Preživio marš smrti: 'Jesu li mučeni? Koliko je trajalo dok nisu umrli? Bol je napodnošljiva’

Šest je dana marširao kroz šumu. Pod stalnom vatrom, gotovo bez hrane i vode, gotovo bez sna. U kaosu i metežu, bježeći nakon topničkog napada, drugog dana izgubio je iz vida oca i brata, piše Deutsche Welle. 

Nastavio je hodati unatoč bolovima u nogama. Sklupčan u grmlju, vidio je vojnike kako pucaju na ljude u bijegu, kao da love životinje. Po proplancima, poljima i raskrižjima puzao je kroz kišu metaka i granata. Vidio je ranjene kojima nije mogao pomoći. Jednom, kad je gotovo zaspao, neki ga je čovjek gurnuo i rekao: "Ako sada zaspeš, bit će to zauvijek.“ Tako se prenuo.

Šestog dana poslijepodne, on i stotine drugih stigli su na teritorij pod nadzorom Armije BiH. U malom selu, mještani su ih dočekali hranom i pićem. Kasnije su svi odvedeni u školsku zgradu. Tamo je zaspao na podu i probudio se tek sedmoga dana.

Hasan Hasanović preživio je genocid u Srebrenici u srpnju 1995. I danas ga obuzme osjećaj nevjerice kada govori o tzv. Maršu smrti u Srebrenici, pokušaju tisuća muškaraca i dječaka da pobjegnu od ubojstava. „Marš smrti bio je stvaran. No istodobno mi je bio potpuno nestvaran“, prisjeća se Hasan Hasanović. U to vrijeme imao je 19 godina. „Nisam mogao vjerovati što se događa. Nisam mogao vjerovati da sam preživio“, kaže. 

30. GODIŠNJICA GENOCIDA /

Plenković u Srebrenici: 'Zlo je ovdje doseglo svoju krajnju formu'

Lov na ljude u istočnoj Bosni

11.srpnja 1995., istočna Bosna. Snage Ratka Mladića, zapovjednika vojske bosanskih Srba, zauzele su enklavu i UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenicu, u kojoj se, prema izvješću glavnog tajnika UN-a iz 1999. („The Fall of Srebrenica“), nalazilo između 35.000 i 40.000 Bošnjaka, muslimana. Gotovo svi su bili civili, godinama u okruženju. Nije bilo sumnje da će, ako budu zarobljeni, muškarci vojno sposobne dobi biti pogubljeni. Stoga se većina odlučuje na bijeg. Planiraju marš kroz šumu kako bi došli do teritorija pod nadzorom Armije BiH oko grada Tuzle, udaljenog oko 70 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice.

U večernjim satima 11. srpnja 1995., oko 12.000 muškaraca formiralo je kolonu dugu jedan kilometar i krenulo. Marširali su kroz neprijateljski, dijelom miniran teren, uz položaje vojske bosanskih Srba, i šest su dana bili pod stalnom vatrom. Mladićeve trupe provele su nezapamćenu potjeru. Samo je otprilike trećina sudionika marša stigla do slobodnog teritorija. Taj će se put kasnije nazvati Marš smrti. Jedan od onih koji su ga preživjeli bio je Hasan Hasanović.

DOLAZI I PLENKOVIĆ /

Tisuće u Maršu mira, dženaza za sedam žrtava: RTL Danas u Srebrenici na 30. obljetnicu genocida

Videoarhiva svjedočanstava

Ovaj četrdesetdevetogodišnjak danas radi u Memorijalnom centru Srebrenica, mjestu sjećanja na genocid u Potočarima, nekoliko kilometara sjeverno od Srebrenice. Na mezarju (polju grobova) se nalaze posmrtni ostaci oko 7.000 od 8.372 poznate žrtve. U prostorijama bivše tvornice akumulatora, gdje su nekoć bile stacionirane snage UNPROFOR-a, nalazi se i veliki muzej.

Hasan Hasanović nekad je vodio grupe posjetitelja kroz muzej i pripovijedao svoju priču. Danas prvenstveno radi kao kustos izložbi i arhivar. Njegov najvažniji projekt je arhiva videozapisa preživjelih genocida u Srebrenici u kojima pričaju svoje priče, jedinstveno i vjerojatno najvažnije svjedočanstvo o zločinu. Trenutačno arhiva sadrži oko 700 filmova i intervjua. Projekt je usporediv s poznatom filmskom i audioarhivom francuskog redatelja Claudea Lanzmanna o holokaustu, koja je dio UNESCO-va registra svjetske baštine „Memory of the World".

