Svatko tko je imao profil na Facebooku u njegovim ranim danima, negdje između 2008. i 2012. godine, poznaje taj osjećaj. Notifikacija "Imate novu uspomenu" iskoči na zaslonu, a vas oblije mješavina znatiželje i hladnog znoja.

Što ste objavili na današnji dan prije 15 godina? Je li to bila bezazlena fotografija s prijateljima ili, što je vjerojatnije, digitalni grijeh iz mladosti koji ste davno potisnuli?

Rani Facebook bio je poput "divljeg zapada društvenih mreža". Bili smo tinejdžeri, pravila nisu postojala, a naša sposobnost samokritike bila je, blago rečeno, nerazvijena.

Rezultat je digitalni arhiv prepun trenutaka od kojih se danas naježimo. Iako su mnogi od nas u iskušenju da trajno izbrišu te dokaze svoje digitalne nezrelosti, oni su i podsjetnik na jedno jednostavnije vrijeme i na to koliko smo se promijenili. 

Stihovi pjesama kao ogledalo duše

Nije bilo važno je li u pitanju bio Evanescence s njihovim mračnim, gotičkim zvukom, Linkin Park sa svojim nu metal hibridom ili pak neka domaća balada prepuna nostalgije i patnje.

Tinejdžerske emocije su bile intenzivne i tražile su svoj izlaz. Ako ste se osjećali neshvaćeno, kao da vas nitko na svijetu ne razumije, ili ste tonuli u ocean tuge zbog neuzvraćene ljubavi, ili pak "dubokoumno" kontemplirali o smislu života (najčešće nakon gledanja nekog indie filma), cijeli je vaš popis Facebook prijatelja to morao znati.

Vaše oružje izbora? Jedan dramatičan stih, pažljivo odabran da savršeno opiše vašu trenutnu emocionalnu krizu, objavljen bez ikakvog konteksta.

Jer, naravno, pravi umjetnici ne objašnjavaju svoja djela. Bonus bodovi su se dijelili ako ste pokazali svoju kreativnost i bunt protiv pravopisa tako što ste stih napisali kombinacijom velikih i malih slova.

Ovo nije bio samo tekst, bio je to umjetnički izraz vaše duše. Primjerice, stih poput "i KaO dA sMo NeKaD bIlI jEdNo..." nije bio samo citat iz pjesme.

Ne, to je bio vaš krik u digitalnu prazninu, poziv svima koji su dovoljno cool da shvate vašu bol. I dok su vaši prijatelji možda kolektivno uzdahnuli nad još jednim dramatičnim statusom, vi ste bili uvjereni da ste upravo stvorili remek-djelo online poezije.

Beskrajni 'poke' ratovi

Što je "poke" ili "bockanje" uopće značilo? Nitko nije znao sa sigurnošću, ali to nas nije spriječilo da ulazimo u višesatne, pa čak i višednevne "ratove bockanja" s prijateljima.

Bila je to jedna od onih misterioznih Facebook funkcija koje su se pojavile bez objašnjenja, ali su brzo postale opsesija korisnika. Zamislite scenu: sjedite za računalom, pokušavate učiti ili raditi nešto produktivno, kad odjednom - ding! Notifikacija. Netko vas je "bocnuo". Naravno, jedini logičan odgovor je uzvratiti "bockanje". I tako počinje...

Notifikacije su pljuštale kao da je riječ o najvažnijoj stvari na svijetu. Svaki "poke" bio je poput malog adrenalina, izazova koji ne smijete ignorirati.

Prijatelji su se pretvarali u digitalne gladijatore, a Facebook profili u bojna polja apsurda. Jedini cilj ovih epskih bitaka bio je zadati posljednji "poke" prije nego što protivnik odustane ili, ne daj Bože, zaboravi da je uopće sudjelovao u ovom besmislenom nadmetanju.

Bilo je onih koji su postavljali alarme usred noći samo da bi održali svoj niz "bockanja" neprekinutim.

Ovi ratovi nisu poznavali granice - od predavanja na faksu do obiteljskih večera, svaki trenutak bio je prilika za brzo "bockanje". Bila je to ultimativna vježba upornosti, besmisla i, paradoksalno, digitalne povezanosti.

