'Zovem se Marla Grayson i nisam janje – Ja sam je*ena lavica!'

Tim riječima počinje stilizirani mračno-komični triler Jako mi je stalo (I Care a Lot, 2020.) u režiji engleskog redatelja i scenarista J Blakesona, koji se nedavno počeo prikazivati na Netflixu. Lavica Marla, za čiju je ulogu izvrsna glumica Rosamund Pike nominirana za nagradu Zlatni globus, pokazuje neke klasične karakteristike psihopatkinje. Opasna je, uglađena manipulatorica, sposobna pridobiti povjerenje naivnih starijih ljudi i bezosjećajna vrhunska grabežljivica usmjerena samo prema jednom cilju – vlastitom bogaćenju. Iako nema sklonost prema ubijanju iz užitka i ne pokazuje znakove potpunog mentalnog propadanja kao Patrick Bateman u Američkom Psihu (American Psycho, 2000.), s njim dijeli izostanak afektivne empatije, bahatost, umišljenost i zavist. Točnije bi je bilo okarakterizirati kao makijavelistički tip osobe ciničnog pogleda na svijet. Vrlo je smirena, ne pokazuje emocije čak ni kada joj život visi o niti, distancirana je, proračunata i inteligentna.

Dok je Pike u psihološkom trileru Nestala (Gone Girl, 2014.) Davida Finchera ostala upamćena po ulozi zaigrane femme fatale koja pati od grandioznog narcizma i uz pomoć svojih čari iskorištava muškarce, Marla u Blakesonovu ironično naslovljenom filmu noćna je mora za starije ljude. Polazeći od pretpostavke da dobri ljudi "vjeruju da naporan rad i poštena igra vode do uspjeha i sreće", a da je "igrati pošteno vic koji su smislili bogati da bismo mi ostali bili siromašni", Marla kao antijunakinja filma simbol je bolesne borbe za moć i inovativnog ostvarenja "američkog sna" nedopuštenim sredstavima. "Dovraga, ako cijeli tvoj poduzetnički pothvat nije savršen primjer američkog sna, ne znam što jest", kaže joj u jednoj sceni odvjetnik angažiran od ruske mafije, sugerirajući proširenost iskrivljene vizije američkog nacionalnog ideala.

"Možda je pravi negativac djela sustav koji je postavljen tako da ljudi poput Marle pobjeđuju", zanimljivo je primijetila Pike za Vogue. Za razliku od heroja koji nastoje mijenjati svijet, Marla koristi rupe u sustavu radi vlastitog probitka bez ambicije da ga mijenja. Ona je prevarantica koja pronalazi starije imućne osobe te ih uz pomoć svoje profesionalne i osobne partnerice, korumpirane mreže liječnika i ravnatelja "legalno" smješta u dom za starije i nemoćne radi navodno njihove dobrobiti. Pod visokim dozama sedativa i s lažnom dijagnozom demencije ili nesposobnosti za samostalni život, odsječeni od svijeta i eventualne rodbine, tako prevareni starci žive lišeni slobode kao u zatvoru, dok Marla kao njihova skrbnica imenovana od suda polako eksploatira njihovu imovinu.

Moralna izopačenost likova

Neki gledatelji bi mogli imati moralni problem od samog početka filma jer je glavna (anti)junakinja portretirana kao vrlo odbojna osoba koja podlo i bezosjećajno iskorištava jednu od najosjetljivijih populacija u društvu. Dovoljno je prisjetiti se da policija redovno izvještava o prijevarama starijih građana, apelirajući da budu oprezni i ne nasjedaju na različite oblike drskih prijevara. Takve nečasne postupke prema nemoćnima u čovjeku ostavljaju osjećaj prijezira, pa je s osobom poput Marle zaista teško poistovjetiti se i nije neobično ako vam je potpuno svejedno što će se dogoditi s njezinom sudbinom jednom kada se okomi na krivu staricu, Jennifer Peterson. Bogatu umirovljenu poduzetnicu čiji je sin Roman Lunyov, bivši ruski šef mafije patuljastog rasta, kojeg je sjajno utjelovio izvrsni američki glumac Peter Dinklage, poznat po ulogama u brojnim filmovima i televizijskoj seriji Igra prijestolja (Game of Thrones).

Da stvar bude radikalnija, nijedan od glavnih ili sporednih likova nije potpuno moralno čist. Svi su loši, samo se nalaze na različitim razinama dubine grijeha i potencijalne odgovornosti. U svijetu Blakesonova filma čini se kao da su istinski dobri ljudi pod nadzorom u domovima i ludnicama, a oni moralno iskvareni vukovi na slobodi. Marla posjeduje toliko neprivlačnu osobnost i iritantan lažni namješteni osmijeh, da je u usporedbi s njom čak i maleni ruski mafijaš Roman simpatičan. Roman barem pokazuje sposobnost osjećaja, ima opravdan motiv djelovanja u spašavanju majke, koja ni po čemu nije zaslužila oduzimanje slobode, i zapravo želite da pobijedi u nadmetanju s korumpiranim elementima infiltriranima unutar sustava.

