Bilić je spriječio narušavanje atmosfere na Euru 2008.; 'Prijetilo je da situacija ne eskalira'

Početkom veljače Nikola Jurčević (53) je potpisniku ovog teksta kazao kako je siguran da će do kraja sezone Slaven Bilić i njegovi pomoćnici Dejan Računica, Danilo Butorović i Julian Dicks, sa svojim West Bromwich Albionom, uspjeti ostati na mjestu koje vodi u Premier ligu. Tako je na kraju i bilo...

PRIČA IZNUTRA: ŠTO SE DOGAĐALO PRILIKOM POVIJESNE OPERACIJE ‘IVAN RAKITIĆ’ 2007.? ‘Tijekom sastanka pokazivao je samo jedno’

Jako dobro poznaje Slavena Bilića

"Imao sam takav osjećaj i takvo razmišljanje jer sam se često čuo sa Slavenom kroz to razdoblje. Jako dobro poznajem kako radi, pratio sam puno njegovih utakmica, ne samo sad kad je u West Bromwich Albionu, i učinilo mi se da ta momčad ima kvalitetu da izdrži do kraja", kazat će Nikola Jurčević koji nam se javio jutros kako bi samo za Net.hr analizirao Slavenov veliki uspjeh i otkrio nam neke detalje koje ne znaju mnogi...

Jura je jedan od ljudi koji jako dobro poznaje Bilića. I iz igračkih dana u reprezentaciji Hrvatske, kao i sad iz trenerskih. Upravo je on bio pomoćnik Biliću na klupi Hrvatske, Bešiktaša i West Hama...

"Jako sam sretan zbog Slavena i njegovog stožera. Napravili su fantastičan uspjeh. Ljudi koji ne poznaju toliko dobro Englesku, većina zna za Premier ligu, ali taj Championship je nevjerojatno teška liga, maratonska liga sa 46 utakmica s puno uspona i padova, različitih stilova igre i klubova s tradicijom na Otoku. Onaj koji prati nogomet zna kakav je klub bio Leeds prije petnaest - dvadeset godina. Igrali su Ligu prvaka i slično, a takav klub nije mogao ući u Premiership do ovog trenutka, do vodstva Marcela Bielse. Takvih klubova ima u tom natjecanju. Tu je jedan Stoke City, prošle sezone ispao je Sunderland, tu je jedan Nottingham Forest, Fulham, Cardiff, Swansea, Milwall. Znači, liga ima 24 kluba, a na sve to dolaze kvalifikacije za ulazak u Premier ligu, polufinala i finale na Wembleyju. Liga je posebno teška i zato što se igra ne baš toliko možda lijep nogomet, za nekog tko voli više tehnički dotjeran nogomet, ali to je liga s nevjerojatno puno tempa. WBA je pred početak prvenstva bio proglašen tek šestim klubom za ulazak u Premier ligu. Tim je Slavenov uspjeh veći. U jednom trenutku se pojavio Brendford kojeg nisam toliko niti primjećivao, jer je dosta zaostajao. Poslije kad sam vidio da se radi o jednoj neobičnoj momčadi, uvidio sam da su ozbiljan konkurent sa tom svojom tika-takom, pomalo nalikuju Man Cityju. WBA nije vezan za kratke pasove kao Brendford, ali ne teže niti dugim loptama. Ima klubova koji svojim igrama odvedu utakmice u neke čudne tokove. Liga je u tom smislu strahovito izjednačena i treba se u njoj znati prilagoditi, i to brzo. Nema prevelikih razlika u kvaliteti kadrova između prve i druge momčadi i recimo desete i jedanaeste. Ali, s time je i Slavenov uspjeh veći. Naravno, vjerovao sam u Bilićevu kvalitetu, tolike godine sam radio s njim. Znam koliko je upućen u kompletan engleski nogomet, koliko se uklapa u taj mentalitet, u motivacijski ciklus s igračima, i njegov odnos s medijima, navijačima i svemu ostalom... Tako da je ovo jedna kruna za njega i jedan veliki uspjeh", govori nam Jurčević i naglašava:

"Brendford je pao nakon kikseva protiv klubova iz donjeg dijela tablice, mislim da je trenutno u kvalifikacijama u prednosti Fulham koji je bio u Premier ligi do nedavno. Imaju jaku momčadi i najboljeg strijelca Mitrovića, možda i najviše iskustva. Makar, u Championshipu je jako nezahvalno išta prognozirati".

