I živjeli su sretni i debeli do kraja života...

I tako prođe još jedna sjedeća smjena u mojoj redakciji, tri šlaufa moje škembe se međusobno dirkaju i maze jer ne znaju drukčije, kada već jedan podupire drugoga. Ne, nije ni PMS pa da sam naduta, ne, nisam ni trudna niti progutala balon. Oni su stvarni kao i što je stvarno jesen vani već danima. Ali o tome više kasnije.

Neki dan me kolega s posla zezao za podbradak, a dok sam prelazila Zeleni val na pola ulice, neki frajer mi je doviknuo 'imaš zebru, debela'. E sad, nisam ja tako jadnog i poljuljanog samopouzdanja da bi me to toliko pogodilo, ali što je je - ljeto dolazi, a ja ne postajem tanja. Već godinama kukam o tih 5, 6 kg viška i još mi nijedne nije palo na pamet da zapnem i skinem ih. Isto se dogodilo samo jednom, i to kada sam početkom faksa natukla 10 kila previše i onda počela poludjelo biciklirati kako se ne bi još više zapustila. I tada sam uspjela što je znak da mogu. Ali treba htjeti jelda? Kolega s početka ovog odlomka ima trbušćić trudnice od odokativno trudnice u trećem mjesecu i svoje zaje*avanje mene opravdava ovime: 'Pa debeli mogu zezati debele, kao što crnci mogu crnce što su crnci, pardon afroamerikanci' (nisam crnac pa moram biti korektna).

Srce kaže da, a guzica: OSTAVI se mesine DEBELA!

Ne želim se žaliti što sam sretno zaljubljena, ali žalit ću se što prokleta ljubav ide kroz želudac. Taj žar kod nas, oboje prokletih bikova gurmana, kad smo gladni, kada bi i vlastitu majku prodali za malo mesa. Ta slina koja nam se skuplja u kutu usana, taj glasni uzvik zadovoljstva kad počnemo jesti prve zalogaje neke fine papice, ta rečenica 'nemrem više, krepat ću' dok trpamo u sebe jer ne želimo ništa ostaviti. Nekad se ubijemo u bauštelskoj tirolskoj i tekućem jogurtu, nekad su to 'finija' jela, ali ne stajemo. Evo sad ga čekam da dođe po mene da idemo jest u novi šrilankanski restač koji se otvorio u Tkalči. Jadan ni sam ne zna što ga čeka. A ja sanjam curry i oblizujem se kao mače koje čeka Whiskas.

Još se uvijek ne mogu pomirit' s činjenicom da možda nikada neću imati BEACH body to DIE FOR, no ima nade. Ljeto 2017. je moje. Bivši kolega je već odustao. Nikad nije bio najmršavija osoba na svijetu, no skrolajuć po njegovom Instagramu vidim da i dalje samo ždere. Ispod fotke žderačine redovito upiše hešteg #fatforlife . Svaka čast čovjeku, barem je iskren prema samom sebi, a ne mi.

Tekst za ovaj tjedan je trebao biti teži po temi, kompliciraniji, tijekom dva tjedna pauze sam malo skupljala podatke od svuda pomalo, no u posljednji tren sam se predomislila i odlučila pisati o hrani. Jer mi i trenutno sline cure. Jer je 20 sati navečer i jer sam između pohanih svinjećih šnicli i riže s graškom koji je ostao od ručka i šejka od jogurta i šumskog voća, odabrala ovo prvo, ofc. Da, dok čekam dečka da me pokupi da idemo jesti.

Jesam li spomenula da smo za vikend bili u Sarajevu? A što se tamo radi, mili moji, nego krkaju ćevapi te ostali bosanski mesni specijaliteti. Trebali ste nam vidjeti face razočaranja kad smo skužili da njihovi bureci s mesom u sebi imaju krumpira, a mi mislili da je to unutra čista mesina i počeli iskopavati krumpir, odnosno masakrirati tu kilu bureka koju smo kupili. Eno pola kile još stoji u frižideru, jer iako nam nije bio fin, žao ti je bacit' burek. Ali naš je dogovor bio - nakon povratka iz Sarajeva, dosta je bilo nezdrave prehrane, to nam je breaking point. Vratili smo se u nedjelju navečer. I što se desilo u ponedjeljak? Nazvao nas je frend kako donosi friško napacane vratine, a mi ko za inat doma imamo električni roštilj s kojim nema previše muke. Samo smo se pogledali i nasmijali sami sebima. Ajde, nećemo barem krumpir uz roštilj jesti, tako smo se tješili. Dan kasnije smo jeli ponovno roštilj, silom prilika i čistom 'slučajnošću'. Jučer gulaš. Ja se osjećam kao snježna gruda koju si bacio u snijeg te koja samo postaje veća od toliko kotrljanja u svježem snijegu.

Hajde sada ti piši kako si debela, a mi ćemo te tješiti kako nisi...

Toliko volim kuhati, sjeckati, kombinirati, guglati nove receptiće, a još više volim šnjofati miris češnjaka i luka na prstima nakon sjeckanja. Jesam li zbog toga luda? Definitivno, ali eto koliki sam entuzijast za hranom. Ja znam plesati dok kuham. Nije me ni sram priznati da volim jetrica, o čemu sam više pisala OVDJE .

(Foto: Facebook)

I svo ovo gojenje ne bi uzelo toliko maha, da gospoda Nikola Vikić-Topić i Dunja Mazzocco Drvar, moji kolege meteorolozi s RTL-a imaju dogovor s kišnim oblacima, točnije da su se sjetili podmititi ih da nam nekako ne dolaze. Da se svi zajedno dogovorimo i uzmemo jedan veliki udah i raspušemo ih kao svjećice na torti. Da zakrčimo ulice biciklima i pokrenemo se. Da odemo trčati po suhom dok nam vibrirajuće škembe lelujaju po zraku svakim korakom. Da se znojimo. Preostaje nam (i nama sličnima) ili teretana koje nisam toliki obožavatelj, ili više seksanja među svoja četiri zida. Ajoj, ni ovo zadnje ne smijem prije braka, da ne bih ispala štraca. A jbg, onda ĆU DA BUDEM DEBELA.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.