"Slušajte sad poruku od svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije..." 

Izvede li Marko Perković Thompson u subotu hit "Bojna Čavoglave", a vjerujemo da hoće, stihovi s početka teksta zasigurno će grmjeti zagrebačkim Hipodromom.

Zašto ga je Thompson u pjesmi spomenuo, doista je lako objasniti. Naime, Čavoglave se nalaze upravo u župi svetog Ilije koja se prostire jugoistočno od Graca, a mi ćemo vam u nastavku objasniti zašto smo istaknuli da će izvođaču i njegovim gostima Ilijina pomoć doista dobro doći.

Ako to eventualno dosad niste znali, sveti Ilija poznat je u narodu kao i Ilija Gromovnik, kao gospodar oluja i kiše, te će mu svi biti zahvalni ako koncert u subotu zaštiti od nekog eventualnog ljetnog nevremena.

Tko je bio sveti Ilija?

Sveti Ilija, poznat i kao Ilija Tišbijac, jedna je od najistaknutijih i najdramatičnijih figura Staroga zavjeta. Njegov život, obilježen čudima, vatrenom revnošću za vjeru i izravnom borbom protiv poganstva, ostavio je neizbrisiv trag u židovstvu, kršćanstvu i islamu. 

Kao što smo već naglasili, u narodnoj predaji, posebice među slavenskim narodima, poznat je i kao Ilija Gromovnik, gospodar oluja i kiše. Njegov spomendan slavi se 20. srpnja, a u crkvama koje se drže julijanskog kalendara, taj dan pada na 2. kolovoza po gregorijanskom kalendaru.

Život u službi Boga

Ilija je živio u 9. stoljeću prije Krista, u vrijeme kada je Izraelskim Kraljevstvom vladao kralj Ahab. Pod utjecajem svoje supruge, feničke kraljice Izabele, Ahab je napustio vjeru u jedinoga Boga, Jahvu, i uveo kult poganskog božanstva Baala. 

Narod je slijedio kraljev primjer, a proroci pravoga Boga bili su proganjani i ubijani. U tom mračnom razdoblju duhovnog pada, Ilija se pojavljuje kao beskompromisni branitelj vjere.

Njegova prva zabilježena proročka objava bila je dramatična najava kralju Ahabu. Ilija je proglasio da, kao kazna za nevjeru, u zemlji neće biti ni kiše ni rose, osim na njegovu riječ. Nebo se zatvorilo na tri i pol godine, a zemljom je zavladala strašna suša i glad.

Čuda u vrijeme suše

Ilija se po Božjoj zapovijedi povukao u osamu uz potok Kerit, istočno od rijeke Jordan. Ondje su ga, prema biblijskom zapisu, čudesno hranili gavrani donoseći mu kruh i meso.

Kada je potok presušio, Bog ga je poslao u Sarfatu Sidonsku, u dom siromašne udovice koja je s posljednjim zalihama brašna i ulja očekivala svoju i sinovljevu smrt.

Ona mu je pripremila obrok, a Ilija joj je obećao da se posude s brašnom i uljem neće isprazniti sve dok Bog ponovno ne pošalje kišu na zemlju. Čudo se dogodilo, što je majci i sinu osiguralo opstanak. 

Kada se udovičin sin razbolio i umro, Ilija je usrdnom molitvom Bogu vratio dječaka u život, dodatno potvrđujući snagu Boga kojemu je služio.

Okršaj na gori Karmel

Nakon tri godine suše, Ilija se vratio pred kralja Ahaba i predložio konačni obračun kako bi se utvrdilo tko je pravi Bog – Baal ili Jahve. Pozvao je kralja da na gori Karmel okupi cijeli narod i 450 Baalovih proroka.

Postavljena su dva žrtvenika: jedan za Baalove svećenike, drugi za Iliju. Izazov je bio jednostavan: Bog koji odgovori vatrom s neba i spali žrtvu, taj je istinit.

Baalovi svećenici molili su se i plesali oko svog žrtvenika od jutra do večeri, no odgovora nije bilo. Tada je na red došao Ilija. Obnovio je stari, srušeni žrtvenik s dvanaest kamenova, koji su simbolizirali dvanaest plemena Izraelovih. Naredio je da žrtvu i drva tri puta obilno zaliju vodom, sve dok se jarak oko žrtvenika nije napunio. 

Potom je uputio kratku, ali snažnu molitvu Bogu. Vatra je istog trenutka pala s neba i progutala ne samo žrtvu i drva, već i kamenje, prašinu i vodu u jarku. Vidjevši to čudo, narod je pao ničice i povikao: "Jahve je Bog! Jahve je Bog!"

Nakon toga, Ilija je naredio da se Baalovi proroci pogube, a njegova molitva za kišu konačno je uslišana – obilna kiša natopila je isušenu zemlju.

Bijeg, objava i uznesenje

Kraljica Izabela, bijesna zbog smrti svojih svećenika, zaklela se da će ubiti Iliju. Prorok je pobjegao u pustinju, gdje je, iscrpljen i obeshrabren, sjeo pod stablo i molio Boga da mu oduzme život. Umjesto toga, anđeo ga je probudio, ohrabrio i nahranio, te mu dao snagu za četrdesetodnevno putovanje do svete gore Horeb.

Ondje je Ilija doživio jedno od najdubljih teoloških iskustava u Bibliji. Bog mu se nije objavio u snažnom vihoru, potresu ili vatri, već u "tihom, blagom šapatu".

Ta objava pokazala mu je da Božja snaga nije samo u spektakularnim manifestacijama, već i u tihoj prisutnosti. Bog mu je tada dao zadatak da pomaže nove kraljeve i svoga nasljednika, proroka Elizeja.

Na kraju svog zemaljskog života, Ilija nije okusio smrt. Dok je šetao s Elizejem, pojavila su se plamena kola s ognjenim konjima koja su ih rastavila, a Ilija je u vihoru uznesen na nebo. Svoj proročki duh predao je Elizeju ostavivši mu svoj plašt, simbol nastavka njegove misije.

Ilija u tradiciji i vjeri

Ilijin značaj proteže se i na Novi zavjet. Isus ga spominje, a evanđelisti uspoređuju njegovu revnost i pojavu s onom Ivana Krstitelja. Pojavljuje se zajedno s Mojsijem tijekom Isusova preobraženja na gori Tabor, predstavljajući sve proroke Staroga zavjeta. 

Prema crkvenoj tradiciji, vjeruje se da će se Ilija, zajedno s Henokom, vratiti na zemlju prije drugog Kristovog dolaska kako bi se suprotstavio Antikristu.

U hrvatskoj i slavenskoj narodnoj predaji, Ilija je preuzeo atribute starog slavenskog boga groma, Peruna, postavši tako "Ilija Gromovnik". Njegova ognjena kola koja tutnje nebom postala su pučko objašnjenje za grmljavinu.

Hrvati u Bosni i Hercegovini štuju ga kao svog zaštitnika. 

Sveti Ilija ostao je vječni simbol nepokolebljive vjere, hrabrosti u suočavanju s tiranijom i revnosti za Božju istinu. Njegova priča nije samo povijesni zapis, već snažan podsjetnik da se i u najtežim vremenima treba boriti za ono što je ispravno te da se Božja snaga često očituje ondje gdje je najmanje očekujemo.