Dan koji je šokirao hrvatski nogomet! 'Zbog rata se putovalo skoro 24 sata, a ovako nas je UEFA nasamarila'

Na današnji dan, davne 1992. godine, na Maksimiru je zavladao muk. Igrala se uzvratna utakmica prvog finala Hrvatskog nogometnog kupa. Nakon prvih 1:1, Dinamo, tada pod imenom HAŠK Građanski, na svom je terenu dočekao donedavno malu i nepozantnu momčad, Inker Zaprešić. Igrači koji su još prije samo godinu dana igrali treću ligu letjeli su terenom, a u 18. minuti Damir Kasumović zabio je glavom za 1:0 i utišao 30 tisuća Dinamovih navijača. Tako je prvi naslov Hrvatskog kupa otišao u Zaprešić.

Kreator te povijesne sezone bio je poznati hrvatski trener Ilija Lončarević, koji je vodio Inker od 1990. do 1993. godine. U razgovoru za Net.hr, Lončarević nam je otkrio kako je izgledalo u začetku Hrvatske nogometne lige, detalje o povijesnom prvom finalu, igranju u ratnim vremenima te o UEFA-inoj nepravdi prema hrvatskim klubovima.

Još jedan /

Dinamo osigurava budućnost: Boban potpisao novi talent, 18-godišnjak potpisao profesionalni ugovor

"Ne može se to zaboraviti. Inker Zaprešić, preimenovan iz Jugokeramike, tada je bila momčad stvarana u jednom zrakopraznom prostoru. Hrvatski nogometni savez nakon razmišljanja od petnaestak dana odlučio je izaći iz Jugoslavenske lige. Ovo govorim o nogometu. Po meni nije trebalo razmišljati ni sekunde, a kamoli petnaest dana. Nema veze, to je moje mišljenje, ne znači da sam u pravu", započeo je hrvatski trener.

"I onda smo se snalazili onako kako tko zna i umije. U Zagrebu smo organizirali ligu s nekih 12 klubova i počeli igrati. Potom je HNS organizirao turnir "Neovisna Hrvatska" u kojem su sudjelovali budući ligaši. Među njih su ušli Inker, Varteks, Istra (koja je prije bila u 4. ligi), Cibalia i Zagreb iz druge lige. Ja sam već u ljeto 1990. u Inkeru, odnosno tadašnjoj Keramici, stvarao novu momčad koja je sa Zadrom dijelila prvo mjesto treće jugoslavenske lige u sezoni 1990./91. Zadar je imao bolji međusobni omjer i završio prvi, ali obje su momčadi ušle među 12 momčadi prve hrvatske lige", otkrio je Lončarević kako je sve počelo.

'Ovo je bila naša forca'

Zatim se dotakao kostura povijesne Interove momčadi:

"Stvarao sam novu momčad, a onda su mi se na ljeto 1991. pridružili igrači koje bih uvjetno rekao "moji", koje sam stvarao kao klince i s njima radio na Kajzerici, u centru Zagrebačkog nogometnog saveza. To su bili Zvonimir Soldo, Zoran Živković, Igor Čalo, a može se reći i Stipe Brnas. Oni su donijeli prepoznatljiv način razmišljanja Inkera, strpljivost u igri i brži protok lopte. Nešto što drugi klubovi tada nisu imali i što je bila naša 'forca'."

Inker je te sezone nerijetko tukao velikane, osvajao turnire, ali u ligi nije uspio stići previsoko od onoga što je pokazivao na terenu.

NIJE IM SJELO /

Radeljić objavio sliku izlaska reprezentativaca BiH: Jedan detalj podijelio je navijače

"Naravno, nismo imali dovoljnu kvalitetu za kontinuitet u ligi poput Hajduka, Osijeka, Zagreba, Rijeke i Dinama, tj. tadašnjeg HAŠK Građanskog. Na kraju smo u prvoj sezoni završili četvrti, ali ispred HAŠK-a Građanskog. No zato smo osvojili turnir 'Neovisna Hrvatska' i dvoransko prvenstvo koje se igralo u prosincu 1991. Cijela liga igrala se na proljeće, 22 kola, dvokružno, i tu smo dva puta pobijedili Dinamo, odnosno HAŠK Građanski: kod kuće 2-1 i na Maksimiru 2-0.", rekao je Lončarević

Očekivala se neka trema, strah, ali...

