Loš ukus, odvratno čudovište i mlazovi krvi u ekstravagantnom žanrovskom miksu redatelja Slagalice strave

Problem suvremene kinematografije je što je često dozlaboga dosadna i predvidljiva. Jesu li pravi razlozi tome nekreativnost, nedostatak odvažnosti, studijske prepreke, ekonomski ili neki drugi - stvarno više nije bitno. Doima se kao da je već sve manje-više viđeno, pa uz blagodati streaminga i kućnih kina, ljude nije tako lako izvući iz ugodnosti domova kako bi darovali dragocijeno vrijeme kino-iskustvu.

Ponekad to znači da će propustiti nešto što barem nastoji biti drugačije, upravo tamo gdje je doživljaj filma u pravilu najpotpuniji. Nešto što će zagolicati maštu, iznenaditi, poigrati se s očekivanjima, šokirati i isprovocirati na razmišljanje. Takav je jedan iznenađujuće zanimljiv film, koji se može pogledati u kinima, horor Zloćudno (Malignant, 2021.), iako će mnogima zasigurno proći ispod radara. Istina, ne ide na ruku ni to što je u pitanju žanr kojeg se zbog neugodnih emocija mnogi boje i nije za očekivati da će biti spremni žrtvovati živce radi upitne koristi.

Razumijem, ali šteta. Jer u takvim se filmovima nerijetko krije puno više nego što se nazire na površini. Ne samo da mogu proširiti iskustvo, nego sadrže potencijal za društvenu ili političku kritiku, psihoanalizu i filozofsku refleksiju, kao i poticaj na razmišljanje o povijesti filma, utvrđivanje skrivenih veza i sl. Zloćudno je jedan takav film koji funkcionira na više razina ali će ga žanrovski nevin gledatelj promatrat možda kao još jedan, doduše neobičan, slasher s primarnim ciljem eksploatacije primordijalnih osjećaja straha i gađenja.

Potkopavanje očekivanja

No, film je, između ostalog, referencijalno vrelo karakteristično za postmoderni film koje se hrani gledateljevim poznavanjem povijesti horora. Naime, pažnju i interes od samog početka održava uspješnim potkopavanjem i izokretanjem tipičnih (žanrovskih) očekivanja, pretpostavljajući da će gledatelj kultiviranom prosudbom moći razumjeti i interpretirati ono što vidi i čuje. Tijekom prve sekvence, film signalima navodi na dojam da gledate klasični znanstveno-fantastični film strave obilježen prijetnjom nečeg nepoznatog, ali čudovišnog, unutar eksperimentalnog okruženja istraživačke bolnice 1993. godine. Doduše, estetski gledano, naizgled u jeftinoj trash formi. Sve tipičnosti su tu, od loše i pretjerano dramatične glume, amaterskog osvjetljenja i stila snimanja, pa do dramatično naglašene glazbe, zvukova i ekstremnih slika nasilja i mlazova krvi.

Ali ne zadugo. Film nas potom baca iz prošlosti u prilično drugačije oblikovanu sadašnjost, nagovještavajući implikacije onoga što je bilo na ono što dolazi. Slika izgleda puno bolje i oku ugodnije, gotovo noirovski, s kjaroskuro osjećajem za svjetlo i sjenu te neobičnim rakursima. Žanrovski gledano, film prelazi u psihološki horor i obiteljsku dramu ispunjenu tjeskobnim sumnjama, poput Rosmaryne bebe (Rosmary's Baby, 1968.). Naime, protagonistica, trudna Madison Lake, vraća se kući zbog boli u trbuhu. Jasno je da nešto nije u redu s nerođenom bebom, iako ne znamo zašto. Bez ikakve empatije, njezin psihološki nestabilan suprug i bivši alkoholičar Derek izazove svađu, pri čemu saznajemo da je Madison već nekoliko puta imala neobjašnjive spontane pobačaje. Nakon što Derek ozlijedi Madison udarivši joj glavu o zid, ona se zaključa u sobu i zaspi.

