Mike Tyson nekad je bio zastrašujuć udarač koji je svojim udarcima i pojavom ledio krv u žilama njegovih protivnika. Bio je "Najopasniji čovjek na planetu", borac čija je pojava u ringu bila jednako zastrašujuća kao i mogućnosti u ringu, a i dan danas spominje ga se u kontekstu najjačeg udarača ikad u boksu.

STRAH I TREPET /

Boksači su se tresli na spomen njegovog imena: 'J***ni Tyson ga se boji'

Protivnici su se Tysona baš bojali, tresli se na spomen Iron Mikea. Michael Spinks, neporaženi svjetski prvak, navodno nije htio izaći iz svlačionice, dok se Frank Bruno neprestano križao na putu do ringa. No, je li i sam Tyson ikada osjetio strah? Ne bi vjerovali, ali postoje boksači koji su izazivali i još izazivaju strah kod Iron Mikea. 

'Prokleta životinja'

Najpoznatija i najcitiranija priča o Tysonovom strahu vrti se oko jedne od najvećih legendi teške kategorije – Georgea Foremana. U kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima, svijet boksa bio je opsjednut idejom o srazu dvaju titana: Tysona u njegovom brutalnom vrhuncu i Foremana u njegovom nevjerojatnom povratničkom pohodu. Foreman, koji se vratio u ring s 38 godina nakon desetljeća izbivanja, nije bio samo marketinški trik; bio je stvarna prijetnja, stariji, mudriji, ali i dalje s razornom snagom u šakama.

Promotor Don King, osjetivši priliku za meč koji bi donio ogroman novac, snažno je gurao tu ideju. Međutim, naišao je na zid. Bobby Goodman, Kingov dugogodišnji suradnik, godinama kasnije otkrio je scenu koja se odigrala iza zatvorenih vrata. U članku za Boxing Scene iz 2005. godine, Goodman je prepričao Kingov pokušaj da uvjeri Tysona.

"Govorio je Tysonu da Foreman predstavlja ogroman novac, da je star i spor i da neće biti problem", prisjetio se Goodman.

Tysonova reakcija bila je eksplozivna i nedvosmislena.

"Tyson je ustao i povikao na Kinga: 'Neću se boriti s tom prokletom životinjom! Ako toliko voliš tog gada, bori se ti s njim!'"

Ova izjava otkrila je duboki strah. Mlađi Foreman, onaj iz 1970-ih, bio je mračni uništavač koji je pogledom lomio protivnike prije nego što bi ih dovršio udarcima. Srušio je velikane poput Joea Fraziera i Kena Nortona u samo dvije runde. Čini se da je ta aura ostala urezana u Tysonovom umu. Ironično, strah je bio obostran. Foreman je kasnije priznao za ESPN da ni on nije bio oduševljen idejom borbe protiv Tysona.

"Nisam htio imati ništa s Mikeom Tysonom. On je bio čudovište. Ako te ne bi pogodio lijevom, pa desnom, onda bi te ugrizao", rekao je Foreman. Meč se nikada nije dogodio, a Tyson je kasnije izjavio da žali što se nikada nije okušao protiv "Big Georgea" kako bi se jednom zauvijek riješila rasprava o tome tko je bio jači udarač.

Od mentora do modernog čudovišta

Iako je Foreman najistaknutiji primjer, Tysonov strah nije bio rezerviran samo za njega. Postojali su i drugi ljudi koji su u njemu izazivali različite vrste straha, od dubokog poštovanja do profesionalnog opreza.

Strah od izdaje

Možda najdublji strah koji je Tyson ikada osjetio nije bio fizičke prirode. Bio je to strah od razočaranja čovjeka koji ga je stvorio: njegovog trenera, mentora i očinske figure, Cusa D'Amata. D'Amato je preuzeo Tysona kao problematičnog tinejdžera i oblikovao ga ne samo u boksača, već i u osobu. Usadio mu je disciplinu, tehniku "peek-a-boo" stila i, što je najvažnije, vjeru u sebe.

