Kraj najvećeg Hrvata: U Italiji je slavio naslov s Hajdukovom zastavom, a u Japanu je bio poput božanstva

To kako je on probijao suparničke blokove i uništavao njihove obrane, radio je, štoviše i mogao, malo koji odbojkaš na svijetu. Mogli ste mu postaviti i trojni blok, ma, ako hoćete, staviti i četvoricu, ali pomoći tu uglavnom protivnicima nije bilo.

"Kad je frka, samo digni njemu" uglavnom je bio "tajni" recept svake njegove momčadi. I kad nije imao svoj dan, isporučio bi barem 20 poena, a kad je imao, odlazio je i preko 40. To se učestalije događalo u Japanu gdje je proveo posljednje godine karijere, konkretno njih sedam, i na koncu je zaključio prije nekoliko dana.

Jedan od najboljih

Ako vam još uvijek nije čisto tko je "glavni junak", dodat ćemo "sitnicu" da je vjerojatno najbolji hrvatski odbojkaš ikad, dugogodišnji kapetan hrvatske reprezentacije te jedan od najboljih napadača koji je koračao odbojkaškim podlogama u posljednja dva desetljeća. Sad bi vam već trebalo biti jasno da je riječ o Igoru Omrčenu.

U 39. godini odlučio je da je bilo dosta jer, kako kaže, gušta igrati utakmice još uvijek, ali "ubijaju ga pripreme za njih i treninge" kao i rastezanje poslije svakog trošenja uz ostale prvenetivno-regeneracijske procedure koje idu ukorak s profesionalnim sportom. 

Nije to slučaj samo s njim u Lijepoj našoj jer primjera ima koliko hoćete, ali daleko je više bio cijenjen u inozemstvu gdje god je igrao. Da to kojim slučajem nije točno, onda biste vjerojatno već negdje u hrvatskim medijima, logično onim sportskim, mogli pročitati/vidjeti/saznati/čuti da je završio karijeru. Ali niste jer, čast iznimkama, eto, ni ovakve stvari ne zanimaju nikoga u Hrvatskoj. Uostalom, samo da dokažemo ono prethodno napisano, a tomu je ovaj autor uživo svjedočio na reprezentativnoj utakmici u Osijeku prije nekoliko godina, ne bi ga dva "mulca" s tribina Gradskog vrta omalovažavala kroz čitavu utakmicu. Redari su samo slušali. Valjda i uživali kao i mulci, a kapetan sve trpio i - razbio Nizozemce.

Igor je najveći trag definitivno ostavio u Italiji u koju je iz kaštelanske Mladosti stigao u tada moćni Cuneo (2000. - 2003.), a nakon kratke posudbe u Parmi najtrofejnije je dane proživio s, i dalje moćnom, Maceratom (sada Lube Civitanova) u kojoj je igrao pet godina i dogurao do statusa kapetana. U onoj posljednjoj sezoni (2011./2012.) konačno je osvojio i Scudetto koji je proslavio, kao veliki i dokazani (članska iskaznica) Hajdukov navijač, ogrnut u zastavu splitskog kluba.

Tada je došlo vrijeme za odlazak u "egzotiku". Navodni su znaci tu jer Japan definitivno nije egzotika kakvom se činio njegov prvi japanski klub JT Thunders, ali u Zemlji Izlazećeg Sunca naslov prvaka osvojio je s Toyoda Goseijem za koji je odigrao posljednju utakmicu u životu (baš protiv Thundersa), a sa svim onim prethodno odigranim u toj je azijskoj državi stekao status pravog božanstva. Sličan je u turskom Eczacibasiju imala Maja Poljak.

Najveći hrvatski odbojkaš svih vremena završio profesionalnu karijeru: 'Hvala na svemu!'

Jedini "propuh" u veličanstvenoj karijeri, za razliku od Maje, ostala je samo reprezentacija s kojom nikad nije bio ni blizu medalji na velikim natjecanjima jer sam ju protiv onih najboljih nije mogao nositi. 

Iako mu je primarna pozicija ona korektorska, sa svojih 208 centimetara mogao je odraditi posao i kao bloker, pokriti primača-pucača... Ma, jednostavno klasa kakva se rijetko rađa i za koju bi se hrvatska odbojka opet, htjeli bismo misliti drugačije, mogla načekati dugo, jako dugo. Tko je uživao u njegovoj odbojci, uživao je...