Gledajući unatrag, teško je ne nasmijati se apsurdnosti cijele situacije. No, u tom trenutku, "poke" ratovi bili su ozbiljna stvar - digitalni ekvivalent olimpijskih igara za generaciju koja je odrastala uz društvene mreže.

Umjetnost selfija: 'Duck face' i bljeskalica u ogledalu

Prije nego što su prednje kamere postale standard na našim pametnim telefonima, umjetnost selfija zahtijevala je gotovo akrobatske vještine i dozu kreativnosti.

Najčešći scenarij uključivao je pomno osmišljeno poziranje pred ogledalom u kupaonici, što je često rezultiralo fotografijama na kojima je bljeskalica fotoaparata stvarala zasljepljujuću bijelu mrlju, pa je efektivno prekrivao dio lica ili tijela.

Proces snimanja savršenog selfija bio je prava avantura. Trebalo je pronaći idealan kut, te istovremeno držati telefon tako da ne zaklanja lice u odrazu ogledala.

Uz to, morali ste pogoditi pravi trenutak za pritisak gumba okidača, što je često vodilo do niza neuspjelih pokušaja prije nego što biste uspjeli uhvatiti "savršenu" sliku.

Neizostavni dodaci svakog respektabilnog selfija tog doba bili su, naravno, "duck face" (pačja usta) i znak "peace" prstima. "Duck face", karakteriziran napućenim usnama koje su trebale simulirati poljubac, postao je gotovo ritualni element selfija.

Vjerovalo se da ovaj izraz lica čini usne punijima i obraze istaknutijima, što je stvorilo iluziju savršeno isklesanih crta lica.

Znak "peace" prstima, s druge strane, služio je višestrukoj svrsi. Osim što je bio cool gesta koja je odavala dojam opuštenosti i bezbrižnosti, također je praktično služio za djelomično prekrivanje lica ako niste bili potpuno zadovoljni svojim izgledom tog dana.

Ovi selfiji, iako tehnički nesavršeni i često pretrpani efektima i filterima, predstavljali su vrhunac našeg tadašnjeg poimanja cool fotografije.

Albumi s 300 mutnih fotografija istog događaja

Otišli ste na koncert? Ili možda na rođendansku proslavu? To je značilo da sutradan imate svetu dužnost objaviti album s minimalno 200, a poželjno i više od 300 fotografija. Kvaliteta? Koga briga! Nije bilo važno što je 90 posto njih mutno kao da su snimljene kroz zamagljeno staklo, toliko tamno da bi i Batman rekao "Ovo je malo previše", ili pak prikazuju detaljnu studiju potiljka osobe ispred vas.

Svaki trenutak, bez obzira koliko trivijalan ili repetitivan, morao je biti dokumentiran i podijeljen s vašom digitalnom publikom. Jer, ako niste objavili 50 gotovo identičnih fotografija torte, jeste li uopće bili na rođendanu?

Ako niste podijelili 100 mutnih slika s koncerta na kojima se jedva nazire sićušna figura izvođača u daljini, možete li se zaista pohvaliti da ste bili tamo?

Ovi albumi bili su poput digitalnih maratona - dugi, iscrpljujući i na kraju, većini promatrača, pomalo besmisleni. No, za autora, svaka ta fotografija bila je dragocjen fragment sjećanja, bez obzira što su mnoge od njih izgledale kao da ih je snimio krumpir.

Kvaliteta je bila sekundarna; kvantiteta je bila kraljica. Jer u svijetu ranog Facebooka, više je definitivno značilo bolje. Pregledavanje takvih albuma bilo je poput arheološke ekspedicije - trebalo je prokopati kroz slojeve i slojeve gotovo identičnih fotografija da bi se možda, ako ste imali sreće, naišlo na jedan ili dva bisera koji su stvarno uhvatili duh događaja.

Ali to nije bilo bitno. Bitno je bilo da ste bili tamo, da ste sve zabilježili i, najvažnije, da ste to podijelili sa svijetom. Jer ako događaj nije dokumentiran i objavljen na Facebooku, je li se uopće dogodio?

