Čovjek koji pomiče granice: 'Ne bih htio opet imati noge. To me promijenilo u potpunosti'

Toni Bošnjković, bivši, a nadamo se i budući hrvatski paraolimpijac, gost je u podcastu Net.hr-a. Toni Bošnjaković je osoba koja voli pomicati granice. Potkoljenice je izgubio u bizarnoj nesreći prilikom pada pod vlak 2014. godine i život mu se nakon toga zauvijek promijenio. Ali, kad ga se sad pita bi li htio vratiti vrijeme i promijeniti neke stvari iz tog dana kad je izgubio obje noge, on hrabro, za mnoge šokantno kaže da ništa ne bi mijenjao, da ne bih htio stare noge. 

INSPIRACIJA JE MNOGIMA /

Toni je izgubio obje noge, a u Dinamovom dresu na utrci oduševio je sve: 'Fasciniralo me je nešto'

Nekoliko godina nakon nesreće u Austriji Toniju se rodio sin s dijagnozom koja mu je davala samo 7% šanse da će prohodati. Na kraju su zajedno napravili čudo i Tonijev sin ustao se iz kolica i prohodao uz pomoć pomagala. Blago rečeno, život Tonija nije mazio, ali Toni je hrabro stao u gard i pobijedio sve nedaće. I još uvijek grabi ka pobjedama. Toni Bošnjaković inspiracija je mnogima. Nikad nije gostovao u niti jednom podcastu i odlučio je debitirati baš u podcastu Net.hr-a. 

Ovo je njegova priča. 

"Nesreća mi se dogodila s 30. godina, sad imam 41. i nisam dopustio da nakon što sam izgubio noge da klonem, nego da nešto napravim iz svega toga. Imao sam nekakav poriv u sebi da bi mi sportski rezultati i uspjesi mogli biti nešto da se mentalno pomirim s tim da ipak nisam za bezveze izgubio noge. Zbog toga sam napravio nešto što ne bi napravio da mi se ovo nije dogodilo. Bilo mi je odmah lakše nakon nesreće da će mi sport pomoći da se lakše nosim sa svojom situacijom. Tako je i bilo. U početku sam krenuo samo sa biciklom i poslije toga me put odveo u smjerovima u kojima sam otišao. Nije to bilo planirano, tako se dogodilo", govori nam Toni Bošnjaković i nastavlja:

"Drago mi je i čast ako mogu nekog inspirirati, nadahnuti, motivirati da se digne s kauča i da se popne na Sljeme biciklom ili pješice."

Toni se vratio 11 godina unazad i ispričao nam detaljno kako se nesreća dogodila...

"Nesreća se dogodila u Villachu u Austriji na vlaku koji je išao prema Munchenu. Jednostavno, izašao sam s vlaka i otišao na WC. Vlak je u tom trenutku stajao. Međutim, WC je bio zaključan, nije radio. Izašao sam van obaviti nuždu. Za vrijeme nužde vlak je krenuo. Ja sam mislio, pošto se u Villachu, na granici, uvijek događaju promjene lokomotiva, manevriranje, mislio sam da će se vlak tamo pomicati, pa sad da ne idem pješice, htio sam ući u vlak. Čovjek mi je zatvorio vrata, a ja sam s vanjske strane vlaka ostao se držati. Vlak je krenuo... "

Nastavio je u jednom dahu...

"I sad... Bio je Uskrs, travanj, jedan ujutro. Ja u kratkim rukavima. Bez dokumenata, bez mobitela, bez ničeg i shvatio sam sad - ili ću ostati s vanjske strane vlaka vozit se i tko zna hoće li me netko vidjeti, čuti. Možda se smrznem, tko zna što se sve može dogoditi. Odlučio sam skočiti. Kad sam shvatio da moram skočiti, skočio sam. Zbog brzine vlaka, da ne poginem, morao sam skočiti paralelno s vlakom. Očito sam bio preblizu i automatski sam išao zaštititi gornji dio tijela i noge su mi završile pod vlakom. Ako nekog zanima ništa nije bolilo, ništa nisam osjetio". 

Nije tu stao. Hrabri Toni otkrio nam je još detalja iz noći koja mu je zauvijek promijenila život...

"U tom trenutku bilo mi je jasno da gledam smrti u oči. Bila je noć, mrak, nitko me nije vidio. Prazan je bio kolodvor. Kroz glavu mi je prošlo ako sad kihnem, mama će mi plakati. Razmišljao sam što bi mogao napraviti. Rekao sam mogu se vući, a znao sam da me od šoka ne boli ništa. Znao sam da kad me šok popusti, da će me početi stravično boljeti. Jednostavno sam volio vrištati iz petnih žila. Čuo me neki gospodin, pozvao je hitnu. Kroz glavu mi je prošlo ako se probudim, probudim, ako ne, neću. Cijelo vrijeme mi je bila nit vodilja u toj teškoj situaciji i sad ću citirati što sam rekao kod Barbare Kolar - 'Bolje biti živ bez dvije noge nego mrtav sa dvije noge i tri milijuna eura'. Bio sam zahvalan Bogu na tome što sam uopće živ, zahvalan sam mu i dan danas na svemu". 

Nakon toga, za vrijeme oporavka, Toni je sanjao nešto što je bio okidač svemu...

"Ovo nikad nisam ispričao. Negdje tjedan - dva nakon nesreće jedino sam se nadao i molio Boga i htio da ponovno vozim bicikl. Kad sam to uspio, kad sam shvatio da će mi to biti realnost, par mjeseci poslije sam vozio bicikl od Splita do Makarske, to je bio veliki pothvat. I onda sam to sanjao. San je bio takav da su paraolimpijske igre negdje u Americi. Bio je mrak. Vozio sam se u nekom automobilu. Bio sam s dva prijatelja. To su Hrvoje Kardum i Tomislav Krivdić. Oni su me u to vrijeme posjećivali, to su moji prijatelji iz djetinjstva, iz razreda. Išla je kao uvodna špica, a zadnji koji je trčao, kao neka uvodna špica, taj je trčao jako brzo, kao projektil. Zaključio sam da mi moja podsvjest govori što moram napraviti". 

I počeo je raditi čuda, pomicati granice za koje nikad nije sanjao da može...

"Ovo što ću sad reći zvučat će šokantno, ja da to čujem, da sam gledatelj ovog podcasta, isto bi tako reagirao. Dakle, da mogu vratiti vrijeme i da mogu imati noge, evo sad koliko god to zvučalo šokantno, ali ne bi ih htio imati. Ostavio bih sve isto ovako kako je, da mogu vratiti vrijeme i promijeniti neke stvari. To me promijenilo kao čovjeka. Shvatio sam važnost sporta, počeo drugačije gledati na svijet, posebno na teškoće, na ljude s teškoćama i hendikepima. Jer, da nisam ostao bez nogu, nikad ovo ne bih ostvarivao i gledao na svijet na način na koji to sad radim i gledam, nikad ne bih radio ovo što sad radim, bavio se paraolimpijskim sportom. Ja sam borac i volim se boriti. Bog nije stvorio čovjeka da sjedi pred televizorom i šalta daljinski. Čovjek je homo movens, biće kretanja i stvoren je za velike stvari. Svaki čovjek u sebi ima nešto što niti sam ne zna, svaki je čovjek jak, samo tu unutarnju snagu treba otkriti". 

Čitav podcast s Tonijem Bošnjakovićem pogledajte u priloženom videu gore.