Kristina Kuzmič nam odala što bi promijenila u pristupu odgajanja depresivnog sina

Kada dijete pati, srce roditelja puca na tisuću komadića. No što kad bol ne možete izliječiti zagrljajem, niti ublažiti lijepom riječju? Kada vam se čini da ste učinili sve što ste mogli, ali pomaka nema? Upravo o toj borbi, zbunjenosti i ljubavi koja ne zna odustati, progovara knjiga spisateljice Kristine Kuzmič (46) pod nazivom "Znam kako ću: i druge laži koje sam si govorila dok sam odgajala depresivnog sina". Kristina se u njoj ogolila kao roditelj, priznala pogreške, nesigurnosti, pa i vlastiti strah i time dotaknula tisuće roditelja koji se bore s istim osjećajem nemoći.

U razgovoru za Net.hr, otkrila je kako izgleda stvarnost obitelji koja se suočava s depresijom, koje je lekcije naučila kroz taj proces te zašto vjeruje da je iskrenost sa sobom, djetetom i svijetom najvažniji korak prema iscjeljenju.

Foto: Kristina Kuzmič

Nedavno ste objavili knjigu naziva "Znam kako ću: i druge laži koje sam si govorila dok sam odgajala depresivnog sina". Što taj naslov znači za vas?

Naslov opisuje očaj majke koja želi pomoći svom djetetu. Kao roditeljima, jako nam je teško znati da naše dijete pati, i želimo vjerovati da mu možemo pomoći, ali često nemamo onoliko kontrole koliko bismo željeli imati.

Kako je, po vašem mišljenju, najbolje pristupiti djetetu koje se bori s depresijom?

Slušajte, vjerujte svom djetetu kada vam kaže kako se osjeća. Pričajte o mentalnom zdravlju otvoreno tako da vaše dijete osjeća da se može iskreno izraziti i povjeriti vam se. Oslobodite se bilo kakvih briga o tome što će drugi misliti, kako vaše dijete ne bi osjećalo sram ili nerealne pritiske. I pružite im svu pomoć i podršku koju trebaju.

Što biste vi promijenili u vezi svog pristupa kad pogledate unazad?

Više bih slušala od samog početka. Ne bih pretpostavljala da znam što se događa niti kako pomoći. Umjesto da reagiram iz straha ili potrebe za kontrolom, radila bih na tome da osvijestim i iscijelim vlastite nesigurnosti, strahove i ego. Time bih si omogućila da budem miran i stabilan oslonac svom sinu. Više bih vjerovala njemu, njegovom unutarnjem svijetu, i procesu koji mora proći.

Foto: Kristina Kuzmič

Što ste sve naučili o depresiji kroz odnos sa sinom?

Mentalno zdravlje je vrlo komplicirano. Ono što pomaže jednoj osobi možda neće pomoći drugoj. Na početku sam mislila da su promjene u ponašanju i stavu kod Luke samo tipični simptomi adolescencije. Međutim, uskoro sam primijetila da on nije samo izbjegavao nas kao roditelje, kao što to rade neki tinejdžeri, već je počeo izbjegavati sve ono što mu je prije donosilo radost. Više nije uživao u stvarima koje su ga ranije veselile.

Ono što je teško kod mentalnih bolesti je što se manifestiraju na različite načine kod različitih ljudi. Neki mladi ljudi počnu pokazivati destruktivno ponašanje, poput droge ili padanja razreda u školama, dok drugi idu u suprotan smjer i čak se trude postati savršeni, skrivajući svoje stvarne emocije jer ne žele dodati stres roditeljima. Depresija nije uvijek očita, a vanjski svijet možda ni ne primijeti da nešto nije u redu.

Normalno je osjećati se loše ili čak depresivno kada se suočimo s nečim stvarno tragičnim, ali klinička depresija može se dogoditi i kad sve u životu ide odlično. Možete se osjećati kao da ste na dnu, kao da je sve beznadno, iako se okolnosti ne mijenjaju.

Savjet koji bih dala roditeljima je da stvarno obrate pažnju na svoje dijete, da ga slušaju, da ne odbacuju njegove osjećaje. Također, važno je otvoreno razgovarati o mentalnom zdravlju kod kuće, kako bi to postalo normalna tema o kojoj djeca mogu razgovarati bez straha od osude. Ako se djeca osjećaju ugodno, otvoreno će govoriti o svojim emocionalnim problemima, a to je prvi korak prema tome da im pomognemo.

Foto: Kristina Kuzmič

Što je bilo ključno u njegovom napretku?

Puno toga mu je pomoglo (psihoterapija, liječnici, lijekovi), ali iskreno, najviše su mu pomogle grupe za podršku. U tim grupama se prestao osjećati sam. Shvatio je da je normalno prolaziti kroz teške trenutke i da u tome nema srama. Osjećaj zajedništva i činjenica da su i drugi prolazili kroz slične borbe pomogli su mu da prihvati svoju situaciju bez straha i bez potrebe da se skriva. Bio je otvoren za pomoć, nije osjećao sram i nije ga bilo briga za tuđa mišljenja. Upravo ta iskrenost i spremnost da se suoči s onim što osjeća bez pretvaranja i bez maski najviše su ga osnažili.

Najveća lekcija koju vam je donijelo cijelo to iskustvo?

Koliko god voljeli svoju djecu i željeli im pomoći, nemamo potpunu kontrolu nad onim što im se događa. Jedina stvar koju stvarno možemo kontrolirati su naši postupci i kako se ponašamo prema sebi kroz sve teške stvari koje nam život donosi. Naučila sam biti smirenija, bolji slušatelj i nježnija prema sebi. Naučila sam brže si oprostiti kada pogriješim, umjesto da se danima krivim. I ono što mi je možda najdragocjenije, naučila sam stvarno cijeniti one dobre dane. Kad dođu, ne uzimam ih zdravo za gotovo.

Kako vaš sin reagira na to što je svojom odlukom da zajedno s vama podijeli svoju priču, zapravo pomogao tisućama koje je ta priča inspirirala?

Puno mu to znači! Ova knjiga ne bi postojala da Luka nije bio uključen. Ne samo da je on napisao posljednje poglavlje, već mi je pomogao i sa svim poglavljima koja sam ja napisala. Razgovarali smo o svakom kako bi mi mogao dati svoje mišljenje. Htjela sam da sve u knjizi bude autentično onome što je stvarno doživio i osjećao. Sad kad čita poruke koje ljudi koji su pročitali knjigu šalju, jako mu je drago čuti da to pomaže obiteljima. Ponosna sam na njegovu iskrenost i otvorenost.

POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatica koja je imala svoj kulinarski show kod Oprah Winfrey otkrila kuhaju li bolje Hrvati ili Amerikanci