Tagiranje na svemu i svačemu

U eri ranog Facebooka, prijateljstvo se nije mjerilo brojem zajedničkih kava ili dubokih razgovora, već količinom tagiranja. Ova digitalna verzija tapšanja po ramenu postala je ultimativni dokaz bliskosti i pripadnosti.

Najčešći scenarij bio je označavanje prijatelja na slikama s inspirativnim citatima o prijateljstvu. Što je citat bio kičastiji, a broj označenih prijatelja veći, to je vaša predanost prijateljstvu bila neospornija.

Ako niste označili barem 20 ljudi na slici s natpisom "Pravi prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su tu", jeste li uopće imali prijatelje?

Meme-slike su bile posebno popularna platforma za masovno tagiranje. Svaki novi viralni meme bio je prilika da pokažete koliko dobro poznajete svoje prijatelje.

"Označi prijatelja koji bi bio ovaj lik iz crtića!" bio je uobičajeni poziv na akciju. I tako biste proveli sate u pažljivom biranju koji je vaš prijatelj najsličniji Spužva Bobu, a koji Patriku, čime biste pritom stvorili kompleksnu mrežu digitalnih poveznica koja je više govorila o vašoj percepciji prijatelja nego o samim likovima iz crtića.

No, vrhunac digitalnog dokazivanja prijateljstva bile su zloglasne "bilješke". Ove mini-blogove koristili smo za sve, od dijeljenja pjesama koje smo sami napisali (često inspirirane neuzvraćenim simpatijama ili dubokim tinejdžerskim patnjama) do stvaranja kompliciranih upitnika o sebi koje bi prijatelji trebali ispuniti.

"Označi deset prijatelja koji moraju odgovoriti na ova pitanja o tebi!" bio je ultimativni test prijateljstva. Ako ste bili označeni, to je značilo da ste važni, da pripadate nečijem unutarnjem krugu. A ako niste bili označeni... pa, to je bio povod za duboko preispitivanje vaših društvenih veza.

Pošast zvana Farmville

"Marko vas je pozvao da igrate Farmville." "Ivana vam je poslala ovcu." "Ana vam je poslala zahtjev za gnojivo." Naše su naslovnice bile preplavljene obavijestima iz igara poput Farmvillea, Mafia Warsa i sličnih.

Svaki put kad bismo otvorili Facebook, dočekala bi nas lavina notifikacija o virtualnim životinjama, usjevima i kriminalnim carstvima koja su vapila za našom pažnjom.

Iako su nas te beskonačne pozivnice isprva živcirale i često smo se pitali zašto naši prijatelji ne mogu jednostavno igrati igrice bez da nas bombardiraju zahtjevima, mnogi od nas su na kraju popustili iskušenju.

Prije nego što smo se snašli, i sami smo provodili sate brinući se o svojoj virtualnoj farmi, a pritom smo pazili da naši usjevi ne propadnu i da naše krave budu sretne i site.

Farmville je postao više od igre - bio je to fenomen koji je okupirao naše vrijeme, misli, pa čak i snove. Postavljali smo alarme usred noći da bismo požnjeli virtualno povrće prije nego što istrune.

Slali smo poruke prijateljima moleći ih da nam pošalju virtualnu kokoš ili traktor. Naši razgovori u stvarnom životu često su se vrtjeli oko strategija za uzgoj najboljih usjeva ili kako proširiti svoju farmu.

Ove igre su vješto iskoristile našu potrebu za instant gratifikacijom i društvenim priznanjem, stvarajući začarani krug aktivnosti koje su nas držale prikovane za ekran.

Iako smo znali da je sve virtualno i, u suštini, beznačajno, nismo mogli odoljeti zadovoljstvu gledanja kako naša mala digitalna carstva rastu i napreduju.

Krici za pomoć i interne šale

Facebook je bio savršena platforma za naše tinejdžerske dramaturške vještine, a statusi su bili naša pozornica. Često smo objavljivali enigmatične poruke poput "Tako sam razočaran/a..." ili "Neki ljudi jednostavno ne razumiju", koje su bile ništa drugo nego tanak veo preko naših pasivno-agresivnih poziva u pomoć.

