Zika virus u zaljubljenih Hrvata: uopće nije do pjesme već s kim si je slušao

Dosta je bilo New Yorka. Ne mogu do sljedećeg rođendana živjeti na staroj slavi. Umjesto toga, ajmo mi malo o aktualnostima, ajmo malo o ljubavi jer je ona uvijek aktualna. A i Valentinovo je blizu. Da skratimo naputke vezano za ovu nedjelju: ako slavite, ne trebate savjet, nadam se da ste se već pripremili na izmjenu darova. Ako navodno baš jako jako 'mrzite' to Valentinovo jer je to moderno raditi, ajte bar vi muški zapamtite - da, nije joj bitno, ali ne bu vam ni bacila cvetak da joj ga kupite niti sendvič u krevet da joj donesete. Tu stajem jer je staropoznati univerzalni savjet - treba vam kroz cijelu godinu biti Valentinovo, ne samo taj dan. To znaju i majmuni u zoološkom. Ovi kratki savjeti su samo za one majmune koji još nisu u kavezu, a žele da im vlastita banana ne bude jedina 'prijateljica' ovih dana.

Posljednjih par mjeseci sam puno razmišljala o ljubavi jer su me mučile neke stvari iz emotivne prošlosti koje su mi već postale najnormalnije pošto je to bilo jedino za što sam znala. Da budem preciznija, mučilo me to što sam osjećala da svoj maksimum u davanju u odnosu trebam spuštati kako druga strana ne bi osjećala da kaska za mnom. To mi se dogođalo i u prijašnjim vezama, dok sa bila mlađa, ali to sam tada pripisivala neiskustvu, i svojem i njihovom.

"Znam da i ti voliš davati, ali moraš priznati, Tina, zahtjevna si i treba ti pozornosti", znala mi je reći frendica, a ja sam se u svojim povremenim emocionalnim krizama identiteta znala zapitati je li u pravu. 

Ne samo zbog njene primjedbe već zato što sam ponekad i od svojih bivših znala čuti "Čini mi se kako te stalno razočaravam, makar dajem svom maksimum". E, tu je problem.

Oni koji me poznaju, znaju da sam 'needy' u iskazivanju pažnje, ali u bilo kojem, ne (samo) materijalnom obliku. Jednom sam se bila rascmoljila kad mi je dečko ostavio plahtu na krevetu u obliku srca, a da ne govorim kako mi je tek bilo drago što me slušao i odveo na moje omiljeno mjesto u Zagrebu, samo da napravi mini piknik s klopicom i pivicama. Što je bio 'skinuo' tada omiljenu mi stvar od Peppersa i odsvirao je na gitari. Što je od plastelina napravio mog voljenog peseka koji mi još uvijek stoji u vitrini jer su to lijepa sjećanja na stara vremena, no ne i nostalgija za istim. O takvoj vrsti pažnje govorim. O sitnicama, ne vođenjima u skupe restorane niti kupovanjima skupih poklona. Jednom ranije sam smislila tu jednu rečenicu, a išla je ovako: 'Ne tražim izlete u Pariz, ali zaslužujem ih'. Point taken.

Ne želim ovaj tekstić pretvoriti u hvalospjev o samoj sebi, ali ću samo reći da sam opako davala nazad. Često puta uvijek razinu iznad, ne zbog natjecanja već zbog moje iskonske želje i sreće koju sam vidjela u očima osobe koju volim dok biva obasipana mojom pažnjom ili dok je zadovoljna nečim učinjenim s moje strane. O, kako nisam ostajala dužna, o kako nisam zaboravljala davati ni kada je odnos uzeo maha i nije sve bilo samo leptirićasto kao u početku. Prečesto sam hranila odnos i bivala jedina koja 'donosi kruh za stol'. I da, prečesto sam bila ljuta zbog toga, nezadovoljna jer sam 'samo' tražila natrag koliko i sama dajem. 

