Sve što je lijepo, glatko jaje

Mnogi demoni hodaju ovom svijetu, a jedan od meni najomraženijih je onaj popularno prozvan ' sve što je lijepo kratko traje ', ili ako se želite igrati riječima - 'sve što je lijepo glatko jaje', kao što sam ja napravila u naslovu, taman da pomislite da sam tipfelerirala i kliknete na članak kako bi si potvrdili da je greška. To je onaj novinarski demon u meni koji me obuzima s vremena na vrijeme, iako pokušavam što manje senzacionalistički imenovati svoje tekstove. Enivejs, nadam se da ne zamjerate.

Naslov je vezan i za kratki period pauze od pisanja, mog godišnjeg odmora koji je bio p-r-e-d-i-v-a-n. Možda su ga neke osobe oplemenile i učinile boljim, možda nisu, ali kako god bilo, sve što je lijepo, glatko jaje. Privremena sreća koja mi već pomalo počinje ići na živce jer je upravo to - privremena.

Najčešće kad se ona i dogodi, mrzimo činjenicu što taj trenutak sreće traje toliko kratko. Nekako mi se čini da nam je to kazna jer čitav život odugovlačimo učiniti samog sebe sretnim i zadovoljnim, nikako da se pokrenemo, lupimo šakom o stol k'o Doris Dragović u onoj prastaroj pjesmi. Pa eto nam sad NA. 

(Instagram/ textsfromyourexistentialist)

Sjećam se vremena odugovlačenja, sjećam ga se i sada. Prisutan je tu i ovaj trenutak, bit će tu i poslije njega. On je dio mene, ali i vas. Lijena strana karaktera koja  leži u svima nama. 

Koliko sam samo puta rekla 'budem', to znaju moji dragi roditelji. Iako je to najdobročudnija vrsta 'budem'-a, za koju dobiješ svoju porciju prigovaranja od njih ako nešto ne učiniš odmah. I prođe djeetinjstvo u međusobnom prepucavanju i zamjeranju. A mogli ste si ju učiniti lakšom dizanjem vlastite guzice dok vam je roditelji nisu trebali otežavati stalnim zapovijedima i prijetnjama zbog kojih ste vi stvorili inat prema njima. Oni samo žele sačuvati one zadnje ostatke ostataka svoje superiornosti. Žele barem privid toga.

Kao da nismo svjesni vlastite prolaznosti. Malo živimo pa se opet vraćamo u kukuljicu komfort zone. U glavi lutamo svijetovima zamišljajući čudesa i vlastita dostignuća, odgađajući svoje snove jer još nije vrijeme za to. I prođe život dok smo mi govorili 'budem'.

Ali kako li samo volimo skakati pred rudo! Proglašavamo vlastite pobjede prije nego što smo uopće obranili posljednje redove, riskirajući time žešće 'copranje', voli praznovjeran narod reći.

Ponekad toliko čekamo sreću da kad je napokon dočekamo, ne shvaćamo da je stigla pa ponekad pomislimo - možda to nije ona prava. Nikad zadovoljni kažemo: 'Bude i meni već jednom sjekira pala u med'. Bude. I prođe još jedan život u čekanju. 

Ponašamo se kao mačke misleći da živimo kroz devet života, čekamo u redovima, za banku, za bolju priliku, za sreću, za ljubav.

Od one ljubavi kojoj smo dali najviše smo dobili najmanje, ali tvrdoglave mazge u našim glavama nije se dalo razuvjeriti. To su tada bile ljubavi naših života. I točka. Bude se vratio, budem čekala. I prođe život, prođu najbolje godine.

Kad shvatimo da se to ipak neće dogoditi i da smo bili iznimno glupi, znamo reći 'jebiga', ali i dalje vjerujemo. Doći će jednom pravi. Bude.

Nastavljamo putovati životom čekajući svoju krajnju destinaciju, sanjajući kuću u cvijeću, ne shvaćajući da smo možda tu istu destinaciju fulali. 

Tijekom svog putovanja smo pokucali na mnoga vrata, ali smo kod mnogih stigli samo do kućnog praga, poneke prešli i zadržali se nakratko. Ali nigdje nismo puštali korijenje jer nas je strah. Jer se uzdamo u se i u svoje kljuse. Gradimo obrambeni mehanizam i jačamo se, govoreći si: 'Sve je prolazno, samo je prolaznost vječna. Ništa nismo propustili. Ako i jesmo, naučili smo na primjeru da to ne ponavljamo. U drugoj sličnoj privremenoj životnoj situaciji ćemo biti pametniji, postaviti ćemo se drugačije'.

(Instagram/ textsfromyourexistentialist)

I nije to loš način razmišljanja, ne vjerovati puno drugima već samo sebi. Ali je tužno. Tužno je da na rijetke možeš računati i na malobrojne se osloniti. Tužno je da već tijekom uživanja u blagodatima života, bilo to putovanje, bila to ljubav (kratka ili duga), nekako moramo biti svjesni one stare 'sve što je lijepo, kratko traje'. Ili traje neko duže vrijeme pa prestane trajati. Kao da sve ima rok trajanja.

Ja bih da traje vječno! Ja bih se trudila! Ja bih da uvijek postoji entuzijazam, makar ponekad šanse bile minimalne! Ne želim uživati u životu, a pritom se stalno pripremati na to da je to uživanje privremeno!

(Instagram/ textsfromyourexistentialist)

Jest, svjesna sam toga da će postojati situacije dizalice i spuštalice, no to je ono što treba biti privremeno. Neka konstanta, sigurna luka treba postojati! Jer se i najjači brod s najjačim jedrima mora se za vrijeme jake oluje usidriti.

Sve te 'help knjige' i savjeti koje nam daju govore kako i treba najviše vjerovati samom sebi i učiti iz svakog negativnog iskustva. Mene zanima - gdje je tu hrabrost? 

Hrabrost predati se nekome novom iskustvu, nekoj drugoj osobi? Ne, radije ostajete zatvorenog srca u strahu od povrijeđivanja i nastavite govoriti 'Budem'. 'Bude bilo bolje, doći će netko ili nešto, razbit će se moja 'ljuštura'. Umjesto da je razbijemo sami. Budem. Bedem. Tvoje vlastite komfort zone. I tako ode život. Još jednom. I deveti po redu.

"U privremenom redu nekorištenih stvari ni osjetili nismo da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo da svaki put se mijenja, mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja".

Inspired by Arsen Dedić.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.