Titova praunuka o poslu, obitelji i prezimenu koje je uzela od prabake: 'Nije bilo dileme'

Unuka Josipa Broza Tita, redateljica Saša Broz (56), i njezina kći, scenografkinja i slikarica Sara Haas, dijele istu strast prema kazalištu. Majka i kći nerijetko surađuju na umjetničkim projektima, a Sara je ljubav prema umjetnosti naslijedila još u djetinjstvu. Osim scenografije, posvetila se i slikarstvu te je nedavno imala samostalnu izložbu u Mariboru. Otac joj je poznati glumac Ranko Zidarić (60), a iako su joj se roditelji razveli još dok je bila djevojčica, Sara nije osjetila negativne posljedice tog razlaza jer su ostali u prijateljskim odnosima.

Ova svestrana umjetnica neumorno radi, a najveću podršku u svemu što radi pruža joj njena majka. U razgovoru za naš portal otkrila nam je kako izgleda njihova profesionalna suradnja, što ju je oblikovalo kao umjetnicu te koliko joj znači prezime Haas, koje je preuzela od svoje prabake Herte Haas.

Vaša majka je poznata kazališna glumica, a otac također glumac, a vi ste krenuli putem likovne umjetnosti. Kako ste se odlučili za slikarstvo?

Netko svoje afinitete, strasti i interese pronađe ranije, netko kasnije, a netko se "traži" čitav život. Otkad znam za sebe, bila sam vizualni tip, kreativna, a mama kaže da sam još u dječjem krevetiću znala umjesto spavati, crtati satima neke apstraktne sličice. Ta apstrakcija i igranje s bojama kako sam rasla postali su strast i dio mene, i nikad, baš nikada nisam imala dilemu čime ću se baviti.

Foto: Tino Juric/pixsell

Odakle vam dolazi inspiracija za slike?

Kako kada, ali s obzirom da moje slike nisu apstraktne nego vrlo figurativne s konkretnim vizualnim narativom, obično inspiraciju nalazim u mitologijama sjevernih zemalja, putovanjima, bajkama, a nekad i u borbi sa svojim unutarnjim demonima. Ponekad su posveta nekim odnosima i ljudima, a nekad izmišljenim situacijama i čežnjama. Ima puno arhaičnog i mitološkog u mojim slikama. Volim velika platna i željela bih da, kad gledatelj stane ispred njih, ima osjećaj da je ušao u moj svijet.

Kako izgleda vaš tipični radni dan?

Zavisi o tome radim li samo u ZKL-u, gdje sam na plaći kao scenografkinja, ili pripremam scenografiju za neku kazališnu predstavu, ili uz sve to imam možda i par sati vremena za slikanje u ateljeu. Koja god da je kombinacija u pitanju, uvijek je dinamično s puno obaveza koje ulijeću i izvan planiranog rasporeda. Ponekad ne stižem mjesecima posvetiti se slikanju od količine obaveza. No, navikla sam na takav tempo. Trudim se na putovanjima napuniti baterije i pronaći inspiraciju za nove slike, scenografije, ali i uživati. Više puta tijekom godine otputujem negdje, popratim izložbe, operne predstave ili naprosto samo šetam nekim novim gradom i upijam energiju. Do sada sam realizirala sedam samostalnih scenografija i četiri samostalne likovne izložbe. Zaista sam zahvalna na svakom tom umjetničkom putovanju jer mi je omogućilo da razvijam svoje potencijale.

Nedavno ste imali svoju četvrtu samostalnu slikarsku izložbu u Mariboru. Možete li nam reći nešto o toj izložbi? Što vas je inspiriralo i kakve su bile reakcije?

Četvrta samostalna izložba bila je jako dugo u planu te mi je iznimno drago da sam ju imala priliku izlagati u Mariboru ove godine.

Radovi su nastali u periodu od tri godine, s obzirom na njihove veličine malo je bio sporiji proces, ali stigla sam sve na vrijeme. Na groteskni, krajnje maniristički način pristupala sam slikanju sjećanja na izobličen vizualni način te izrađujem razne alegorije života. Razrađena renesansna odjeća, kompozicija, gubitak čiste perspektive, te detaljizirane figure i motivi pomalo podsjećaju na manirističke ideje. Mjesto posvećeno imaginativnom, kultivaciji sjećanja i vlastitih unutarnjih refleksija kroz radove u kojima žive sjećanja u izmišljenom manirističkom svijetu. Korištenjem ograničenih formi u realističkom smislu stvaraju se delikatne figure koje oblikuju prirodu i uokviruju likove na slikama. Sanjarenje u fiktivnom vrtu punom vila, uskovitlani uzorci i cvjetni oblici čine tekuću, organsku pozadinu kao u snu. Slike se nižu jedna za drugom kao u polusnu.

Od kustosa galerije Kible, Petera Tomaža Dobrile, i ostalih ljudi koji su pomagali oko izložbe, dobila sam veliku, ugodnu dobrodošlicu te pomoć kojoj se stvarno nisam nadala. Stvarno sam zahvalna na suradnji te prilici realizacije izložbe.

Također, radite zajedno s mamom u kazalištu. Kako izgleda ta suradnja? Je li teško raditi s članom obitelji ili se sve lako dogovorite?

Saša mi je oduvijek bila najveća podrška u svemu što radim i ona je zaslužna što sam se počela baviti scenografijom i tako konkretno primijeniti u kazališnom, dramskom i opernom mediju ono što inače "živi" na mojim platnima. Naravno, kad je riječ o scenografiji, ona je uvijek u službi režije, koncepta i priče koja se treba ispričati, ali uvijek bude prostora da svaka scenografija koju radim ima jasno čitak i moj vizualni rukopis.

Saša jako dobro zna što želi pa nema puno vrludanja oko rješenja. Ima sjajan autorski tim i svi smo zapravo i prijateljski povezani. Saša i ja smo horoskopske vage, što znači da imamo i taj diplomatski moment uvijek prisutan. Naravno da se ne slažemo baš u svemu, ali u poslu zaista funkcioniramo kao švicarski sat. Diskusije su rezervirane za neke posve druge teme.

Promijenili ste prezime i umjesto majčinog ili očeva uzeli ste prezime svoje prabake Herte Haas, što ste rekli da je iz poštovanja prema njoj. Možete li nam ispričati nešto više o tome i što vam to prezime znači?

Sve ste rekli, napravila sam to iz dubokog poštovanja prema dijelu obitelji koja je nosila prezime Haas i prema svojoj prabaki Herti koja je bila iznimna žena. Naprosto sam htjela da prezime Haas preko mene živi i dalje. Svi su me podržali, a posebno roditelji, jer su smatrali da je dobro da karijeru u svijetu umjetnosti gradim pod svojim prezimenom.

Vaši su se roditelji razveli dok ste bili dijete. Kako ste to doživjeli? Jeste li prolazili kroz teškoće tijekom odrastanja i mislite li da vas je to oblikovalo na neki način?

Moji roditelji su prijatelji, a mama i tata surađuju oduvijek i to se nikada nije promijenilo. Oni su se uvijek trudili da, bez obzira na to što smo živjeli na različitim adresama, i dalje ostanemo obitelj – što i jesmo.

POGLEDAJTE VIDEO: Saša Broz o 30 godina karijere: 'Nema govora o povlačenju crte'