Kad ljudi koji su do prije par mjeseci na kavama tematizirali holivudske filmove, videoigre, Kranjčarove asistencije ili nove mobitele, općenito svakodnevne i lake teme, dođu do tema iz Lica nacije i počnu tematizirati "hrvatsko društvo u cjelini", "vizije razvoja Hrvatske" te "položaj Hrvatske u globalnom kontekstu", znaš da je, kako bi to Bilić složio, "stanje zabrinjavajuće, skoro alarmantno".

Svi građani ove zemlje stariji od dvadeset pet godina već su dvaput svjedočili ovako radikalnoj selidbi tema iz Dnevnika za obiteljske stolove ili šankove kafića. Prvi put 1990., a drugi one legendarne 2000. Oba puta je stanje u društvu bilo "zabrinjavajuće, skoro alarmantno", ali te kave i razgovori nisu bili tako sumorni i depresivni kao ovi danas. Oba ta puta brijali smo kao Amerikanci na ovim zadnjim izborima – da, zemlja je na rubu kolapsa ali dolazi vrijeme nove nade.

Nova nada

Kad je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija počela odlaziti u... ropotarnicu povijesti, atmosfera u hrvatskim domovima i kafićima sličila je navijanju. Istina, stanje je nesumnjivo bilo "zabrinjavajuće, skoro alarmantno" – vanjski dug je iznosio dvadeset i dvije milijarde dolara, inflacija je bila tolika da nule nisu mogle stati na novčanice, plaće su se vrtile oko sto maraka, ali za obiteljskim stolovima i stolovima kafića se, kao što rekoh – navijalo. Za Juginu što bržu propast.

Na bilićevska pitanja "Što će biti s ovim narodom?", prosječan čovjek, Hrvat i katolik, imao je spreman odgovor: "Juga će se raspasti, dobit ćemo svoju državu i u njoj hrvatsku vlast koja će nas odvesti u svijetlu europsku budućnost", i pritom je zračio neopisivim optimizmom. Dolazilo je vrijeme nove nade.

Euforija

Što se nakon toga dogodilo, zna se – stanje je uskoro opet postalo "zabrinjavajuće, skoro alarmantno". Kraj devedesetih dočekali smo kao građani male banana-republike kojoj je na čelu bio rebambiveni diktator i njegova desna ruka – bivši pizza-majstor iz Toronta. Stanje alarmantno da alarmantnije ne može biti: vanjski dug – velik i raste; strane investicije – nula; sloboda medija – nula; industrija – opljačkana; likvidnost – gora nego danas, nezaposlenost – viša nego ikad, i tako dalje i tome slično.

A atmosfera za obiteljskim stolovima i stolovima kafića, opet navijačka. Ovaj put se navija za što bržu propast HDZ-a. Optimizam i euforija u zraku su bili skoro opipljivi. "Što će biti s ovim narodom?", pitali su se i tada mnogi gosti hrvatskih kafića, a odgovor je bio više nego optimističan: "Propast će HDZ, a na vlast će doći nove, mlade, liberalne i demokratske snage, a Feral Tribune će biti najčitanija novina u regiji. Dolazi neko novo, bolje vrijeme u kojem će se čak i trava legalizirati." I fakat smo vjerovali u to. Euforija i optimizam bili su toliki da je poslovično oprezni Račan najavljivao ulazak u EU do 2005. godine.

Defetizam

Što se dalje događalo, zna se i to. Evo nas u 2010. godini, a u Uniji nismo, za džoint se dobiju tri godine zatvora, Feral Tribune je ugašen, a stanje je opet "zabrinjavajuće, skoro alarmantno". Likvidnost – opet nula; strani dug – nikad veći; nezaposlenost – velika i raste; industrija – nije se oporavila od devedesetih. Ukratko, država pred bankrotom.

Sve skupa – djeluje poznato. Osim jednog detalja – ovaj put nema ni navijanja, ni euforije, ni optimizma. Nikakve nove nade na vidiku – sumorna i depresivna atmosfera i za obiteljskim i za stolom u kafiću. "Što će biti s ovim narodom?", pita te frend na kavi, ali ovog puta nema spremnog odgovora. Što da mu kažeš: "HDZ će izgubiti izbore pa će na vlasti biti Josipović i Milanović i izvući nas iz krize." Ne djeluje baš obećavajuće.

Opet, ne želiš širiti defetizam pa se prisjetiš izjave Siniše Vuce u jednom starom broju Ferala: "Dobro, ajde, nije u ovoj državi sve tako loše, paški sir je odličan."