Petra Kuliš, popularna influencerica odlučila je otvoreno podijeliti svoju dijagnozu anksiozno-depresivnog poremećaja (F41.2) na društvenim mrežama kako bi podigla svijest o važnosti mentalnog zdravlja i skidanju stigme. U razgovoru za Net.hr istaknula je kako je kroz godine prolazila kroz različite faze suočavanja s tim poremećajem, uključujući teškoće u pronalaženju podrške i suočavanje s vlastitim otporom prema farmakoterapiji. Petra otvoreno dijeli svoja iskustva potičući ljude da potraže pomoć i brinu o svom mentalnom zdravlju. Uz terapiju, ona također prakticira tjelesnu aktivnost, meditaciju i mindfulness kako bi održala ravnotežu, a svoju borbu s mentalnim zdravljem koristi kao inspiraciju za podizanje svijesti među svojim pratiteljima.

Foto: Instagram

Što Vas je potaknulo da otvoreno podijelite dijagnozu F41.2 na Instagramu? Jeste li dugo razmišljali o toj odluci ili je bila impulsivna?

Ja inače na TikToku često govorim o mentalnom zdravlju, dijelim savjete koji su meni pomogli i stvarno se trudim skidati stigmu s psihičkih poremećaja. Ovo je prvi put da sam na Instagramu odgovarala na pitanja, i kada me netko pitao jesam li uvijek dobre volje, osjetila sam potrebu vratiti ljude u realnost i podsjetiti ih da jednostavno nije moguće uvijek biti dobro raspoložen – društvene mreže su najčešće samo "highlighti" nečijeg života, pa tako i mog.

Iako često govorim o svom mentalnom zdravlju i otvoreno dijelim svoje probleme s pratiteljima, nikada mi se nije dogodilo da u depresivnoj fazi snimam videe. Tada jednostavno nemam volje za komunikaciju – ni s drugima, a kamoli s više od 60 tisuća ljudi. Da ne govorim o razmišljanju kako će video proći i kakvi će biti komentari... Čak i kad sam dobro, to zna biti izazovno, tako da mi to ni ne pada na pamet kada mi je loše.

Foto: Instagram

Kada ste prvi put osjetili da nešto “nije u redu”? Jeste li odmah posumnjali na anksiozno-depresivni poremećaj ili je put do dijagnoze bio dug i zbunjujuć?

Prvi put kad sam osjetila da nešto nije u redu bilo je to otkako znam za sebe. Još od ranih početaka osnovne škole imala sam ADHD, koji je godinama bio nedijagnosticiran. Zbog toga su me i roditelji i učitelji pokušavali smiriti na sve moguće načine, često i kažnjavanjem. U jednom trenutku sam mami rekla: "Ja se stvarno jako trudim ostati mirna na satu, ali ja to jednostavno ne mogu". Tada joj se upalila lampica, i zajedno smo otišle kod psihologa. Tamo sam dobila svoju prvu dijagnozu – ADHD. Iako sam napokon imala objašnjenje za to što mi se događa, i dalje mi je bilo teško nositi se s tim. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam imala stvarnu podršku ni smjernice što da radim s tolikom količinom energije i manjkom koncentracije. Škola i učenje su mi zbog toga uvijek ostali posebna vrsta muke.

Kasnije, na fakultetu, dogodila se jedna obiteljska situacija koja me jako pogodila - tada su se prvi put pojavile i suicidalne misli. No, odlučila sam da imam previše života u sebi i da želim preuzeti kontrolu i pomoći si. Sjela sam za laptop, potražila psihijatra i otišla na prvi razgovor. On me uputio psihologu na testiranje, gdje smo detaljnije razgovarali o dijagnozi i mogućnostima liječenja.

Koliko Vam je bilo teško priznati sebi da trebate pomoć – i gdje ste je pronašli?

