Vjerovali ili ne, njih trojica žive u istoj državi

Ivičina sudbina mogla se dogoditi bilo kome od nas. U takvim vremenima živimo. U najproduktivnijim godinama, sa završena dva fakulteta i nakon rada u dvjema uglednim tvrtkama, našao se na cesti proseći kako bi njegova djevojka i on preživjeli. Da nije bilo revnih čuvara javnog reda i mira, možda nikad ne bi javno ispričao svoju priču. No, 37-godišnji Zagrepčanin Ivica Galić našao se pred novim dnom u životu. Osim što obrazovan, sposoban i mlad nije uspio od 2008. godine naći nikakav posao, još mu je i policija sjela za vrat. Ispisuju mu kazne za prosjačenje (koje je zakonom zabranjeno). Da apsurd bude veći, do njega nije uspjela doći vijest da su mu, nakon objave priče, neki poduzetnici ponudili i posao jer je bio na policiji i odgovarao za svoj prekršaj.

Pogaženi ponos

Informatičar i ekonomist Večernjakovoj je novinarki rekao da bi radio bilo što samo da se makne s ulice, pokupi svoj 'pregriženi' ponos i krene dalje. Njegova je priča, sigurni smo, jedna od mnogih sličnih. Jedna od mnogih sudbina pored kojih prolazimo na cesti ni ne razmišljajući kako je ta osoba dospjela tu gdje jest, a još manje da bismo već sutra u toj situaciji mogli biti i sami.

Za Ivicu i one koji dijele njegovu sudbinu prvi financijaš u državi Slavko Linić nema dobre vijesti. Njegove izjave mogu se svesti na zaključak kako čeka nas još deset godina krvavog rada prije nego što ukupno društvo postane donekle samoodrživo. To, naravno, vrijedi za one koje ne smatra viškom, a takvi su, smatra on, posvuda – u Vjesniku, na HRT-u, u državnim službama, javnim poduzećima...

Okrutna računica

Linićeva računica prilično je okrutna: imamo 1,150.000 umirovljenika, zaposlenih je 1,4 milijuna, a na Zavodu za zapošljavanje skoro 350.000. Ispravno je zaključio da 1,4 milijuna zaposlenih nema nikakve šanse financirati nezaposlene i umirovljenike. No, zabrinjava zaključak koji slijedi nakon toga. Umjesto da diskusija vodi u smjeru traženja investicija ili proizvodnih niša u kojima će Hrvatska postići konkurentnost i samim tim početi otvarati nova radna mjesta, Linić zaključuje kako se u ovoj situaciji, dok ne dođemo do brojke od 2,2 milijuna zaposlenih, može ili prodavati imovinu (CO i HPB) ili zaduživati. Predano se bacio na oba posla. Privatizacija posljednjih ostataka obiteljske srebrnine već je gotova stvar. Zaduživanje se također nastavlja, nesmiljenim tempom, a jedina dobra vijest je da nam rejting nije otklizao u status 'smeća', pa se ne zadužujemo po perverzno nepovoljnim, nego samo po jako nepovoljnim uvjetima. Dakle, za Ivicu Galića neće biti kruha, barem ne tako skoro.

Todorićeva formula uspjeha

Nasuprot krajnje depresivnom Liniću, u subotu se, putem glavnog urednika Jutarnjeg lista, gradu i svijetu obratio najveći poslodavac u državi Ivica Todorić. On je, kaže, veliki optimist, otvara sedam novih gradilišta i na rubu je ushićenja kad govori o tome da se svijet počeo buditi, da dolaze bolja vremena, da Europa izlazi iz krize i da Hrvatska ima ogromnu šansu priključiti se tom trendu. U kratkom i neinformativnom intervjuu Todorić ne nudi konkretne argumente za svoje teze, pa se stječe dojam da je samo poslušao nekog ekonomskog gurua koji zastupa tezu da je u krizi jako korisno širiti optimizam. No, Todoriću treba vjerovati da je duboko iskren i da zna što govori kada komentira svoj odnos s Vladom.

'Ako propadne Vlada, propadam i ja'

"A tko bi mogao voljeti Vladu više od mene? Tko bi mogao više od mene željeti da oni uspiju? Pa ako oni propadnu, ja propadam s njima", sažeo je svoju formulu uspjeha Todorić.

Do razine Todorićeva optimizma Linić teško da će ikada doći, čak i ako mu pođe za rukom zaposliti 800.000 Hrvata, a ne samo 40.000 koliko ih je zaposleno u Agrokoru. Treba li uopće reći da Ivica nema nikakve šanse ikada ugledati ovu državu kroz ružičaste Todorićeve naočale? Tri su to priče, o trojici Hrvata koji žive u istom gradu u isto vrijeme, a da nemaju apsolutno ništa zajedničko. Nije teško pretpostaviti s kojom se od njih većina nas najlakše može identificirati. Ispričane daju tužnu sliku današnjeg društva u kojem sit gladnome ne vjeruje.