Najsmiješnije je to što sam, da sam bila tako pametna kakvom se volim predstavljati, puno ranije trebala shvatiti da će NJEGOV MAKSIMUM uvijek biti u razini ili možda čak niže od MOG MINIMUMA. Ili smo samo jednostavno drugačije iskazivali pozornost, iako iskreno, vjerujem da je to bullshit. Mogli smo se mi pokušati loviti, ali nekako bi ja uvijek uzmicala, očekivala više. Kad se emocionalne valne duljine ne poklapaju, možeš se ti krpati neko vrijeme i prilagođavati, ali to nekako nije dugog vijeka. Ovisi koliko odgađaš neodgodivo, a to je bolno micanje dragih ti ljudi iz života. Vjerujem da ova slikica dolje vrijedi i za one koji vas očigledno iskorištavaju, a vi se slijepo zatelebani, ali mene je ta jedna rečenica insipirirala na određenu bujicu riječi, ovu koju upravo sada čitate.

Meni je tog dosta. Meni je dosta moliti partnera da učini nešto lijepo za mene. Dosta mi je učiti nekoga kako se poklanja pozornost i još se kasnije ispričavati zbog toga jer 'tražim previše'. Dosta mi je pisati pohvalnice na nešto lijepo učinjeno, kad bi to trebalo ići pod normalno i kad se ta pozornost dobiva natrag, samo se shvaća zdravo za gotovo. Nema više niti padanja na lijepe stvari, taman kad si na rubu da popizdiš od nezadovoljstva i pošalješ sve u znaš gdje. To nije način, nekog stalno dovoditi do ruba pa se onda 'izvući' nekom simpatičnom glupošću. Više neću popušiti istu foru. Mene je takva praksa dovela do poludjelog zaključka s početka da je takav način normalan jer mi je bio jedino znan, drugačije nisam iskusila. Došlo je do tog da sam bolesno mazohistički mislila da me samo takav način očito pali jer je intenzivnije ako se krvnički izboriš da nešto dobiješ. Guess what, izmoriš se putem, ako ikad to i dobiješ na kraju. Preteško je i nije vrijedno.

'Tina je jednostavno takva, ona iskazuje i voli davati'. E pa Tina će nastaviti biti takva prema onima koji je tetoše nazad istom mjerom. Meni se ljestvica podignula i više mi ne treba neiskusno izgubljeno krele. Budi ti izgubljen, da se iz toga izvući, ali uračunaj i mene kao ravnopravnog partnera u toj izgubljenosti, u tom našem zajedničkom poludjelom putu k avanturi koja nas odvodi tko zna gdje. Tu se pokazuju muda i ludost, ali ona pozitivna.

Ako već dosad niste skužili, veliki sam romantičar, ali ne onaj klišejasti. Onaj obris mene da ne želim od drugog sve na zlatnom pladnju još uvijek postoji jer ako je prelako, nije napeto. No, sada, zbog životne škole, imam bolju ravnotežu. I dalje ću se ja više zapaliti za nekoga kada će me provokatorski spustiti, normalno ne izvrijeđati (takav hard love je i meni too much haha). Kad dvoje ljudi dostignu tu vrstu odnosa u kojem će na svoj glupi 'retardirani' način pokazati koliko se vole, to je meni vrh priče. SAMO TREBAJU NASTAVITI POKAZIVATI, ne stati kad se odjednom osjete sigurnima. Ne se povrijeđivati i puno komunicirati ako negdje zapne.

Ove godine (toliko) ne pametujem za Valentinovo i šaljem vam ovu univerzalnu ljubavnu poruku. Na vrijeme spoznajte razliku između bivanja često i prerijetko zadovoljnima u svojim ljubavnim odnosima. Očigledno, ako je faza nezadovoljstva preduga, nije vrijedno, jednostavno nije. Radije zgotoviš s time što ranije i provedeš ovo Valentinovo cmoljeći uz neku pjesmu jer si je slušao s njom/njime nego da glumiš pregolemu sreću dok si u vezi, a iznutra umireš od virusa nezadovoljstvaa koji te polako, ali sustavno uništava.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.