Slash nije razočarao – klasicima Gunsa do erupcija oduševljenja

Guns N'Roses za mene će uvijek biti više od običnog benda – upravo zahvaljujući njima davne je 1988. ili 1989, započela moja ljubav prema rock'n'rollu koja će se, proširena i modificirana, vjerojatno zadržati do kraja života.

Još i danas se živo sjećam trenutka kada sam ih prvi puta ugledao na kazeti „Appetite For Destruction“; Slash i Axl izgledali su kul i opako poput nekih likova iz filma, a zahvala nekom tipu što ih je spašavao i izvlačio od zatvora, čitavoj je priči dodavala malo odmetništva i bunta, toliko privlačnih desetogodišnjem klincu.(FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL)

Idući albumi, pogotovo 15 godina iščekivani „Chinese Democracy“, sve više su ih brisali iz mog sjećanja, barem do razočaravajućeg koncerta aktualne postave, održanog 2010. u zagrebačkoj Areni. Kroz tri sata svirke Axl se presvlačio više puta od estradnih zvjezdica, prilikom zahtjevnijih dionica lako ga se moglo zamijeniti za lik iz crtića, a glazbenici kojima se okružio, iako svirački kompetentni, u svakom drugom pogledu nisu bili ni do koljena Duffu ili Izzyju.

Samim time, strahovao sam da bi Slashov koncert na Šalati mogao zakucati i posljednji čavao u lijes moje dječačke uspomene, no sa zadovoljstvom mogu konstatirati da se dogodilo upravo suprotno. Jedan od najboljih gitarista u rock povijesti stigao je u Zagreb predstavljajući nekoliko godina staru i još uvijek aktualnu suradnju s američkim pjevačem i skladateljem Mylesom Kennedyjem, u studiju ovjekovječenu na albumima „Apocalyptic Love“ i „World On Fire“.(FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL)

Premda su i pjesme s tih ploča, poput „Wicked Stone“ i „Standing In the Sun“, odrađene vrlo korektno, potvrdivši ne samo Slashovu zavidnu formu, već i da je Kennedy zaista izvanserijski vokal, erupcija oduševljenja kretala je svaki put kada su se začuli uvodni riffovi nekog od klasika s debitantskog albuma Gunsa. „Nightrain“, „Mr. Brownstone“ i „Welcome to the Jungle“, s basistom Toddom Kernsom za mikrofonom, zvučale su neusporedivo bolje od onoga što je Axl svojedobno izvodio u Areni, zbog čega se teško oteti dojmu kako je ova ekipa mnogo bliža izvornim Gunsima od benda koji danas, prilično nezasluženo, i dalje nosi to ime. (FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL)

Koncert je sa svojih dva sata bio malo predug, najveći hit Slashove supergrupe Velvet Revolver „Slither“ s vremenom se razotkriva kao jedva prosječna pjesma, no zato je petnaestak minuta duga izvedba „Rocket Queen“ bila zaista fantastična, a svi prisutni došli su na svoje završnicom u obliku „Sweet Child O'Mine“ i „Paradise City“.

Tijekom spomenutih improvizacija, postalo je kristalno jasno zbog čega pred nama stoji možda i posljednji „guitar hero“ starog kova – nema tu obaranja rekorda u broju odsviranih tonova u minuti i preseravanja „tappingom“ – Saul Hudson sljedbenik je škole Jimmyja Pagea, Hendrixa, Jeffa Becka i svih onih davnašnjih velikana koji su dobro znali da se gitara, osim prstima, svira i dušom.