Običan europski tinejdžer

Kada Hasan Hasanović govori o svom životu i tome kako je preživio, kaže da mu se dugo činilo kao da je netko drugi napisao scenarij njegova života. Kad je u proljeće 1992. počeo rat u Bosni i Hercegovini, imao je 16 godina. Bio je običan europski tinejdžer, najviše ga je zanimala glazba i nogomet, a politika nimalo.

Njegov se svijet srušio izbijanjem rata. Obitelj je pobjegla od etničkog čišćenja u istočnoj Bosni, isprva u šume oko Srebrenice, živeći u zemunicama i drugim skrovištima. Kasnije su se preselili u sam grad, koji je postao enklava za bošnjačke izbjeglice. Hasan je ondje živio tri godine, svjedočio bombardiranju, tražio hranu po šumi, što je bilo pogibeljno, i pohađao improviziranu nastavu.

NAJMRAČNIJI DANI /

Fatima je bila tek novorođenče kad su je brutalno ubili: Ovako je teklo sijanje smrti...

'Bol je gotovo nepodnošljiva'

11.srpnja 1995., kada su Mladićeve trupe ušle u Srebrenicu, njegov otac Aziz, brat blizanac Husein i on odlučili su se pridružiti maršu koji će kasnije biti nazvan Maršem smrti. Dana 12. srpnja 1995. Hasan je posljednji put vidio oca i brata. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama kasnije u masovnim grobnicama.

Hasan Hasanović napisao je knjigu o svom životu i preživljavanju u Srebrenici, uključujući autobiografski prikaz. U njoj piše: "Najgora je bol kada razmišljam o tome kako su moj brat Husein i otac Aziz ubijeni. Jesu li bili mučeni? Koliko je trajalo dok nisu umrli? Ta bol je gotovo nepodnošljiva.“

Povratak u Srebrenicu

Nakon što je preživio, Hasan Hasanović završio je srednju školu, potom studirao kriminologiju i radio kao prevoditelj za američku vojsku, jer je dobro govorio engleski. Godine 2003. uspio je pokopati posmrtne ostatke brata u Memorijalnom centru u Potočarima, a dvije godine kasnije i oca.

Godine 2009. i sam je počeo raditi u Memorijalnom centru. Povratak u Srebrenicu i život ondje bio je dug i bolan proces, kaže Hasanović.

"Sjećanja vas progone. Sve vas podsjeća na genocid i borbu za preživljavanje. Nakon povratka morali smo na dženaze uz policijsku pratnju. Srpski nacionalisti stajali su uz cestu i pokazivali nacionalističke simbole pobjede. Počinitelji i dalje žive u Srebrenici. Kod svih muškaraca određene dobi postavlja se pitanje: jesu li sudjelovali i što su radili? Godinama sam mislio da je najviše što mogu učiniti doći na dženazu. A onda sam osjetio da me otac i brat promatraju. Da očekuju da ispričam njihovu priču, jer više nemaju glas. Osjetio sam se ohrabren i osnažen da govorim o onome što se dogodilo“, kaže Hasan.

GOLIM RUKAMA I POTPUNO SAM /

Punih 20 godina skupljao ostatke stradalih: 'Svaki dan je sastavljao kosti nečije djece'

Ne žrtva, nego preživjeli

Kad Hasan Hasanović govori, njegov glas nije optužujući niti slomljen tugom. U njegovim očima nema suza, ne djeluje shrvan. Ne osjeća se ni ljutnja ni mržnja. No ne voli riječi „pomirenje“ i „izmirenje“ koje se često koriste kad govori u inozemstvu, osobito u Njemačkoj. Kaže da su to riječi koje podrazumijevaju sukob. „Mi se ni s kim nismo sukobili, a rat ovdje nije bio građanski rat. Bio je to rat u kojem smo protjerani i uništeni. Bio je to genocid. Srbija i Srbi moraju se suočiti s tom poviješću i priznati genocid umjesto da ga poriču“, kaže on.

Hasan Hasanović zrači velikim dostojanstvom kada govori o jezičnim nijansama – kao i kada govori o svom preživljavanju. To dostojanstvo njegova je pobjeda nad počiniteljima genocida, njegova pobjeda nad zlom. Naglašava da ne želi da ga se naziva "žrtvom genocida“. Kaže da su žrtve oni koji su ubijeni. Sebe naziva preživjelim. Ta mu riječ, kaže, zvuči kao titula – ona koja utjelovljuje njegov zadatak i poziv: pričati priču. „Govorit ću“, kaže, „dokle god budem imao snage."

POGLEDAJTE VIDEO: 8732 neizgovorena imena. Krenula je kolona s posmrtnim ostacima sedmero žrtva genocida