Jeste li primijetili gotovo bizaran detalj na prvim utakmicama nakon pandemije?

Svima nama zaljubljenicima u nogomet barem je malo laknulo kada se prošlog vikenda u Njemačkoj izveo početni udarac, prvi nakon dva mjeseca prisilne pauze uzrokovane pandemijom koronavirusa.

Ipak, koliko god je oduševljenja izazvao "restart" Bundeslige, toliko su popratne "smetnje" izazvale čuđenja, barem kod onih s oštrijim i pedantnijim okom. Bilo je to pravo bundesligaško kolo, nekoliko golijada, podosta lijepih poteza, pokoji rekord, prvi put u povijesti obavljeno je pet zamjena u jednoj momčadi, ali promjene, koje je donijela pandemija koronavirusa, itekako su ostavile posljedice.

Najgora nuspojava

Njemačka liga je poznata po strastvenim navijačima, prekrcanim stadionima, po pjesmi, po možda i najljepšim koreografijama u Europi... Gledati, recimo, Dortmund bez prisutnosti čuvenog "Žutog zida", jednostavno ne stvara isti doživljaj i užitak.

Na momente, djelovalo je kao da momčadi igraju nekakvu "seosku ligu", onakvu gdje desetak navijača naslonjenih na ogradu tu i tamo nešto dobaci svojim favoritima, a sve što se može čuti su njihovi uzdasi, povremeni razgovori i upute trenera. Tišina, koju tu i tamo razbije kakav poklič igrača na terenu ili pokoja trenerova opaska, sigurno je jedna od najgorih nuspojava koju je donijela pandemija koronavirusa.

No, što je tu je, to je nešto što zapravo i ima smisla. Stadioni prekrcani navijačima su potencijalno biološke bombe u vrijeme dok hara koronavirus. Utakmica u Milanu između Atalante i Valencije, najbolji je dokaz koliko štete može izazvati samo jedan susret. Stručnjaci smatraju kako je ta utakmica bila jedan od najvećih "vektora" za širenje ove bolesti, a između ostalog nulti pacijent u Hrvatskoj bio je baš na toj utakmici.

Paradoksalan detalj

Dakle, prazni stadioni su, iako je atmosfera jeziva, zapravo u potpunosti smisleni i nešto je na što ćemo se svi morati priviknuti. No, primijetili smo jedan detalj koji nam je u potpunosti besmislen, da ne kažemo i paradoksalan.

Naime, zbog koronavirusa igračima je strogo zabranjen kontakt, što je i logični jer cilj je da na utakmicu s obje strane istrči 11 zdravih igrača koji će zatim smjeti odraditi sav posao koji se od njih traži, bez obzira na propisane mjere. Trenira se odvojeno, po skupinama sa zaštitnom opremom, na klupama moraju sjediti u razmacima od dva metra, moraju nositi zaštitnu opremu što uključuje dakako i maske, nema pozdravljanja s protivnicima, nema niti međusobno, ostaje se po tjedan dana u karanteni prije utakmice, non-stop se rade testiranja na virus, ma propisi su jednom riječju - rigorozni.

Rigorozni su sve do momenta kada se izvede početni udarac. Nogometaši, koji su prošli rigoroznu proceduru da bi mogli uopće zaigrati, tada moraju odraditi svoj posao i to bez ikakvih ograničenja. Igrači su, dakle, konstantno međusobnom kontaktu, u duelima, dakle tik su jedan uz drugog. Da se tako izrazimo, oni pljuju, kišu, znoje se, pa se zatim navlače, udaraju, hrvaju prilikom kornera i prekida, šapću si na uho, tapšaju se po leđima... Ukratko, rade sve što stručnjaci savjetuju da se ne smije raditi, no, onda dolazimo i do onog apsurdnog.

Naime, kada padne gol, pazite sada ovo, igrači ne smiju slaviti zajedno. Prethodno su prekršili valjda sve propise koje medicinska struka nalaže, a onda si ne smiju pružiti ruku ili se zagriliti prilikom najvažnijeg momenta utakmice. Propis je to, koji iz našeg kuta gledišta, nema nimalo smisla.

Eto, a koliko je to besmislen propis svjedoči i činjenica da su, recimo, igrači Herthe na koncu ipak odlučili zajedno proslaviti pogodak, bez obzira na paradoksalnu zabranu.