Nitko nikad nije tako ušutkao Brazilce: Urugvaj je prije 75 godina izazvao smrtnu tišinu 200.000 navijača

Urugvajska pobjeda nad Brazilom u finalu Svjetskog prvenstva 1950. na potpuno novom stadionu Maracanã, kada se ona smatrala nemogućom, dala je ime svim velikim iznenađenjima u svijetu sporta.

Dana 16. srpnja, najveće nogometno razočaranje u povijesti dogodilo se na stadionu Maracanã, s 200.000 navijača ispunjenih radošću i samopouzdanjem, koji su divlje vikali, uvjereni da se sve snage nacije urotile kako bi Kup zadržali kod kuće. Remi je bio dovoljan da "canarinha" postane prvak. U ukrašenoj VIP loži, čelnici FIFA-e, s Rimetom na čelu, gledali su u trofej, sigurni da će njegov vlasnik biti brazilska reprezentacija.

No urugvajska momčad imala je druge planove. U svlačionici prije utakmice, trener Juan Gómez dao je svoj tehnički brifing: naginjao je obuzdavanju Brazila. No, kada je kapetan, Obdulio Varela, ostavio momčad samu nakon utakmice, progovorio je. "Josecito je dobar čovjek, ali ako igramo obrambeno, završit ćemo kao što smo završili sa Švedskom i Španjolskom." I potaknuo je svoje suigrače da u utakmicu izađu bez straha, da se suoče s Brazilom kao ravnopravni. Dvije fraze su pamtljive: "To nisu Brazilci, to su Japanci, i mi ćemo ih pobijediti", i posljednja: "Stavite lopte na vrhove kopački i pobijedit ćemo." Nazvao je 200.000 navijača porukom "To su pravi navijači."

Iz daljine, predviđanje nije izgledalo tako očito. Godine 1950. Urugvaj i Brazil odigrali su tri utakmice u Rio Branco kupu: Urugvaj je pobijedio 3-4 6. svibnja, Brazil 3-2 14. svibnja i Brazil 1-0 17. svibnja. Nije bilo toliko velike razlike a priori.

Publika je ostala u dobrom raspoloženju kada je na poluvremenu na semaforu pisalo 0-0. Urugvaj je pokazao neumoljiv model praćenja igrača, koji, međutim, nije u potpunosti zaštitio opasne napade domaćina. Dvije minute nakon ponovnog početka, publika se srušila kada je kombinirana akcija dovela Friaçu u poziciju za postizanje gola. Krilni napadač je snažno udario vratara ukočenim. Ogroman urlik uzdigao se do neba jednim glasom, energizirajući vjerojatne prvake.

Impresionirani Urugvajci spustili su kapke kao da sanjaju, obavijeni dimom petardi. Gledatelji su ostali nijemi, jer se događalo nešto čudno. Izvedba Obdulija Varele prethodila je napetom čekanju koje je smirilo nabujalu publiku. Miran i s loptom pod rukom, prešao je pravokutnik kako bi razgovarao s linijskim sucem, koji nije razumio ni riječi. Zatim je ponovio komediju s pomoćnim sucem na suprotnoj strani. Dok je sudac intervenirao kako bi vidio što se događa, prolazile su potrebne minute da se igra smiri i euforija na tribinama obuzda.

Charrúasi su se izvukli iz krize osvojivši samopouzdanje kojim je zračio njihov kapetan, nadimka "Crni poglavica", koji je bio odlučan preokrenuti sudbinu Brazila. Tako je krilni igrač Chiggia ubacio loptu u kazneni prostor, a Schiaffino je izjednačio, ali to nije bilo dovoljno, jer Urugvaj nije mogao održati neriješen rezultat.

'Nebeski' dres

U međuvremenu, u predsjedničkoj loži, Jules Rimet je pregledavao govor koji će održati. S kupom pod rukom, pripremao se da ga uruči momčadi koja je osvojila prvenstvo. Utakmica je bila neriješena, a buka sa stadiona bila je vrlo glasna. Ako bi bilo neriješeno, pobjednik bi bio domaći tim. Ako bi Brazil izgubio, oprostili bi se. Odjednom je buka na tom veličanstvenom stadionu utihnula.

S obje strane na raskrižju, strijelac izjednačujućeg gola vratio se svojim starim trikovima na krilu, a kada je vratar Barbosa, ponižen prethodnom akcijom, očekivao još jedan centaršut u kazneni prostor, lopta, koju je dodao Ghiggia, već je letjela kroz prazninu na njegovoj lijevoj vratnici. Samo nekoliko minuta prije kraja, pobjeda nije mogla izmaknuti momčadi koja je nosila 'nebeski' dres.

Brazilski navijači nisu mogli vjerovati što se dogodilo. Dodjela nagrada, pripremljeni govor, planirana himna i svi formalni događaji u čast pobjednika magično su otkazani. Predsjednik FIFA-e bio je zarobljen u burnom kaosu. U jednom trenutku prepoznao je urugvajskog kapetana dok je prolazio i bez riječi mu je predao trofej kao da je oslobođen teškog tereta.

Smrtna tišina pala je nad Maracanú pred ovim šokom stvarnosti. Događaji planirani za neuspjeli pohod na naslov bili su obustavljeni. Gledatelji su napuštali stadion u suzama, kao i radio slušatelji kod kuće. Nije bilo gimnastičkih prikazivanja, formalnih ceremonija niti dodjele trofeja na stadionu. Počasni krug pobjednika je otkazan, kao i vatromet, vjerski prinosi, službene gozbe, orkestri na ulicama i u restoranima te počasti i nagrade u političkim i društvenim institucijama.

Sve je nestalo u kolektivnoj depresiji među građanima. Ogromno razočaranje koje se pretvorilo u bijes kada je trebalo pronaći krivce među optuženima. Sramota neuspjeha visjela je nad glavama vratara Barbose i trenera Flavija. Rođen je tužno nazvan 'Maracanazo'. Cijeli Brazil je patio, ali njihova sudbina, koju je te godine iskrivio suprotan kobni čin, bila je preživjeti. Ne uzalud, u budućnosti su ih čekala svjetska prvenstva vina i ruža. Vratar Barbosa, nepravedno okrivljen za poraz, dobio je zabranu posjeta brazilskoj reprezentaciji 44 godine kasnije. Brazil je bacio bijeli dres koji su nosili na Svjetskom prvenstvu i postao 'canarinhos'.

Postoje određene kontroverze oko toga što se dogodilo s urugvajskom reprezentacijom nakon utakmice, ali to je sporedno. Postoji slaganje, koje je potvrdio i sam protagonist, da je Obdulio Varela napustio hotel Paysandú, gdje je njegova reprezentacija odsjela, kako bi prošetao Rio de Janeirom i popio piće u nekoliko barova. Unatoč određenim strahovima, nitko ga nije uznemiravao, nitko ga nije uznemiravao i nitko nije pokušao iskaliti svoju frustraciju, koja se pretvorila u ljutnju, na njemu. Imao je vlastitu privatnu proslavu. Obdulio Varela umro je 1996. Schiaffino je imao uspješnu karijeru u Europi. Ghigghia se umirovio u Urugvaju 1968.