Tijekom svog sedmog dana ekspedicije na Južni pol, Davor
Rostuhar prešao je 19 kilometara na temperaturi od +12
stupnjeva celzijevih, odnosno -20 uračunamo li utjecaj vjetra,
koji je puhao 15 kilometara na sat. Rostuhar je, umjesto
planirane pauze, odlučio iskoristiti dan za daljnje putovanje jer
su vremenske prilike bile dobre, a njegov novi ekspedicijski
zapis donosimo u nastavku.
"Danas mi je po planu trebao biti dan pauze, ali vremenske
prilike su dobre, pa bih htio to iskoristiti, a dane pauze čuvati
za eventualno loše vrijeme. Dobro bi mi došao malo odmor, dosta
je naporno ovo sve dosad i fino sam umoran, ali nisam došao ovdje
se odmarati nego hodati. Kao svojevrsni kompromis, odlučio sam
spavati sat vremena duže i hodati dva sata manje.
Rezultat: u odnosu na plan prebacio sam iz -3 u +16. Drago mi
je što mi se ipak brojke popravljaju iz dana u dan, svaki dan
idem zericu bolje, prevaljujem sve više kilometara u sat vremena
i trošim sve manje kalorija po kilometru. I dalje mi je teško
zamisliti kako ću za 2-3 tjedna raditi preko 30 km dnevno, svaki
dan, ali bolje da ni ne razmišljam o tome. Brojke zasad govore da
bi to trebalo biti ok, a i ja se tako osjećam.
No glava zeza, glava juri naprijed. Znam da ne smijem
razmišljati o tome i kalkulirati, nego biti u trenutku, ali nije
to lako. Većinu vremena jesam u trenutku, svakako puno češće nego
u „normalnom“ životu. Pazim na tehniku hodanja i disanja,
usmjeren sam na fokus točke, uživam u nevjerojatnom mjestu kroz
koje putujem, emotivno proživljavam muziku koju slušam hodajući,
doživljavam sretne napadaje smijeha i suza… ali ponekad ipak um
odluta naprijed i brine se bez veze.
Fascinantna mi je priča australskih legendi Casa i Jonesyija
koje sam spomenuo u jučerašnjem blogu. Oni su imali puno teži
cilj: postati prvi ljudi u povijesti koji su prehodali od obale
Antarktike do pola i nazad – unsupported i unassisted. Krenuli su
istom rutom sa sanjkama teškim 190 kila i putem su si ostavljali
hranu za povratak pa im se težina sanjki smanjivala.
Oni su prvi put prebacili 20 km u danu tek 26 dan! I cijelo
vrijeme su bili u debelom zaostatku u odnosu na svoj plan. Kad su
šezdeseti dan došli do Južnog pola, ostalo im je još 30 dana za
povratak što im se činilo nemoguće, ali su ipak otišli s namjerom
da daju sve od sebe, pa dokle stignu - stignu. Rekli su mi da su
tek tri dana pred kraj shvatili da će možda uspjeti.
To mi je najfascinantnije u njihovoj priči: što su cijelo
vrijeme išli naprijed prema cilju, bez obzira što im se činilo da
su šanse da taj cilj dosegneš gotovo nikakve. Iako mogu biti
itekako zadovoljan jer se uspijevam držati plana, potpuno ih
razumijem. Iako sam danas tjedan dana bliži Polu, meni se i dalje
čini posve nevjerojatno da ću ikada stići tamo. Ali nema mi
druge, nego ići polagano iz dana u dan, i što manje razmišljati o
krajnjem cilju, a što više boraviti u trenutku."
Pratite Davora na interaktivnoj karti i saznajte više
o projektu na stranici njegovog
ekspedicijskog dnevnika i na Facebook
stranici.