Iskreno, bilo mi je jako teško. Nedugo prije tog prvog odlaska psihologu upisala sam studij psihologije i razmišljala: "Koja je to sramota da studentica psihologije ne može sama sebi pomoći, nego mora ići kod psihologa!". Koja glupost. Ali eto, tada je stvarno postojala stigma oko mentalnih poremećaja, a nažalost, postoji i danas. Sigurna sam da je i to utjecalo na moj otpor.

No, nakon što sam krenula na terapiju i vidjela koliko mi je brzo pomogla, postala sam pravi zagovornik psihoterapije. Mislim da su i ljudi oko mene primijetili veliku promjenu. Danas, u svom krugu bliskih ljudi, gotovo da ne poznajem nikoga tko u nekom trenutku nije išao na psihoterapiju. Volim sebi uzeti dio zasluga za to, jer stalno ponavljam da psihoterapija može pomoći svakome i da je to jedno od najpametnijih ulaganja vremena i novca. Iako, vrijedi napomenuti da postoje izvrsni psihologi i psihijatri koji su dostupni i preko HZZO-a, što znači da ih ne morate dodatno plaćati.

KLEESHTAW /

Život žene influenserice: Mijina borba s ružnim komentarima i opsesivnim pratiteljima

Otvoreno ste rekli da ste na antidepresivima – kako izgleda Vaš odnos prema lijekovima? Jeste li im se u početku opirali?

Prve dvije godine bila sam jako protiv farmakoterapije – i sad kad pogledam unatrag, ni sama ne znam zašto. U mojoj glavi, lijekovi su nekako bili rezervirani samo za ljude kojima je baš jako teško. Uvijek sam si govorila: Ma dobro je, nije ti toliko loše, možeš ti bez toga". Iako mi je psihijatar svaki put to predlagao, u jednom trenutku mi je rekao: "Znam da si protiv toga, ali ako i sljedeći put budeš ovako loše, morat ću ti prepisati lijekove" Nakon tog razgovora hodala sam kući i plakala, razmišljajući: "Pa zar sam ja stvarno toliko loše? Zar psihoterapija ne može pomoći bez lijekova?". Par dana kasnije otišla sam kod svoje psihologinje i ona mi je potpuno promijenila perspektivu. Rekla je: "Gledaj, Petra, psihoterapija ti može pomoći kad si dovoljno stabilna da 'plivaš' iznad površine. Ali trenutno se u glavi utapaš, ne možeš doći do zraka. Džabe ti razgovori ako ti je osnovna psihološka ravnoteža potpuno narušena. Lijekovi će ti pomoći da izroniš, udahneš i tek tada ćeš biti spremna za pravu psihoterapiju".

Foto: Instagram

Nakon tog razgovora shvatila sam da nema smisla opirati se. Isto kao što popijem tabletu kad me boli trbuh za vrijeme menstruacije, tako ću sad popiti i tabletu za glavu – da se unutra vrati ravnoteža. Lijekovi su mi stvarno jako puno pomogli. Po prvi put sam dobila uvid u to kako se zdravi ljudi zapravo osjećaju. Naravno, i dalje postoje dani kad sam tužna ili bezvoljna – ali to je sada unutar granica normale. Onakvu duboku tugu i beznađe koje sam osjećala prije lijekova, iskreno, ne bih poželjela nikome.

Ali, jako mi je važno naglasiti: ne potičem nikoga da samoinicijativno posegne za lijekovima. Treba slušati psihijatre i psihologe koji su educirani i koji jedini mogu procijeniti što je nekome potrebno. Svaki slučaj je individualan i ono što je pomoglo meni, ne mora značiti da će odgovarati svakome.

Uz terapiju lijekovima, koristite li i psihoterapiju ili druge pristupe (npr. mindfulness, tjelesne tehnike, fizičku aktivnost)?

Naravno, pazim da se svaki dan krećem, bilo da je to trčanje, planinarenje, rolanje, pilates ili padel. Pazim i na prehranu, jer najviše osjetim promjene u raspoloženju kad cijeli dan jedem samo junk food - navečer sam doslovno koma. Na psihoterapiju idem redovito i to mi je jako važan dio brige o sebi. Također pazim da svaki dan imam dovoljno sna. Kroz psihoterapiju sam shvatila da je nedostatak sna jedan od glavnih izvora stresa za mene, pa se stvarno trudim da ga uvijek bude dovoljno.