Tysonov odnos prema D'Amatou bio je obilježen onim što se na hrvatskom najbolje može opisati kao "strahopoštovanje". Bojao ga se, ali taj strah proizlazio je iz bezgraničnog poštovanja i ljubavi. Bojao se iznevjeriti čovjeka koji je u njemu vidio potencijal prvaka dok su svi drugi vidjeli samo delinkventa. D'Amatova smrt 1985. godine, tik prije nego što je Tyson osvojio svoju prvu titulu, ostavila je prazninu koju nikada nije uspio popuniti i mnogi vjeruju da je taj gubitak bio ključni uzrok njegovih kasnijih osobnih i profesionalnih padova.

Poštovanje prema razornoj snazi

Druga vrsta "straha" bila je profesionalno priznanje čiste, nepatvorene snage. Kanađanin Donovan 'Razor' Ruddock bio je jedan od rijetkih koji se nije uplašio Tysona i koji je bio spreman razmjenjivati udarce s njim. Borili su se dvaput 1991. godine, a Ruddock je u oba meča pokazao nevjerojatnu izdržljivost i snagu, uspijevajući uzdrmati Tysona.

Nakon njihovih borbi, Tyson je dao jednu od svojih najiskrenijih izjava o snazi nekog protivnika. "Udara kao je*eni udarač mazge, nevjerojatno", priznao je Tyson, odajući počast sirovoj moći koju je osjetio u ringu. To nije bio strah koji bi ga natjerao da izbjegne borbu, već poštovanje iskusnog ratnika prema opasnosti koju predstavlja drugi ratnik.

David Benavidez je Meksičko čudovište

Desetljećima kasnije, u zrelim godinama, Tyson je ponovno iznenadio svijet boksa imenovanjem borca kojeg se boji. Uoči svoje najavljene borbe s Jakeom Paulom, Tyson je u intervjuu za ES News istaknuo jednog modernog boksača kao nekoga s kime se nikada ne bi htio suočiti. Riječ je o Davidu Benavidezu, neporaženom prvaku poznatom pod nadimkom "Meksičko čudovište".

"On je drugačiji, vrlo je podcijenjen. Nitko nema šanse protiv njega i govorim o činjenicama", izjavio je Tyson. Ovo priznanje, koje dolazi od čovjeka koji je desetljećima bio sinonim za neustrašivost, pokazuje novu vrstu zrelosti. To je priznanje da vrijeme čini svoje i da nove generacije donose nove, opasne "životinje" u džunglu boksačkog ringa.

Ironija straha

Fascinacija Tysonovim strahovima leži upravo u ironiji njegove vlastite karijere. On je bio taj koji je sijao teror. Svojom pojavom – obrijanom glavom, crnim gaćicama i čizmama bez čarapa, i ledenim pogledom – postao je najstrašniji borac svoje generacije. Njegove izjave, poput one da želi protivniku "zabiti nosnu kost u mozak", samo su pojačavale tu sliku. Inspiraciju za takvu personu, kako je i sam priznao, crpio je od Sonnyja Listona, još jednog mračnog i zastrašujućeg prvaka teške kategorije, čovjeka za kojeg je Tyson rekao: "Pored njega, ja izgledam kao izviđač".

Na kraju, priča o strahovima Mikea Tysona čini ga ljudskijim. Pokazuje da se iza fasade "Najopasnijeg čovjeka na planetu" krio čovjek sa svojim demonima, nesigurnostima i strahovima. Od visceralnog straha od Foremana, preko dubokog strahopoštovanja prema D'Amatou, do profesionalnog uvažavanja Ruddockove snage i zrelog priznanja Benavidezove dominacije, Tysonov odnos prema strahu kompleksan je i višeslojan. To je podsjetnik da čak i najjači ratnici imaju svoje bitke koje vode daleko od svjetala reflektora, u tišini vlastitog uma.