Zatim je hrvatski trener opisao povijesno finale:

"Pred finale Kupa s HAŠK-om cijela momčad i ja imali smo veliko samopouzdanje. Te smo sezone pobijedili i prvaka Hajduka na Poljudu, ali te velike utakmice nisu mnogo značile jer nismo mogli ostvariti kontinuitet u ligi. Jednostavno nismo imali dovoljan kadar igrača, pa smo na neki način bili hendikepirani. No, došli smo do finala. Bez podcjenjivanja Dinama, bili smo bolja momčad i kad su igrači to prezentirali na terenu bez ikakvog problema, značilo je da su pucali od samopouzdanja. Ali Dinamo je uvijek Dinamo, a mi smo imali igrače koji su donedavno svi igrali treću ligu, a sada su u prvoj ligi i igraju finale Kupa protiv Dinama, odnosno tadašnjeg HAŠK Građanskog. Očekivala se neka trema, strah, no toga kod nas nije bilo. I osvojili smo Kup, ne uvjerljivo rezultatski (1-1 kod kuće i 1-0 na Maksimiru), ali igrački uvjerljivo", otkrio name je hrvatski trener.

'Ne bi bilo krivo da izgubimo od Dinama'

Zanimljivo je kako su mnogi igrači igrali finale protiv kluba za kojeg navijaju. Sam Lončarević priznao je da su bili pomiješani osjećaji nakon povijesnog osvajanja Kupa.

"Svi ljudi u nogometnom klubu Inker tada su bili praktički dinamovci, cijela uprava i skoro svi igrači, osim dvojice koji su navijali za Hajduk. To je ljudima izazivalo dvojake osjećaje. Primijetilo se na ljudima iz kluba koji su možda prije finala razmišljali da ne bi bilo krivo ni da izgubimo. Mi smo ipak profesionalci i sportaši, tako radim čitav život. Dinamovac sam, ali kad moja momčad igra protiv Dinama, igra moja momčad. Tako smo HAŠK pobijedili u finalu bez većih problema. Bilo je velikog slavlja, naravno."

"Unatoč pomiješanim osjećajima, igrači su s odmakom vremena shvatili što znači osvojiti Kup. Bila je to povijesna prilika i ne znam kada bi Inker ikad dobio ili opet dobio priliku da bude u nekom finalu. Bio je to veliki uspjeh za Inker i hrvatski nogomet jer je jedan mali, nepoznati klub osvojio veliki trofej", rekao je poznati hrvatski trener.

UEFA ih 'nasamarila'

Tim je uspjehom Inker osigurao kvalifikacije i na europskim natjecanjima, a onda je UEFA donijela sramotnu odluku. Krovna europska nogometna reprezentacija zbog ratnog je stanja zabranila hrvatskim klubovima natjecanje.

"Mi smo čak otišli u Ženevu. Kasnije smo saznali, ne znam je li istina ili ne, da je HNS dobio telegram, ali nas nije obavijestio. Mi, kao i Hajduk i Zagreb, došli smo u Ženevu, prespavali i sutradan ujutro došli na izvlačenje, a onda su nam iz UEFA-e rekli da smo slobodni. I onda, ajmo, sjedi u auto i vozi natrag, haha", prokomentirao je Lončarević cijelu bizarnu siuaciju kroz smijeh. Tada mu nije bilo do smijeha, no sada na to gleda kao zabavnu anegdotu.

Nespretna putovanja za vrijeme rata

Ipak, tih godina nije bilo lako hrvatskim klubovima igrati utakmice. Zbog srpske agresije i Domovinskog rata hrvatski su se klubovi na razne načine snalazili kako bi odigrali svoje ligaške utakmice.

"Bilo je svakako teško. Nekima je bilo puno teže, poput Dubrovnika i Metkovića, ali nikome nije bilo jednostavno. U sezoni 1992./93. išli smo avionom do Dubrovnika tako da je zrakoplov letio prema Rijeci, a potom Jadranom do Dubrovnika. Bliže nije smio ići zbog neprijateljskih 'testova', kako su tada u JNA govorili", bocnuo je Lončarević tadašnje suludne izlike srpskih agresora.

"Išlo se uglavnom autobusima. Osijek je išao Podravskom magistralom, zaobišao Zapadnu Slavoniju koja je bila okupirana, pa stigao do Zagreba. Zatim je nastavio okolnim putevima do jadranske obale. Putovanja su trajala, neću reći 24 sata, ali gotovo toliko. No, Bože moj, nitko nije previše plakao. Glavno je bilo da se igra, a ljudi su u tim trenucima zaborave na rat i sve strahote koje nosi. To je i poanta nogometa", zaključio je.

POGLEDAJTE VIDEO: Gdje je zapelo s Petkovićem: Sve je bilo spremno za potpis, ali...