I, s druge strane, povišena kronično ili akutno uznemirenost i razina stresa u roditelja uz prisutnost nekih faktora rizika poput ekonomskih teškoća, obiteljskih problema, zdravstvenih teškoća, nedostatka socijalne podrške te povišenog roditeljskog stresa. Navedeno dovodi do impulzivnog fizičkog kažnjavanja djeteta čak i kod roditelja koji prema takvim postupcima inače imaju negativan stav''.

Po kojoj smo cijeni spremni kupiti dječju poslušnost ako ju već smatramo važnim ishodom odgoja? - to je, ističe Puhovski, ključno pitanje koje treba postaviti u radu s roditeljima koji fizički kažnjavaju svoju djecu. ''Jer činjenica jest da fizičko kažnjavanje zaista donosi (kratkoročni) efekt odnosno ponašanje radi kojeg je primijenjeno najčešće tada prestane te ga dijete neko vrijeme vjerojatno neće ponoviti. No, cijena je u najmanju ruku dvojaka i uzima danak u odnosu između djeteta i roditelja kao i u rizicima za emocionalni razvoj djeteta.'' Naime da bi fizičko kažnjavanje bilo “efektno” ono mora sadržavati neke sastojke: ''strah, fizičku bol ili u najmanju ruku nelagodu te (pogotovo u odraslijoj dobi djeteta) sram i poniženje. Ovi elementi, pogotovo ako su intenzivni i učestali sasvim sigurno ne dovode do kvalitetnog odnosa između roditelja i djeteta niti omogućavaju ostvarenje djetetovih prava i potreba, iako mogu dovesti, barem na neko vrijeme, do naizgled poslušnog djeteta''.

U ''koži'' roditelja Suočena s tako postavljenim pitanjem, velika većina roditelja uviđa kako je cijena prevelika, ističe Puhovski te naglašava da je od izrazite važnosti da možemo situaciju pogledati ne samo iz perspektive djetetovih prava i potreba ili narušenog odnosa roditelj dijete. Ključno je, iako ne uvijek i lako, situaciju promatrati i iz “kože” roditelja: ''Klinička praksa pokazuje kako roditelji svoje “priznanje” o fizičkom kažnjavanju djeteta često poprate nriječima: “izgubila sam živce'' … ''puk'o mi je film'' … ''zacrnilo mi se pred očima ''… ''nisam namjeravao” , “to je za njezino dobro'', ''mene boli više nego njega”, “on je mali, nije ni svjestan udarca – preko pelene ne boli.” ....   Puhovski objašnjava da te rečenice uglavnom predstavljaju racionalizacije, dakle načine na koje odrasli, prvenstveno sami sebi, opravdavaju postupke koje čine, a s kojima se zapravo ne osjećaju dobro: ''Klinička praksa zaista i pokazuje da je tome tako. Velika većina roditelja s kojima razgovaramo o fizičkom kažnjavanju verbalizira kako žale zbog toga, osjećaju se krivo, nekompetentno i bespomoćno. Prisustvo ovakvih rečenica i osjećaja najčešće, iako ne i uvijek, govori nam da itekako, osim poduzimanja radnji u svrhu zaštite djeteta, ima potrebe i prostora za savjetodavnim i tretmanskim intervencijama''.

Želimo li djecu učiti kako je normalno da im bol nanosi netko tko ih voli?

Stoga je tada važno razgovarati o tome što je ono što uistinu poručujemo djeci kada ih kažnjavamo batinama i tu su tri ključne stvari: “Tko je jači taj kvači”, dakle onaj tko ima (pre)moć, u ovom slučaju fizičku, ima pravo tu moć (zlo)upotrijebiti kako bi proveo svoju volju. Ako se tako odnosimo prema svojoj djeci, ne trebamo se čuditi logičnoj posljedici – djeca će se na taj način ponašati prema drugima - mlađoj braći, sestrama, drugoj djeci, a moguće i svojim roditeljima jednom kad postanju jači od njih i to će činiti sasvim opravdano odnosno u skladu s onime što smo ih svojim ponašanjem naučili. Učimo ih i da je nasilje efikasan i opravdan način za rješavanje problema i sukoba jasno im to demonstrirajući vlastitim nasilnim ponašanjem. I na kraju učimo ih kako je normalno da im fizičku i emocionalnu bol nanosi netko tko ih voli''.

''Od izrazite je važnosti da roditelji ovo čuju od nas jer djeca im to najčešće ne mogu ili ne znaju reći, zato što su poslušna, zato što se boje, zato što ih vole i o njima ovise, zato što krivnju pripisuju sebi, zato što su ponekad premali da bi imali, razvojno gledajući, kapacitete koji bi im to omogućili. Dijete roditelja koji ga fizički kažnjava neće tom roditelju reći: “Boli me to što mi radiš, osjećam se nevrijedno i uplašeno i samo se želim maknuti od tebe i zaboraviti ili mislim da me ne voliš kada me tučeš i slično.  Djeca će pomisliti da su ona loša''. Upravo to najčešće i kažu kad dođu psiholozima, naime, kad ih pitaju kako to da su im došli, djeca gotovo u pravilu odgovaraju: “Zato što sam zločest.”. Niti jedno dijete neće reći “zato što su mama i tata ponekad toliko bespomoćni da me udare”, kaže Puhovski.

VEZANE VIJESTI

''Fizički kažnjavana djeca će, potpomognuta rečenicama koje taj oblik ponašanja najčešće prate, odgovornost za ponašanje svojih roditelja preuzeti na sebe. Objasnit će to na način da s njima nešto nije u redu, najčešće usvojivši identitet zločestog, neadekvatnog, lošeg djeteta. U razgovoru s djecom često čujemo o osjećajima srama, poniženja i vlastite neadekvatnosti povezano s fizičkim kažnjavanjem. Od izrazite je važnosti te doživljaje djece prenijeti njihovim roditeljima jer najčešće je upravo to trenutak u kojem roditelji postaju spremni i otvoreni promjenama'', ističe psihologinja.

''Odgovornost  za taj razgovor, odnosno zastupanje djeteta i odnosa roditelj-dijete, leži u našem, stručnom i ljudskom, krilu. Naš je zadatak i to da, zajedno sa roditeljima, nađemo efektne i učinkovite načine da u odnosu sa svojim djetetom postignu ono što smatraju da je potrebno, a pokušavaju to postići fizičkim kažnjavanjem. Jedan alat, u ovom slučaju fizičko kažnjavanje, ključno je zamijeniti barem nekolicinom novih za kojima roditelji mogu posegnuti u trenutku potrebe. Jer ako to ne učinimo, ako zajednički ne pronađemo nove alate, roditeljima i ne preostaje posegnuti ni za čim osim za onima koje su već imali, a naučili su ih i nekritički usvojili, najčešće od vlastitih roditelja''.

I tako se opet vraćamo na pitanje odgovornosti, zaključuje Puhovski: ''One roditeljske za ponašanje prema vlastitoj djeci i poruke koje im tim ponašanjem šalju, ali i naše stručne za poučavanje i senzibilizaciju javnosti, zastupanje i zagovaranje prava i potreba djece te rad s roditeljima baziran i na empatiji. Na taj način jasno stajemo iza dodatka na narodnu poslovicu koju smo skloni izgovarati u svojim sobama: “Batina je iz raja izašla i tada je raj postao raj”.''