Međutim, tijekom noći se počinju događati neobične stvari. Dereka bude šumovi koji ukazuju na provalu uljeza u kuću. Jezivi zvuk upaljenog blendera, otvaranje vrata hladnjaka, crna silueta na trosjedu koja gleda najednom upaljen televizor. Derek pali svjetlo, a silueta misteriozno nestaje. "Dobro, evo još jednog nadnaravnog horora s demonom u ukletoj kući", pomislit ćete, prije nego što se prizor ne prekine a pažnja filma ne usmjeri na iznenadno buđenje Madison. I dalje s krvavim potiljkom odlazi pogledati što se zbiva u dnevnoj sobi gdje pronalazi ubijenog Dereka i kraj njega crnu demonsku pojavu koja je počinje progoniti.

Očekujte neočekivano

Suprotno očekivanjima, prizor se zaustavlja rezom. Policija i istražitelji dolaze na mjesto zločina, a Madison se budi živa u bolnici, gdje saznaje da je u metežu izgubila dijete. Zašto ju je ubojica poštedio? Tko je ubojica i je li uopće stvaran? Madison postaje poput vidjelice koja je na tajanstveni način povezana s ubojicom i zločinima što će uslijediti. Film zadobiva karakteristike detektivskog filma, cijelo vrijeme plešući na tankoj liniji između horora, misterije, trilera, nadnaravne fikcije, filma osvete i akcije, postajući više nego jasno da možemo očekivati neočekivano.

Režiju potpisuje James Wan, već etablirani australski redatelj horora poput Slagalice strave (Saw, 2004.), Podmuklo (Insidious, 2010.) i Prizivanje (The Conjuring 1 i 2, 2013., 2016.). Zloćudno je na neki način Wanov redateljski povratak žanru iz filma glavne struje, s obzirom da je zadnji horor snimio 2016., a u međuvremenu je snimio skupi superherojski film Aquaman (2018.). Međutim, povratak je to s neočekivanim obratom u kojemu je pokušao snimiti nešto novo što se doima neovisno i odudara od njegovih prijašnjih filmova.

U osnovi Zloćudno je medicinski horor čiji utjecaji sežu sve do nasilnih talijanskih giallo filmova, preteče američkog slashera, koji obično sadrže elemente trilera i misterije. No, krajnji rezultat je dosta dobar miks žanrova, tj. kreativno poigravanja s tipičnostima žanrova u svrhu stvaranja nečeg što još nije viđeno. Kako je Wan rekao za IGN, svjestan da se njegovo ime obično povezuje s karakteristikama nadnaravnog horora, poput demonskih opsjednuća i ukletih kuća, pri stvaranju filma računao je upravo na te perceptivne predrasude i zablude gledatelja.

Loš ukus

Naravno da se neće svidjeti svakome, možda i samo užoj grupi fanova horora, ali ako mu pružite priliku, film će vam prirediti divlju vožnju pomiješanih emocija, a sve će kulminirati, za razliku od trash početka, stiliziranom rapsodijom nasilja u akcijskom i pomalo matrixovskom stilu, prepunom krvi i odrezanih udova. Zloćudno je namjerno dizajniran ekstravagantno kao spoj niske i visoke kvalitete. Loš ukus kao da izranja iz svake pore scenarija i otrcanih dijaloga u kontrastu sa estetski privlačnim slikama koje podjećaju da je ipak riječ o film s velikim budžetom.

Držeći se krilatice "manje je više", Wan je pametno strukturirao film na takav način da je sve do zadnjeg dijela filma ostavio gledatelju na razmišljanje o prirodi veze ubojice i Madison, otkrivajući detalje misterije polako i postupno. U konačnici, na dubljoj razini simboličkog značenja, Zloćudno problematizira pitanja osobnog identiteta, moralne odgovornosti, odnosa protagonista i antagonista, kao i mogućnost psihološke transformacije.