Prijateljski odnos sa igračima

Pompozno, dramatično, uzbudljivo, urnebesno, ali pomalo i nostalgično djelovale su jučer infarktne scene sa Hawthornsa. Bilić je u finalnoj utakmici za njegov WBA protiv Queens Park Rangersa za ulazak u Premier ligu skakao uz aut liniju, trčao prema sudačkim pomoćnicima, protestirao. Nije mogao, nije htio sakriti emocije. Drugačiji je trener od drugih, tim više što ima taj jedan poseban, drugačiji odnos sa svojim igračima...

"Iz razdoblja koje smo provodili zajedno, a to je trajalo deset godina, od početaka u hrvatskoj reprezentaciji kad smo svi bili dosta mlađi, mogu reći vrlo mladi u trenerskom poslu, pa preko svega ostalog što se događalo, dobro sam ga upoznao. Bilo je tu uspona i padova, ali isto tako jedno sazrijevanje i stalni napredak Slavenov je između ostalog ono što ga krasi. Vrlo dobro, stoga, znam koliko on ulaže u sebe. Ne samo u nogometnom smislu nego u smislu psihologije, vođenja momčadi, komunikacije s ljudima i takvih stvari. On ima jednu crtu, karizmatičnu, gdje vrlo lako i vrlo dobro uspostavlja jedan korektan, fin i dobar odnos sa svlačionicom. Naravno, uz sve skupa ide i isto tako talentiranost za odnose s medijima i publikom. Tako da odmah u startu ima dobru poziciju jer je jako dobro prihvaćen. Znate, često nekom kad kažete da ima taj prijateljski odnos, ljudi misle kako je mekan. Ne, on ima savršeni balans trener - igrač - prijatelj, fini odnos sa igračima, komunikaciju. Ne postavlja se arogantno, kao netko tko razgovara s nekim sa visine, nego je vrlo pristupačan i korektan tip. I u onom trenutku kad ga momčad slijedi, a to se često događa, onda se to poklopi s uspjehom. Mogu se sjetiti masu situacija iz reprezentacije, gdje vidimo da i dan danas, ovi današnji senatori u reprezentaciji koji su počeli kod njega, o Slavenu govore s velikim poštovanjem. I danas su s njim prijatelji. A znam isto tako kakav je odnos i trag ostavio, primjerice u West Hamu ili Bešiktašu, gdje i sad nakon nekoliko godina o njemu imaju samo riječi hvale i ugodno mišljenje, lijepe uspomene. Vrlo ugodan tip za rad i stožeru i igračima, što je jedan bitan faktor za uspjeh".

Vidjeli smo jučer kad je na semaforu stajalo 2:2, a kad je najveći konkurent za izravni plasman u elitni razred engleskog nogometa Brentford s Barnsleyjem imao 1:1 i od plasmana ih je dijelio samo jedan gol, s koliko želje i strasti pristupa svakom startu, sučevoj odluci, dobrom potezu svog igrača. Pa i onda kad su gosti Brendfordu zabili za vodstvo 2:1. Nije ga to smirilo, nego je još "pojačao" svoje vođenje utakmice. On to radi drugačije. Ima taj odnos sa svojim nogometašima kakav malo koji trener ima.

