'Bio je baš pravi purger, mangup. Jednom je naredio da stanemo na benzinsku...'

Najveći trenerski uspjeh Zlatka Cice Kranjčara dogodio se 2002. Tad je sa Zagrebom osvojio naslov prvaka Hrvatske, prekinuvši dominaciju Dinama i Hajduka i postavši najuspješniji hrvatski trener, jer je do tad već imao dva naslova i dva Kupa s Dinamo, a te sezone 2001./2002. sa Zagrebom je osvojio titulu.

Pjesnici su pjevali jedan sasvim drugi nogomet. Nogometni kroničari toga vremena, a i sami igrači govore kako je Zagreb igrao najbolji, najljepši nogomet pod vodstvom Cice koji je vodio skupinu igrača koju, prije početka prvenstva, nitko nije toliko shvaćao ozbiljno, iako se radilo o sjajnoj momčadi. Kad to kažemo, mislimo da je dominacija Dinama i Hajduka do tad bila tolika da su samo ta dva kluba bila u krugu glavnih favorita za naslov prvaka. Jer, od 1992., samo su oni osvajali prvenstva...

Naslov Pjesnici izborili pobjedom nad Dinamom tri kola prije kraja

Naslov je zapravo izboren tri kola prije kraja pobjedom 2:1 nad Dinamom na krcatom stadionu u Kranjčevićevoj golom Poldrugača u 88. minuti. Inače, bitno za naglasiti kako se prvenstvo igralo dvokružno sa 16 klubova, a Zagreb je završio s dva boda ispred Hajduka koji je vodio Slaven Bilić, te čak osam ispred Dinama.

Pjesnici su zabili i daleko najviše (71) i primili najmanje golova (24), a u vrhu napada nezaustavljiv je bio tada 23-godišnji Ivica Olić, koji je bio i najbolji strijelac prvenstva s 21 golom, a proglašen je i za najboljeg igrača te 2001./2002. sezone. Zagreb je te sezone oba puta svladao Hajduk dok je protiv Dinama imao pobjedu i remi. Jedan od aktera tog uspjeha bio je Hrvoje Štrok. Omiljeni nogometaš vedrog duha i simpatičnog karaktera imao je taj nepredvidljivi šmek na terenu, tehničku potkovanost i fajterski duh zagrebačkih ulica...

ZAGREB KAKAV JE NEKAD BIO:

"Svi su te sezone igrali neki ludi napadački nogomet, mi smo igrali najljepši. Takvu smo ekipu imali. Velike zasluge pripadaju Cici Kranjčaru, koji je u sebi imao taj gard i sve što treba. Zagreb je te 2002. bio prvak Hrvatske. Ja sam u Zagrebu bio još u juniorima, potpisao profi ugovor na 4 godine i nakon toga sam otišao jednu polusezonu u Trnje i onda sam se vratio, Karačić je bio trener. I onda je druge godine došao Cico i dogodila se eksplozija. Ako me dobro pamet služi, mislim da smo lani ispali u nekom Intertoto kupu, nakon čega je došlo dosta igrača. Bulat, Olić, Hasančić, napravila se neka sinergija, kemija mlađih i starijih i otvorilo se. Igrali smo fenomenalno, sezona za pamćenje", priča nam Hrvoje Štrok i nastavlja:

'Cico je kao trener sve znao'

"Cico je kao trener sve znao, ali stvarno je. Bio je pravi purger, mangup, zato i je tako bilo, zato ga svi i vole. Imao je u sebi neku dobrotu, a s druge strane bio je vrhunski čovjek, trener. Bio je vrhunski igrač. Sve mu se poklopilo, sve se uklopilo i ispisali smo povijest. Sad tugujemo, ali zauvijek ćemo ga pamtiti. To sigurno."

Malo je takvih poput Cice. Onih starih pravih purgera koji dišu za svoj grad i klub. Koji žive zagrebačke ulice, navike, pjesme... Poput kakve panorame iznad obzorja koja daje jednu sasvim drugačiju sliku kakvu nema nitko. Cico je bio romantičar. I njegov Dinamo i Zagreb kasnije bili su nalik njemu. Romantičarske momčadi s grupom ljudi jednog ratničkog, mangupskog karaktera, s onim nečim...

"Malo se danas sve to promijenilo, ali eto... Nama se tada poklopilo, Olić je došao i briljirao, odigrao najbolju sezonu. Puno se poklopilo dobrih stvari, Lovrek, Antonio Franja. Vedran Ješe, primjerice, je bio mlađi. Frane Čačić je isto poput navedenih stasao kao igrač, svi su napravili dobre karijere. No, da nije bilo Cice tko zna", prisjeća se Štrok i otkriva nam anegdotu s Cicom koju će zauvijek pamtiti...