Ovi statusi bili su poput mamaca, bacanih u more naših Facebook prijatelja, u nadi da će netko zagrist i pitati što nije u redu. Naravno, kada bi netko pitao "Što se dogodilo?", standardni odgovor bio bi "Ne želim o tome", praćen nizom tužnih emotikona.

Ova mala predstava služila je dvostrukoj svrsi: privlačila je pažnju i stvarala auru misterije oko naših života, koji su u stvarnosti najvjerojatnije bili prilično obični.

S druge strane spektra bile su interne šale koje je razumjelo samo dvoje ili troje ljudi. Objavljivali smo reference na razgovore ili događaje poznate samo uskom krugu prijatelja, čime ste izazvali ostatak naše publike da se pita o čemu se radi.

Ovo je bio naš način da pokažemo svijetu koliko smo cool i popularni, stvarajući iluziju ekskluzivnog društvenog kruga kojem svi žele pripadati.

Primjerice, status poput "Haha, sjećaš se onog s čarapom?" mogao je izazvati bujicu smijeha i komentara od dvoje prijatelja, dok bi ostatak liste prijatelja zbunjeno promatrao. To je bio suptilan (ili ne tako suptilan) način da kažemo "Imamo inside jokes, dakle, cool smo".

Ove prakse, gledajući unatrag, bile su očajnički pokušaji da se osjećamo važno, zanimljivo i društveno poželjno u doba kada su naši identiteti bili fluidni i nesigurni.

Facebook nam je dao platformu da eksperimentiramo s različitim personama, tražeći onu koja će nam donijeti najviše pažnje i društvenog kapitala.

Lajk i ocjenjujem ti profil/izgled/mišljenje o tebi

Jedan od najpopularnijih oblika samopotvrde na ranom Facebooku bio je fenomen "Lajk i ocjenjujem". Ovaj trend je savršeno utjelovio našu tinejdžersku potrebu za validacijom i prihvaćanjem.

Princip je bio jednostavan, ali učinkovit: ostaviš lajk na nečijem statusu ili fotografiji, a zauzvrat dobiješ javnu procjenu svojih atributa.

Tipična ocjena izgledala bi ovako: "Izgled: 9/10, Osobnost: Super si, zabavan/na, ali se premalo družimo. Stil: 8/10, Smisao za humor: 10/10!"

Ove procjene često su bile praćene emotikonima srca, zvjezdica ili palca gore, ovisno o tome koliko je ocjenjivač bio impresioniran.

Ponekad bi se dodali i komentari poput "Trebali bismo se više družiti!" ili "Definitivno jedan od najboljih ljudi koje poznajem!" Naravno, cijeli proces bio je prožet anksioznošću. Čekanje na ocjenu moglo je biti mučno iskustvo, posebno ako ste bili nesigurni tinejdžer željan potvrde.

Ako si dobio/la "deset" u bilo kojoj kategoriji, posebno u izgledu, dan ti je bio spašen. Osjećaj euforije bio je gotovo opipljiv, kao da si dobio/la potvrdu svoje vrijednosti u digitalnom obliku.

S druge strane, ocjena niža od očekivane mogla je izazvati val nesigurnosti i preispitivanja. "Zašto mi je dao/la samo sedam za izgled? Jesam li stvarno tako dosadan/na da zaslužujem samo šest za osobnost?"

Ova praksa, iako naizgled bezazlena, zapravo je bila rani oblik javnog ocjenjivanja koji je mogao značajno utjecati na samopouzdanje mladih korisnika.

Gledajući unatrag, ovaj trend savršeno ilustrira koliko smo bili ovisni o mišljenju drugih i koliko nam je bilo stalo do toga kako nas drugi percipiraju u online svijetu.

Iako se danas možemo nasmijati ovoj praksi, ona je bila ozbiljan dio naše digitalne adolescencije i formiranja online identiteta.

Tko ovo ne kopira nema pravog prijatelja

Još jedna varijacija lančanih statusa koja je preplavila naše Facebook zidove bila je ona koja je igrala na kartu prijateljstva i straha:

"Kopiraj ovo ako ti je stalo do tvojih prijatelja. Ako ignoriraš, dogodit će ti se nešto loše za sedam dana..."

