Žene u Iranu prije su nosile minice i moderne frizure, a danas nose hidžab i ne smiju voziti bicikl

Kadrovi snimljeni u centru Teherana 1973., prije više od pola stoljeća, na prvi pogled djeluju kao da su snimljeni u Berlinu ili Parizu. Na kupalištu nadomak glavnog grada zajedno su muškarci i žene. Među ženama neke su i u oskudnim kupaćim kostimima.

Život kao i bilo gdje u Europi

"Život je izgledao kao bilo gdje drugdje u Europi. Dakle, to su žene koje su obučene kao iz europskih modnih časopisa", ističe povjesničar Hrvoje Klasić.

Da, bila je to zemlja u kojoj se još 30-ih godina branilo ženama da nose veo, a policiji naređivalo da im skida marame s glave. Sedamdesetih se išlo na piknike, u šopinge i kod frizera.

Hesam Qaydi je prije više od deset godina iz Teherana doselio u Zagreb, rodio se baš '79. i sjeća se priča roditelja o životu prije revolucije.

GOTOVO JE! /

Iran objavio kraj rata s Izraelom: 'Nikada se nismo pokušavali domoći nuklearnog oružja'

"Žene i muškarci imali su normalne živote. Žene su mogle raditi što god su htjele, mogle su ići na plivanje, mogle su voziti bicikle, mogle su čitati knjige i časopise. Mogle su studirati bilo koje područje, mogle su nositi što god su htjele", naglašava Hesam.

Bila je to prozapadna monarhija s posljednjim iranskim šahom za kormilom, koji je sa suprugama bio sklon luksuzu i raskoši. Ali za tradicionalne, klerikalne dijelove društva, baš je to bila crvena krpa.

"To približavanje Zapadu i ta raskoš u kojoj je živio šah i njegov uži krug ljudi, njegovih 200 obitelji da malo citiram jednog našeg državnika, polako je evoluirao u permanentno nezadovoljstvo", podsjeća Klasić.

SAD podržavao korumpirani režim

I tako je korumpirani režim kojeg je podržavala Amerika zbačen u revoluciji koju je predvodio ajatolah Homeini, da bi zemlju munjevito preobrazio u islamsku republiku. Promijenilo se baš sve.

"Od jednog modernog, liberalnog društva koje izgleda kao svako drugo europsko društvo, došli ste u jednu teokraciju u kojoj je Islam temeljna vrijednost, i u kojoj su sva živa ograničenja koja postoje, kako prema ženama, tako i prema muškarcima, da demokraciju i ne spominjemo", kaže Klasić.

I u toj je teokraciji stasala cijela nova generacija, nesvjesna kakva je zemlja Iran bio prije. Hesam je, kaže, predugo živio u zemlji u kojoj žena mora pitati muškarca za dopuštenje da izađe iz kuće.

SAVEZNICI NEĆE POMOĆI /

Povjesničar Klasić o krizi na Bliskom istoku: 'Iran je ponižen i poražen, ali velike osvete neće biti'

"Ne mogu gledati televiziju, ne mogu slušati radio, ne mogu surfati internetom. Dakle, ako ne možete ići u kino ili u kazalište, ako ne može čitati ili studirati što želite, ako ne možete jesti i piti što želite, to izgleda kao da ste u zatvoru", opisuje Hesam.

I nakon desetljeća u takvom zatvoru, neke su Iranke posljednjih godina pokazivale otpor prema nošenju marame i drugim ograničenjima.

"Međutim, na moje pitanje kada sam bio tamo i kada sam pitao jednu mladu djevojku koliko bi ih skinulo maramu onog trenutka kada bi to bilo dopušteno, ona mi je rekla otprilike 50 posto, 50 posto bi zadržalo to. Drugim riječima, velik broj ljudi i dalje podržava baš takvo društvo uređenje", kaže Klasić.

Godinama pod sankcijama

S druge strane, ima hrabrih aktivista, kao onih koji su pokrenuli kampanju među mladima da s glava vjerskih vođa bacaju turbane. Hesam vjeruje da je puno više Iranaca za promjenu takvog režima, ali ne mogu sami.

"Iranski narod ne može sam svrgnuti režim, niti to može strana invazija sama za sebe. To bi trebalo biti koordinirano s opozicijom, kao i sa međunarodnom koalicijom. Tada bi se to trebalo potvrditi, nakon čega bi to provela vojska", predlaže Hesam Qaydi.

LEDI KRV U ŽILAMA /

Baba Vanga je za 2025. prorekla treći svjetski rat, ali i nešto drugo, mnogima nezamislivo

A ne treba zaboraviti ni da je Iran godinama pod zapadnim sankcijama.

"Kada bi se Iran otvorio, kada bi se maknule sankcije, mislim da bi to, ne napad američki ili izraelski, nego dopuštanje Iranu da se otvori, mislim da bi ti strani utjecaji više doprinijeli da se taj režim počne klimati", zaključuje Klasić.

Do tada, u zemlji od 90 milijuna ljudi, bez obzira na bombe koje padaju, život kakav je postojao prije revolucije i dalje će se činiti kao neki paralelni svemir.