U slobodno vrijeme smišljam univerzalne odgovore za ljude koje ne slušam što mi pričaju

Ljudi previše pričaju. Žene pogotovo. Ne kažem to kao stereotip iako se sama smatram lajavom. Pa vidi me, čovječe, koliko mogu pisat'. Zamisli, još manje vremena treba za izreć' sve te stvari. Ako se naravno ne zapetljavam u vlastitim rečenicama, što se često dogodi. Nikako da naučim da je manje više. 

Ali učim, polako učim. Imam ja i pokoja slična koju pametnu za reći, ali često se dogodi da bi sama sebi rekla Don't Srach Too Much Cause I'll poop in your Gach i nećeš se snać .

Kako god bilo, nekada mi se čini kao da je bolje da evolucija humanoida nije uznapredovala do te razine da nam vokabular sadrži toliko rečenica. Da smo već na početku zaključali taj dio mozga i imamo mogućnost izreći samo 20 bitnih rečenica. Sve ostalo bi se moglo reći najjednostavnijim gestama, grimasama ili nemilim odobravanjem. Ne, mi smo morali uvesti i povisivanje tona, siktanje, šaptanje, slovkanje, pljuvanje i razne druge metode ispuštanja raznoraznih frekvencija. Koliko ih više mijenjamo, tako nastaje kakofonija. E sad, pitanje je socijalne inteligencije tko će na koji način iskoristiti istu.

Postoji vojska ljudi koji jednostavno nisu u sposobnosti slušati TUĐE priče, bilo to ljubavni jadi ili informacija kako susjedu kujica mora promijeniti vetarinara. Imala sam jednog takvog frenda s faksa i čak mu i dala priliku neko izvjesno vrijeme. Čim je u meni vidio plodno tlo za razgovor o svojim ljubavnim problemima, nije stajao. Nije mu smetalo zvati me usred noći, dok sam spavala, pokušavajući me nagovoriti na razgovor jer kao neće dugo. Na kraju mi se nakon 45 minuta razgovora znao rasplakati. I kakva bih onda ja osoba bila da ga nisam saslušala. Prvo sam išla metodom ajmo liječiti prije nego spriječiti. Rekla sam mu što me kod njega muči, a to je da je bio emocionalni vampir koji je toliko zamarao ljude oko sebe pričom o sebi i 'svom autu' da je redovito u tom cijelom kaosu zaboravio barem priupitati: 'Ej, a što je s tobom?'. Išla sam ja i metodom, ajmo bez njegovog pitanja početi pričati malo i o sebi, ali razina njegove koncentracije za vrijeme mog govora je bila ravna nuli ili manja i još si imao osjećaj kao da zamaraš i da ti je bolje završiti jer tvoje riječi odlaze u vjetar.

(Četiri stupaca i deset redova koje kombiniraš i povezuješ ih u rečenice - koristeći njih možeš pričati 60 minuta, a da ništa ne kažeš)

Ovi drugi 'braindeadovi' su mi još draži. Ti niču kao voćka poslije kiše. Da, da, oni proračunati lajavci koji MISLE da su dovoljno lukavi te praznim pričama ili floskulama odaju drugima koji ih možda još uvijek dovoljno ne poznaju dojam da znaju o čem pričaju. Ti nauče par termina iz Klaićevog rječnika stranih riječi, povežu ih u par zvučnih sintagmi, dodaju koju floskulu i sposobni su sat vremena lajati da nisu rekli apsolutno ništa pametnog. Da, to je možda vaš šef koji je na tu poziciju došao upravo zahvaljujući dobroj prodaji priče uz tek malo znanja, talenta i sposobnosti. Da, to su one ženskice (iako ni muški ne zaostaju) koji međusobno uglavnom pričaju o DJECI, AUTOMOBILIMA, FRIZERAJU I ŠTO ĆE JESTI/KUHATI ZA GABLEC/RUČAK I KAKO IM JE BILO VANI. To su glavne small talkerske teme. Takvi redovito imaju poznate poštapalice kojima odaju dojam da te slušaju i razumiju dok pričaš, a nekad jednostavno nisu tu, u ovom svijetu, čak niti svjesno. 'Ma da?', 'Nemoj zezat', 'Znači strašno', 'E draga, nije tebi lako', 'Ja ne vjerujem', 'Kako sam se ubila sinoć' - su tipične poštapalice koje koriste small talkeri kako bi održali privid slušanja sugovornika koji je pritom - ako ne shvati da ima nezahvalnu publiku koja ga niti ne sluša - jednako glup kao i on. Neki ljudi se savršeno nađu. Neki vole lajati, nevezano kome i je li ga slušaju, glavno im je da bude izrečeno. Druge to iznimno nervira jer se trude uložiti u razgovor, a povratnu informaciju niti ne dobiju ili je ona vrlo mlaka.