Ovi statusi bili su majstori emocionalnog ucjenjivanja, kombinirajući prijetnju gubitka prijateljstva s mističnim proročanstvom o nadolazećoj nesreći. Naravno, većina nas je to kopirala.

Za svaki slučaj. Jer tko bi riskirao da ga prijatelji proglase bezosjećajnim, a kamoli da navuče na sebe neku mističnu kletvu? Iako smo duboko u sebi znali da je cijela stvar besmislena, postojao je onaj mali, iracionalni dio nas koji je šaptao: "A što ako...?" Tako smo se našli u začaranom krugu kopiranja i lijepljenja, šireći digitalni lanac straha i prijateljstva dalje u cyber svemir.

Ovi statusi su savršeno utjelovili naivnost i povodljivost rane ere društvenih mreža. Bili su to dani kada smo još vjerovali da Facebook može čitati naše misli i da će nas karma stići ako ne podijelimo sliku slatkog šteneta.

'Wall-to-wall' prepiske s 25 komentara

Ah, sjetimo se tih beskonačnih razgovora u komentarima statusa. Umjesto da se povuku u privatnost inboxa, naši mlađi ja odlučili su voditi cijele razgovore javno, na zidu profila. I nije bilo važno što je cijeli svijet (ili barem svi naši Facebook prijatelji) mogao čitati svaku riječ.

Tipična "wall-to-wall" prepiska izgledala bi ovako:

"Ej!:) Kako si?" "Odlično, ti?" "Isto! Kad ćemo se vidjet?" "Možda ovaj vikend? Imaš li kakve planove?" "Nemam ništa posebno. Možda kino?" "Super ideja! Koji film?" "Čula sam da je novi Marvel film dobar. Što kažeš na to?" "Može! U subotu?" "Dogovoreno! U koliko sati?" "Nakon večere? Recimo 20h?" "Savršeno! Vidimo se ispred kina!" "Jedva čekam!:D"

... i tako dalje, i tako dalje, sve do 25. poruke, a ponekad i dulje. Ovi razgovori nisu samo otkrivali naše planove cijelom svijetu, već su i demonstrirali našu potpunu nezainteresiranost za privatnost ili učinkovitu komunikaciju.

Zašto poslati jednu poruku s detaljima kada možete voditi cijeli razgovor pred očima publike.

'U vezi s...' (i prekid sat vremena kasnije)

Objava nove veze na Facebooku bila je događaj ravan objavi zaruka u stvarnom životu. Svaki "U vezi s..." status praćen je lavinom lajkova, srca i komentara podrške, kao da se radi o kraljevskom vjenčanju, a ne o tome da su dvoje tinejdžera odlučili držati se za ruke u školskom hodniku.

Međutim, ono što je uslijedilo nakon neizbježnog prekida (koji se često dogodio brže nego što je trebalo da se status učita) bilo je pravi digitalni spektakl. Promjena statusa veze u "Slobodan/na" ili još dramatičnije "Komplicirano" bila je signal za početak virtualnog cirkusa.

Prvo bi uslijedili komentari podrške, pažljivo oblikovani da zvuče suosjećajno, ali dovoljno neodređeno da ne uvrijede nijednu stranu:

"Glavu gore!" "Njihov gubitak, vjeruj mi!" "Tu sam ako trebaš razgovor <3"

Zatim bi krenuli misteriozni statusi, pažljivo osmišljeni da intrigiraju, ali ne otkriju previše. Ovi kriptični biseri često su uključivali stihove pjesama izvađene iz konteksta ili nejasne filozofske izjave:

"Ponekad moraš pustiti da ode ono što voliš...", "Bolje sam solo nego krivo sparena", "Tko razumije, shvatit će".

Ovi statusi bili su poput mamaca, jer su pozivali prijatelje da se raspitaju što se dogodilo, a auto bi na to dramatično odgovorio: "Ne želim o tome".

Cijeli ovaj ciklus objave veze, prekida i dramatičnih posljedica često se odvijao u roku od nekoliko dana, ponekad i sati, što nas je ostavljalo da se pitamo jesmo li propustili cijelu sezonu neke tinejdžerske sapunice.