'Slučaj Fontana'

Sjetimo se samo "slučaja Fontana" iz rujna 2006., kad su njegovi pajdaši Darijo Srna, Ivica Olić i Boško Balaban "zaglavili" do ranih jutarnjih sati u tadašnjem narodnjačkom klubu, umjesto da su spavali u reprezentativnom kampu u Čatežu. Priča, odnosno interpretacija koja se pojavila u hrvatskim medijima ide da je Slaven totalno poludio, bijesan uletio među igrače i rekao Srebriću: "Maknite ih, ne želim ih vidjeti! Volim ih, ali više ih ovdje s ostalima ne želim vidjeti. Preko toga ne mogu i neću prijeći!"

I nikad se to možda ne bi saznalo da neki tip, "razočaran u ljubav", s "povrijeđenim egom", ili pogođen melosom "koji dira ravno u srce i od koje se čaše lome a ruke su krvave", nije ispred tog nekad "popularnog" narodnjačkog kluba počeo pucati iz pištolja kao kojekakvi manijak...

Logična odluka Slavena Bilića da neposlušni trojac izbaci iz reprezentacije bila je na mjestu, a da je odlučio kojim slučajem drukčije, morao bi odstupiti s izborničke funkcije jer bi izgubio kredibilitet i autoritet. Bez obzira što se radilo o tada trojici stožernih igrača naše nacionalne momčadi s kojima je imao prijateljske odnose. Nitko od svjetskih izbornika nije počeo kvalifikacije takvim skandalom i u takvom ozračju, ali nitko nije niti smirio strasti kao što je to on napravio. A malo bi ih i znalo tako nečem pristupiti na takav jedan način...

Bila je to pravovremena odluka uoči prve službene utakmice na klupi reprezentacije, uoči Rusije, gdje je Bilić uz sjajnu partiju svojih igrača izvukao veliku nulu u Moskvi.

Kasnije ih je vratio u momčad, ali incident se nije ponovio. Time je pokazao autoritet, da nije mekan, iako ima taj prijateljski odnos sa svojim igračima. Granica se ipak mora znati, a on savršeno balansira granicom prijatelj - trener. Naravno, imao je i jako dobar stručni stožer koji su, uz Nikolu Jurčevića, još činili Aljoša Asanović, Robert Prosinečki i Marijan Mrmić.

Simpatično je bilo i kad je u jednom razgovoru u jednom od medija, na TV-u ako se dobro sjećamo, rekao u stilu "ajde još što su otišli, ali kud baš na cajke". Tu je pokazao, kao roker koji svira gitaru, svoj smisao za humor kakav malo tko ima kad je riječ o trenerima, kao i razumijevanje u glazbu. Bilić je toliko drukčiji da su engleski novinari, u vrijeme kad je dolazio u West Ham kao nogometaš, prepoznavši njegovu nogometnu netipičnost i pristupačnost, u jednom naslovu u novinama zavapili: "Slavene, koji k... ti radiš ovdje"?

"Znate, i u reprezentaciji i u klubovima postoje trenuci kad je potrebna i oštrija reakcija. No, on uz to ima jednu dozu simpatičnosti. Upravo ti trenuci koji zahtjevaju takvu oštriju akciju i reakciju, za Slavena su bili najteži. Jer, on nije tip koji želi takve trenutke i koji teži da se takvo što dogodi, da podigne glas, posegne za nekom jačom, radikalnijom metodom, disciplinom. On ima taj ljudski faktor s kojim poseže za drastičnijim mjerama, sankcijama samo kad nema drugog izbora. Bilo je i situacija kad je razgovorom, pristupom dizao igrače iz mrtvih. Posao u reprezentaciji nosi svakakve trenutke. Posebno kad dođu velika natjecanja jer tenzije tada narastu do maksimuma. Slavenu, stožeru i igračima praktički je čitava nacija bila na leđima. Od novinara, preko navijača do apsolutno svih sfera društva. Svi očekuju veliki uspjeh. Tu je onda pritisak velik, očekivanja učine svoje. Svatko od nas na neke stvari drugačije reagira", govori nam Nikola Jurčević i otkriva jedan (ne)poznati detalj...