Blakeson je u razgovoru za Collider rekao da je film djelomično inspiriran stvarnim događajima, u smislu da doista postoji priličan broj grabežljivih skrbnika koji iskorištavaju i oduzimaju život starijim i nemoćnim ljudima. Zbog takvog načina manipulacije u svrhu stjecanja financijske koristi, Marlu i slične tipove osoba u stvarnom životu uspoređuje s gangsterima, samo što prijevare rade na relativno legalan način, poštujući pravne procedure, ali uz uvijek spremno mito.

Spremna je umrijeti za uspjeh

Nasuprot Marli, njezina djevojka Fran ostavlja dojam kao da posjeduje rudimentarni osjećaj za konvencionalni moral, tragove savjesti i strah od kazne. Nastoji se ne isticati. Trudi se neprimjetno prolaziti ispod radara znajući da radi nešto što ipak ne bi smjela. Ta karakteristika osobnosti fizički je istaknuta nedostatkom šminke na licu i prirodnim, neupadljivim izgledom.

S druge strane, Marla kao savršena predatorica spremna je žrtvovati vlastiti život radi sna o materijalnom bogatstvu. Tim više jer je tip nihilistice koja se ne boji smrti budući da ne vjeruje u opstojnost onostrane kazne. "Znaš li kako je bilo strašno 1807.? Ne, ni ja, jer još nisam bila živa. Osjećat ću isto kad umrem. Čak ni ništa. Zašto bih se toga bojala?", objašnjava Marla Romanu evocirajući slavni aforizam da je sve dopušteno ako nema Boga, koji konzervativci toliko vole povezivati s Braćom Karamazovi Fjodora Dostojevskog kada neopravdano optužuju ateiste da nemaju moralne temelje da ne bi djelovali transgresivno, nemoralno, hedonistički, parafilično i sl.

Estetski gledano, film Jako mi je stalo naginje vrlo stiliziranim, modno osviještenim retrofilmovima, često prožetim instrumentalnom elektronikom synth-wavea, poput Vožnje (Drive, 2011.), Nicolasa Windinga Refna koji je popularizirao žanr. Film učestalo iskorištava mogućnost usporavanja kretanja, preobrazbu pokreta kojom se gledatelju često sugerira tipični psihološki učinak nelagode i tjeskobe. Taj efekt jezivosti posebice je upečatljiv tijekom prizora u domu za starije kada uz pozadinu polagane elektronike s disharmoničnim zvukovima, gledamo usporenu snimku kako djelatnici socijalne skrbi s osmijehom na licu dočekuju zbunjenu Jennifer.

Iako sam veliki ljubitelj takvih otkačenih crno-humornih filmova koji preuzimaju utjecaje iz ranijih razdoblja, ne mogu reći da sam bio oduševljen konačnim djelom. Naime, prva polovica ili možda dvije trećine filma zaista su mi obuzeli pažnju, tako da sam vrlo brzo utonuo u njegov svijet. Međutim, zadnja trećina filma, nakon što Roman neuspješno pokuša ubiti Marlu postaje previše neuvjerljiv, bez obzira što je riječ o zabavnom igranom filmu koji zahtijeva priličnu suspenziju vjerovanja. Također, za razliku od Američkog psiha, kraj Blakesonova filma ostavlja dojam zbrzanosti, neoriginalnosti, pa i gorak osjećaj da je film prešao na stranu očiglednog moraliziranja.

Čudan je to feministički film koji s jedne strane sugerira kako žene mogu biti grabežljive baš poput muškaraca, da svijet vjerojatno ne bi bio ništa posebno bolji kada bi one upravljale njime, a s druge strane upozorava same žene da za počinjene grijehe trebaju biti spremne okusiti jednako brutalnu kaznu "sudbine" kakva je inače rezervirana za muškarce. Uzmemo li u obzir i Marlinu seksualnost, takav ishod možda se neće svidjeti lezbijkama, kao što se nije svidjelo otvoreno transeksualnoj novinarski Mey Rude koja je za magazin Out vrednovala film kao "gotovo savršen". Razočarana Marlinom sudbinom, Mey se pita zašto nije mogla nastaviti svoju priču poput bezbrojnih drugih užasnih muških likova kao što su Patrick Bateman ili Joker, umjesto da završi klišeiziranim raspletom radnje, obično rezerviranim za lezbijske priče. A, tvrdi Mey, "mogao je biti tako zabavan zao film".

U međuvremenu, gledatelju je ostavljeno na razmišljanje koliko medijske slike i prezentacije "bezobrazno" uspješnih ljudi formiraju njegovo mišljenje o njihovim karakternim osobinama, dobroti, poštenju i sposobnostima, kao i to koliko takve slike mogu utjecati na stvaranje iluzije da je zaista potrebno samo uporno i pošteno raditi, a uspjeh će onda sam doći u zemlji jednakih mogućnosti.