GDJE JE U EVOLUCIJI ZAPEO RAZVOJ SOCIJALNE INTELIGENCIJE? GDJE? Ako vidiš da sam nezainteresirana dok mi nešto pričaš, zašto me mučiš? Pa ja pokušavam da ne uradim isto, čemu si toliko okrutan, ti small talkeru?

Ima puno varijacija na temu između dvije skupine gore navedene, ali očito je najbolje spriječiti nego liječiti, sasjeći razgovor koji ti ne paše na samom početku ili se u njega ne uvlačiti. Pitaš se kako? Pa vrlo jednostavno - probaš odglumiti zauzetost. To možda jest teško, ali će vam uštedjeti mnogo živaca. Probajte sljedećim metodoama. Vaši će sugovornici dobiti dojam da imaju vašu neprikosnovenu pažnju dok vi u glavi razmišljate o glazbi u trejleru za novu sezonu Kardašijana i kako je dobra pozadinska mjuza, ali ne možete je nigdje nać čija je. Na kraju sam je našla, dobra mi je stvar.

Očito je najbolje kad utvrdiš socijalni nivo svog sugovornik i utvrdiš da ti nije ravan, učiniti sljedeće:

1. Određivanje tona razgovora Moraš prvo znati prepoznati radi li se o ozbiljnom ili duhovitom izlaganju. Kad to skužiš, kreni u produkciju sukladnih ključnih riječi. 

2. Postavljanje adekvatne grimase

Pretpostavljamo da si dobrano odredio ton razgovora. Sada je vrijeme za dobru poker facu.

Kontakt očima je apsolutni tabu. Osobno se volim fokusirati na neku točku na sugovornikovom licu, najčešće to bude istaknuti prišt. 

3. Otklanjanje crva sumnje GESTOM

Nemoj pretjerati s poker facom, prokužit će te da si cijelo vrijeme na ripitu unutar glave imaš 'Hotline Bling'. Moraš ubaciti neku gestikulaciju koja će razbiti bilo kakvu sumnju u 'paramparamčad'. Moraš od sebe, uz pomoć gestikulacije, napraviti gif sa odličnim loop-om. Opet te podsjećam, ne skidaj Drakevou čagicu u mislima, već tu i tamo uperi prst, lupi šakom o stol, zakolutaj očima, pukni od smijeha (kad je smiješno).

4. Otklanjanje crva sumnje FRAZAMA

Nekad ćeš nažalost morati nešto i reći. Dončju vuri - samo emitiraš ove gore spomenute 'braindeadove' jer neki od sugovornika tu i tamo ipak pitaju za povratni ton. Dodaj još i 'e da mi je netko ovo pričao' i 'pa ti nisi normalan' ili 'nisi ti kriv' i 'ma nisu mi oni nikad bili jasni' i bit će sve ok.

Na kraju ćeš vjerojatno biti razotkriven. Onda bježi što brže možeš. Ili slušaj sljedeći put. Vidiš, mogao bi to. Jer ako si se potrudio pročitati ovaj tekst do kraja, već si pridao previše pozornosti u ovaj problem. Pravi 'neslušač' neće čitati ovaj tekst do ove rečenice već će stati već nakon prvog paragrafa. Ako će uopće kliknuti na njega, eventualno ostaviti komentar 'Otvorili smo novu stranicu za klađenje...' i stisnuti novi NSFW (Not Safe For Work) tab, jer ih eto boli kuki tko će ih uhvatiti. E to su prave flegme. Barem su dosljedni.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.