Situacija s Eura 2008. nakon prve utakmice s Austrijom

Mi smo imali, primjerice, jednu situaciju koja se možda toliko ne zna, a koja se dogodila nakon prve utakmice na Euru u Austriji i Švicarskoj 2008. Kad smo pobijedili domaćina Austriju u Beču s 1:0 golom Luke Modrića iz penala, dogodilo se da su dva-tri igrača drugi dan bila u down raspoloženju, da ih sad ne spominjem. Rekao bi da su bili blizu toga da nisu bili pravi na jutarnjem treningu. Nisu bili do kraja unutra, u momčadskom duhu. Jer, u tom susretu nisu bili zadovoljni sa svojom minutažom. Bila je to jedna granična situacija, prijetilo je da totalno ne eskalira. U reprezentaciji strahovito treba voditi računa da bude zajedništvo, a to je prijetilo narušavanju atmosfere. No, nakon prvih 15-estak minuta neke ljutnje, čak i mogućnosti da se povuče drastični potez, Slaven je čitavu situaciju nekako okrenuo u zajedničku korist. Tako da su upravo ti igrači u sljedećim susretima bili itekako bitni i pomagali, odnosno sa svojim igrama napravili velike stvari u nastavku prvenstva. S jednim pedagoškim pristupom, bez nagle reakcije, puno se postiže", priča nam Jura i nastavlja:

"Gledajte, jednostavno svatko ima svoj mentalitet i karakter. On sam po sebi nije tip koji ulazi u prostoriju i odjednom se ističe galamom, agresivnošću, nekim takvim reakcijama. Jednostavno, takav je po svom mentalitetu i karakteru. Smatram da je to dobrim dijelom, pogotovo u današnje vrijeme, prolazi ili može donijeti uspjeh. Ako govorimo o mom i Slavenovom igračkom vremenu, tu je više bilo trenera koji su se mogli ponašati autokratski. To je jednostavno tada bilo takvo vrijeme. Danas, ako želiš napraviti neki uspjeh iza sebe moraš imati čitavu momčad, sve igrače i stožer, koji osjećaju simpatiju i obostrani respect. Tako da mislim da je kod Slavena, ta jedna osobina naglašavanja tog prijateljskog odnosa, a tako ja na neki način razmišljam čitavu karijeru, dozirana obostranim respectom koji se mora imati. Ako toga nema, onda taj prijateljski odnos ne prolazi i ne može se primjeniti na taj način u vođenju ekipe i stožera".

Ta crna bečka noć na Prateru koja nas je toliko istraumatizirala, ali i dala

Jučer u nekim trenucima susreta protiv QPR-a, kao da su mu kroz glavu prolazili oni trenuci s Pratera iz četvrtfinalne utakmice 2008. godine protiv Turske s Eura. Da, utakmica je to koja ga je zauvijek obilježila, ali i izgradila kao trenera i osobu. Ne samo njega nego i čitavu generaciju igrača, koja je prije dvije godine uzela srebro na SP-u. Jer, ono što te ne slomi, to te ojača.

Božica Fortuna ti jednom uzme, a onda ti vrati. Moraš s njom naći zajednički jezik, pa i dopustiti da te ošamari kako bi te nagradila u budućnosti. Hrvatska je te ljetne noći u lipnju plakala kao nikad do tad zbog jednog poraza, ali sve je nekako na kraju došlo, ili da bolje kažemo, dolazi na naplatu.