"Kad smo se vraćali iz Slavonskog Broda s utakmice, stali smo na benzinsku kako bi proslavili teško izvoljevanu pobjedu. Gubili smo 2:0 i onda preokrenuli na 3:2 i to je bilo ono, ludnica... I odmah prva pumpa i odmah fešta. To je šef naredio, stani, izlazi van i to je to. Svi smo morali izaći na prva vrata i poslije na ta ista ući. Samo na prva. Tako da je bila jedna dobra fešta. On je imao u sebi to nešto za štimung, ekipu, dobru atmosferu. Uz kvalitetu, to nas je nosilo te sezone. To je bilo 3. kolo čini mi se, nakon toga je samo išlo od sebe. Nije ni čudo da smo kasnije tukli Varteks sa pet-šest naprema jedan ili Hajduka koji je imao u to vrijeme TOP momčad. Dinamo tada nije bio na blizu, tako da... Sve što se radilo, radilo se u nekom štimungu. Cico je baš bio frajer", zaključio je Hrvoje Štrok.

'Najzaslužnija osoba za taj naš uspjeh, podvig bio je Cico Kranjčar'

Okrenuli smo broj spomenutog junaka iz priče, onaj Antonija Franje.

"Najzaslužnija osoba za taj naš uspjeh, podvig bio je Cico Kranjčar. To sam uvijek tvrdio, definitivno on. Onakva ekipa vrsnih pojedinaca koju smo imali u Zagrebu, jedino je on mogao kliknut s nama. Doslovce... Pamtit ću ga kao vrhunskog trenera, motivatora, jednog karakternog čovjeka koji je u svakom trenutku osjetio svakog igrača, znao je na nas prenijeti neku svoju zamisao. Nekad bi na treningu dobacio šalu, nekad bi ti je*ao sve po spisku, ali to je radio na jedan tako poseban način, bio je čovjek prije svega. To je radio najbolje od svih trenera koje sam ja vidio u karijeri", rekao nam je Franja i prisjetio se trenutka protiv Dinama, prve utakmice. Te sezone, Pjesnici su na Maksimiru odigrali 3:3...

"Definitivno pamtiš najljepšu utakmicu sezone, ljepoticu protiv Dinama 3:3. Gubili smo 2:0 na poluvremenu. Cico je ušao u svlačionicu, ma samo što nas nije prebio koliko je bio ljut... Toliko se derao na nas, točno je osjetio da nas na taj način mora razdrmati, probuditi, motivirati i dignut. Upravo je tako i bilo. Istrčali smo probuđenog inata i karaktera, kao kakvi bijesni psi istrčali na travnjak... Doslovce nas je uvjerio da ćemo ih pobijediti. Tako je i bilo. Nismo pobijedili, ali kao da jesmo. Pobijedili smo ih u drugom dijelu jer smo zabili tri gola u odnosu na njih jedan. Sve je to bila njegova zasluga", priča nam Franja i zaključuje:

'Ma čitavu sezonu je bila ludnica'

"Kad smo u drugoj utakmici u Kranjčevićevoj pobijedili Dinamo 2:1, bila je ludnica. Ma čitavu sezonu je bila ludnica. Da vam ispričam još nešto, na pripremama kad je došao Olić kao veliko pojačanje, mi smo igrali jedan sistem sa dvije špice. I sad, Lovrek, ja i ostali suigrači smo bili svjesni, znali smo da se moramo boriti za tu drugu poziciju. Međutim, pred sam početak prvenstva 2001., prvu utakmicu smo igrali s Dragovoljcem, čini mi se. Nekako sam se nametnuo u taj prvi plan kao druga špica, uz Olića. No, na dan utakmice došla je neka informacija, naređenje iz vrha da Lovrek mora nastupiti jer ga dolaze gledati iz nekog renomiranog kluba i jednostavno je takva opcija. Međutim, on se niti malo nije dao smesti već je napravio totalnu rošadu, igrali smo sa valjda 4-5 špica, skroz napadački. To se pokazalo punim pogotkom i bili smo hit sezone. Igrali smo jedan jako lijep nogomet s Cicom, u svakom trenutku smo znali, čak i kad smo lošije ušli u utakmicu bili smo uvjereni da ćemo slaviti na kraju. I tako je bilo. Nevjerojatnu moć smo imali. Rušili smo i Hajduk koji je bio jak, malo smo neke bodove prosuli, dogodi se rupa ali na kraju smo skupili snage i pobijedili. Cico je bio tu glavni, najzaslužniji za nogometnu renesansu Pjesnika".