Foto: Instagram

Kako Vaša dijagnoza utječe na Vašu svakodnevicu kao influenserice? Osjećate li ponekad pritisak da uvijek izgledate “dobro” i “pozitivno”, iako se u sebi nosite s težim stanjima?

Trenutno sam stvarno dobro, jer sam nedavno ponovno počela uzimati lijekove nakon godinu dana pauze. Vratili su me na “tvorničke postavke” i puno se lakše nosim sa svakodnevnim stresorima. Influencerski posao izvana često izgleda kao najbolji posao na svijetu (i da, slažem se da je stvarno odličan), ali iza kulisa ima jako puno toga o čemu se rijetko priča. Tu je konstantan osjećaj da te netko promatra, da se svaka riječ i svaki potez analiziraju, a najmanja greška može postati povod za javnu osudu. U razgovorima s kolegama često se provlači taj lagani, tihi strah – strah da ćeš nešto reći ili napisati što će netko krivo shvatiti ili iskoristiti protiv tebe. Kao da se kolektivno čeka na trenutak kad će netko “pogriješiti”, da bi ga mogli svi zajedno cancelati ili javno “bullyati”. Nemam pritisak da uvijek izgledam savršeno, jer sam od početka odlučila biti autentična. Na mojim društvenim mrežama ljudi me puno češće vide u najgorem nego u najboljem izdanju – bez šminke, u pidžami, raščupana... i baš mi je drago što sam to normalizirala za sebe i svoju publiku. Ali ono što mi i dalje najteže padaju su komentari. Ponekad me stvarno šokira koliko malo empatije neki ljudi imaju. Ima komentara koji ti mogu uništiti dan, tjedan ili čak cijeli mjesec. Iskreno, nadam se da ti ljudi samo ne znaju koliki utjecaj njihove riječi mogu imati. Volim vjerovati da ne žele svjesno nekome toliko nauditi.

Jesu li se Vaši pratitelji i najbliži drugačije počeli odnositi prema Vama nakon što ste javno progovorili o dijagnozi?

Dobila sam dosta privatnih poruka od osoba sa sličnim iskustvima i dijagnozama, kao i od pratitelja koji osjećaju da imaju problem, ali ne znaju gdje i kako potražiti pomoć. Sve poruke bile su ispunjene riječima ohrabrenja i podrške, i stvarno mi je drago što sada o svemu tome otvoreno pričam i to na svim platformama.

Foto: Instagram

Koji su Vam trenuci bili najteži – i kako ste ih uspjeli prebroditi?

Mislim da su to neke standardne situacije kroz koje većina nas prolazi u srednjim dvadesetima: gubitak voljenih osoba, prekidi veza i prijateljstava, smrt članova uže obitelji, rastava roditelja (dobro, neki kroz to prođu i puno ranije haha, mene je zadesilo u dvadesetima). Ne mislim da sam prošla kroz neke posebno strašne životne situacije, ali kao dijete nisam naučila (odnosno, nisu me naučili) kako se nositi sa stresom. Kao i u većini balkanskih obitelji, sve se nekako guralo pod tepih. I onda, kad sam se prvi put sama trebala nositi s takvim stvarima kao odrasla osoba, tu je nastao problem. Izborila sam se s tim situacijama zahvaljujući tome što sam bila okružena stvarno vrhunskim i kvalitetnim ljudima, na kojima ću zauvijek biti zahvalna. Nisu svi oni ostali u mom životu, ali su bili uz mene onda kad mi je bilo najteže i bez njih sigurno ne bih bila tu gdje sam danas.

POGLEDAJTE VIDEO: Nije agent 007, ali je u 0,007% sa svojim rezultatom na maturi: 'Najveća su mi priprema bila natjecanja'