"Već je toliko toga ispričano o toj utakmici, o toj nesretnoj večeri 20. lipnja 2008. Ona prati sve nas, i Slavena koji je bio frontalna figura, ali i sve nas koji smo to doživjeli. To je bilo kao u nekom ružnom snu. Od neke totalne euforije do ogromne tuge i šoka. Još jednom bi htio naglasiti, nije to bila sad takva totalna euforija zbog koje se izgubila glava, jer se previše veselilo ili slično. Jer, danas kad gledate utakmice, svatko tko da gol u 90.+ skaču od sreće, veliki su izljevi emocija. Ima tu svega... Naravno da je to bilo nemoguće izbjeći i na toj utakmici. Čak je bila spremna zamjena igrača u toj zadnjoj minuti, ali do dan danas ne znamo zašto se ona nije dogodila. Četvrti sudac nije podigao brojeve, a u igru je trebao ući čini mi se Jerko Leko, ako se ne varam, za nekog igrača. Tako da je tu bio jedan sklop nevjerojatnih okolnosti i jedan nevjerojatni šok. Od totalne euforije gdje smo se svi već vidjeli u polufinalu turnira a tko zna, možda i do samog kraja, došlo je do tog gola koji je pao, gdje smo svi imali osjećaj kao da smo u nekom ružnom snu. U tom trenutku kao da je bilo zapisano da ćemo na onakav čudan način izvoditi te penale. Psihološka prednost otišla je na stranu Turske, što je i normalno u takvim trenucima. Tu se onda odvijala prava drama na samom terenu. Očaj, plakanje, igrači su popadali na travnjak nakon što smo izgubili susret... Isto tako se nastavilo i u svlačionici. Kad se sad sjećam tog razdoblja, mislim da nema osobe, skoro da nema osobe koja nije bila u takvom šoku i da nije plakala. Gdje su svi samo suznih očiju gledali u pod. To je trajalo do tog momenta dok se nije napustila svlačionica".

Naravno, prema dobrom starom hrvatskom običaju ima i onih koji smatraju kako Slaven Bilić nije kvalitetan trener. Malo smo gledali po društvenim mrežama i komentare ispod naših tekstova na portalu o ovom uspjehu West Bromwich Albiona, još prije pričali s nekim novinarima, pratiteljima ovog sporta i lige, ne samo u ovoj sezoni nego i prijašnjim, i ne možemo se oteti dojmu kako ima i onih koji za Bilića govore kako nije dobar trener, kako je prosječan i ispod prosječan, kako ne pobjeđuje u tzv. važnim utakmicama, kako ga je sad sreća pomazila, kako ništa nije napravio s Bešiktašem, Lokomotivom, Al-Ittihadom gdje je nakon samo pet mjeseci rada dobio otkaz, pa čak ni s West Hamom...

Je li Bilić uspješan trener ili ne?

"Vidio sam takve stvari. Nažalost, već sam naviknuo na to. Većina tih komentara ispod tekstova koji se pišu, i ovako usmenih nekih, nažalost u njima većim dijelom prevladava neka negativa i jal, traženje dlake u jajetu, ljubomora, izlazi na površinu taj neki hrvatski jal, da se netko ne uvrijedi za ovo hrvatski, ali tako tipičan za nas. To je nešto što me žalosti. Jer, velika je stvar da je naš trener osvojio drugo mjesto u Championshipu i plasirao se u Premier ligu. I sad bi htio analizirati to viđenje o nekom, odnosno shvaćanje da li je netko uspješan ili neuspješan trener, šampionski ili ne. Treba stvari staviti u neki kontekst, što neki klub ili reprezentacija u nekom, datom trenutku predstavlja, kakvu momčad ima, čemu teži i u kakvoj se situaciji nalazi. E sad, da netko od tih koji tako komentiraju pogledaju statistiku vođenja momčadi Slavena Bilića i broj odigranih susreta, onda brojke ne lažu. Vidjet će se da te brojke uvjerljivo idu njemu u korist, govorim o statističkom omjeru pobjeda i poraza. U tom kontekstu su brojke pobjeda i poraza, njihov odnos, uvjerljivo na Bilićevoj strani. Na kraju krajeva, ne zna se da jedan Bešiktaš, u tom periodu kad je bio treći, bez obzira na svoju veličinu, uopće niti bio kandidat za prvo mjesto u turskoj Süper Lig, jer je bio u teškoj situaciji. Bile su to godine velikih problema, kad je klub igrao dvije godine na drugom stadionu, čak na dva-tri različita stadiona... Bilo je i financijskih problema. Znači, momčad nije bila na razini borbe za prvaka, a on ju je na tu razinu doveo. To pokazuje i dokazuje činjenicu da je taj ugovor potpisan na dvije godine odrađen do kraja, uz jedan oproštaj i uprave i navijača od nas na jedan veličanstven način, čemu svjedoče i fotografije. To se rijetko događa. Ono, da se održi presica na kojoj se oprašta od trenera koji je u klubu bio dvije godine. Pa mislim, bi li se takvo što dogodilo da netko nije svoj posao obavio kako spada?!".

