Kako sam (skoro) hodao s Ingrid

Dora me prekine, ma ne hodat hodat, nego nositi onu reviju koju si mi obećao Darujmo ružičasti život. Ne znam s kime bih te stavila za par, njom ili Kosoricom? Dan je netom bio uljepšan, proširio sam to po Fejsu, krenuo na instant-dijetu i pogledao se u ogledalo – opet maneken? O, bože...

Model sam postao relativno kasno, u dvadeset i sedmoj. Sve je počelo kad mi je tadašnja djevojka dobila poziv od neke nepoznate tete oduševljene njezinim lišcem i dugom plavom kosom. Kako sam bio klasično ljubomoran kreten, otišao sam s njom na probe hodanja i zaključio da to i nije neki kunst. Pa sam iz zeke prohodao s još par tih amatera, a šefica te agencije M&M mi rekla da bih mogao i ja s njima na reviju u subotu.

Prosim?! Alo, pa imam tek 184 centimetra ujutro, navečer 183, građen sam kao spolni odnos dvije bubamare – imam pileća prsa i simpatičnu grbicu. Dakle, nisam manekenski tip uglavnom anoreksičnog nesretnika i ne znam stvarno koji mi je penis trebalo da se idem sramotiti na pistu. Ali samo da znate da je čovjek u biti jedno blesavo biće koje ispipava teren sve dok se ne opeče. A u biti sam samo bio ljubomoran na curu i brijao kako je ševi pola hrvatskih manekendžija, pa sam pristao na sve...

Uglavnom, nakon tri probe u Gjuri devedeset i neke, okupismo se mi šatromodeli u nekakvom zabinju (backstage na novorvackom), našla se tu i litra votke, smijeh, trema se razbila u sitne djeliće, mozak utonuo u neki polusan. Budim se kraj Linde Evangeliste, Naomi Campbell i još jedne, odradim zornjak i steram jednu od njih da danas nosi revije jer sam ja nosio jučer, pa nastavim krmit. Taman se nađem u razmišljanju koju ću seksat poslije doručka, kad me cura prodrma i kaže – izlazi, tvoj je red! I skočim ja i iz bijelog sobička izađem pred stotinjak ljudi, mrak, vrevu... Naravno, otkopčanog šlica, hvala na pitanju – gazda je ostao unutra. Prošetah se, pokušavam ostati faca, gledam u daljinu i glumeći mačo(r)a, prekrižim ruke i stanem onako, klintistvudovski na rub pozornice.

I tada mi najbolji frend, vidno pripit, na podlakticu objesi vješalicu koja je tijekom probe nekom ispala pod stejdž, uz ne baš tiho dobacivanje: "Evo ti za košuljicu, zakopčaj si šlic, konjino!" I tako sam završio karijeru modela.

Petnaest godina kasnije upoznao sam Doru, predivno mlađahno sposobno biće koje me prvo zvalo da držim tribinu o putovanjima u pivnici Zlatni medo, a onda i da nosim humanitarnu reviju u Mimari kojom bi se skupila sredstva za aparat koji pomaže pri otkrivanju raka dojke. Rekoh, stara, nisam ti ja za odijela, kad se utegnem izgledam kao Žak koji je pojeo Bagu. Cijelog! I još mu je bočno zapeo negdje na pola puta. Otud valjda naziv baguette? Nadam se da se ovaj vrsni pjevač i novinar neće uvrijediti na ovu usporedbu kojom samo naglašavam kako sam u biti najsretniji kad sam u crnoj majici i trenirci, i kako mi je teško bilo reći 'da', iako me uvijek veseli upoznavanje novih faca, kao i domjenčići nakon takvih događaja na kojima uvijek upoznaš neke zalutale luđake, pa te uvijek jedva steraju s fajrunta. Uglavnom, dvojio sam dal' da se sramotim ili prihvatim činjenice?

Za sve one koji rjeđe čitaju moje kolumne, još od Klika preko Playboya, Cosma i Stilista, treba naglasiti – Ribafish je prokleti sisadžija, dojkofil, cicoljub i grudni ovisnik, i gotovo da bih izdao domovinu za par sočnih čvrstih, nebu stremećih petica. I tako to od prve Erotike, do danas i zauvijek. Pa sam tako sjeo i razmislio da bi bilo fer da jednom i napravim nešto za boljitak grudi u žena, osim što samo slinim po njihovim fotkama, i nošenjem revije možda nekog ponukam da uplati neku lovu za kupnju te mašine. Koliko su grudi meni pružile sreće, možda i ja svojom gestom spasim neku?

I tako sam se opet obreo u zabinju. Na meni stare svečane marte, moja košulja lagahno roza nijanse (tko mi kriv što perem jedinu bijelu košulju s jedinom crvenom plahtom), odijelo Pierre Kardelj i ružičasta kravata – zaštitni znak revije. Odijelo je broj 54 pa mogu disati, ali kad sjednem, među nogama mi proviri kravata koja izgleda kao pimpek Free Willieja. Šlic je provjereno zakopčan. Meljem s Antoniom Marušićem o seksu i rakijama i svako malo upoznam nekog novog. Mislio sam da je Sammir viši, ne, nije pio, opet sam se zaljubio u Anu Rucner, Tatjanu Jurić i Danijelu Trbović... I pao u depru jer je In greed otkazala, baš kao i Jaca. A šteta. Jacu bih pogledao onako, da zna što mislim o njoj, njenoj stranci i njihovom, o oksimorona – visokom sudu časti. A s Ingrid sam htio popričati o tome zašto je ovom napaćenom nesretnom narodu svjesno bacila gumenu kost za igru? OK, malo parlamentaraca priča tečni engleski, nije bit završiti Oxford s 4,8 da bi postao političar, ali netko u Bruxellesu prima masne pare da bi bio njezin prevoditelj. To me boli. Zašto se nije strpila, zašto je forsirala, zašto uvijek moramo ispadati veće seljačine nego što u biti jesmo?

Ne znam, možda je spašavala stvar, stvarno napravila dobro djelo, a mi je osudismo čisto iz kivnosti, ali otkazivanjem revije mi nije dala šansu da je priupitam pa da se možda i obrani. Svejedno, Dora je prošetala u tako dobroj crvenoj haljini da smo Antonio i ja mahom proslinili, a onda nas je diglo i svi smo krenuli prema pisti. Umjesto s Ingrid, hodao sam prvo s gospođom Tihanom Harapin (umro sam od smijeha jer se u glavi nisam mogao riješiti pjesmice 'Sastanak bez, tc, tc, dnevnog redaaa...'), a zatim i s Margaretom Mađerić.

Iako nemam apsolutno ništa protiv nje, dapače, nakon par ugodnih i pristojnih minuta druženja, želim joj da osvoji jako puno glasova na izborima protiv Bandića, pa da gradonačelnik bude netko treći. Uglavnom, totalni gušt prošetat i stat pred streljački vod fotoreportera. Jednom u životu...

Nadam se da je Europa Donna Hrvatska, udruga za borbu protiv raka dojke, zadovoljna odazivom i da su uspjeli skupiti dovoljno novca za nabavu aparata za jednokratno zračenje, a ja sam večer završio uz točenog Zlatnog medu u društvu s nekim totalno pozitivnim luđacima s temom o etiketi Banskog piva i Palmera krajem osamdesetih. Uglavnom, dobro je činiti dobro, gospođu Ingrid pozivam na intervju i pivkana, a kad pogledam fotke – definitivno obustavljam karijeru manekena zauvijek. Jedino mogu biti model za pivkana i ćevape, to uvijek... Bitno da smo se svi fino nasmijali, pivili vi meni!