Jura nam je poslao i priloženu fotografiju...

"O tome vam pričam. Pa nije to baš bio luzerski odlazak. Fotografija govori više od tisuću riječi".

I period u West Hamu, posebno ta prva sezona na klupi londonskog kluba, govori o trenerskoj kvaliteti Slavena Bilića, Nikole Jurčevića i čitavog njihovog tima. S čekičarima je u prvoj sezoni skidao skalpove velikanima engleskog nogometa. Bila je to jedna od najboljih premierligaških sezona West Hama u kojoj je srušio nekoliko rekorda te završio sedmi i kao finalist FA kupa ušao u kvalifikacije za Europsku ligu...

'U prvoj sezoni s West Hamom je porušio sve rekorde'

"U prvoj sezoni s West Hamom je porušio sve rekorde, od pobjeda protiv velikih klubova, broja golova... Na kraju krajeva, ako nisu velike utakmice s Liverpoolom, Manchesterom, Cityjem, Arsenalom, Chelseajem i ostalim, onda stvarno ne znam koje su to velike utakmice. Na kraju krajeva, sve se to na neki način potencira zbog nesretnog Sentürkovog gola u posljednjim sekundama, te spomenuto bolno ispadanje Hrvatske koja je jako dobro igrala pod Slavenom Bilićem. Čini mi se da je to tako. Naravno da tu postoje neke trenerske stanice u njegovoj karijeri koje nisu završile na najbolji način, ali to u današnje vrijeme, ludom u brzom vremenu mijenjanja trenera i nestrpljenja navijača, medija i svih ostalih, praktički da nema trenera, od Mourinha do ostalih, koji nije takvu fazu prošao", naglašava nam Jurčević.

Čitava sezona za Bilića je s WBA bila posebna. Preuzeo je West Bromwich Albion i klupski čelnici dali su mu rok od dvije godine za povratak među elitu. No, on je skratio rok i odmah u svojoj prvoj sezoni na klupi kluba s Hawthornsa uveo momčad tamo gdje nisu bili dvije godine.

Što to znači za hrvatski nogomet? Znači puno jer je dokaz da su hrvatski treneri kvalitetni, a dokaz tome su trojica stručnjaka u tri lige iz Liga petice. Ivan Jurić vodi Veronu u Serie A, Niko Kovač Monaco u prvoj francuskoj ligi, a Bilić je sad u Premier ligi. Time se mogu pohvaliti samo još velike nogometne nacije poput Španjolske, Njemačke i Portugala...

"I to govori o njemu i njegovom uspjehu. Stoga, ta ocjena, to razmišljanje, negativni zločesti mit o Slavenu Biliću, kako god hoćete, ne stoji. Čini mi se stvarno da je to uvjetovano najviše tim nesretnim golom Turske koji je pao, tako reći s neba. Mislim, ne znam kakva je utakmica bila s Engleskom u Hrvatskoj kad smo ih dobili 2:0, ili na Wembleyju, ili na Euru protiv Njemačke 2:1, pamti se i Italija. Znači, ako već netko priča o tome je li netko trofejni trener ili ne, onda neka uzme u obzir u kakvom se klubu nalazi. Pa, nije isto voditi i biti trofejni trener u West Hamu, ili u nekom klubu koji je na 12. ili 15. mjestu u Premier ligi. Ili ova situacija, kad si u Bešiktašu, i praktički si beskućnik uza sve ostale financijske idruge probleme, više su to bile neke prijelazne klupske godine. Da bi se uopće i preživjelo. No, često ljudi ne vide uopće tu unutarnju sliku", zaključio je Nikola Jurčević.