'Hezonju baš volim, ali doveo se u situaciju koja malo iritira sve skupa'

Ako je netko baš frajer među sportašima, onda je to Roko Leni Ukić. Legendarni kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije u 37. se vratio u svoj Split, nakon 15 i pol godina, i to besplatno.

Sav izrauban i istrošen, već u poodmaklim godinama poput kakvog umornog ratnika koji se vraća s bojišta, došao je u svoj klub u kojem je ponikao, u kojem je postao igrač, kako bi pomogao žutoj košarkaškoj obitelji u čijem je dresu za seniorsku momčad debitirao s nepunih 16 godina, još tamo u listopadu davne 2000. Sa 17 je već bio kapetan prve momčadi, da bi se s dvadeset otisnuo u inozemstvo i do nedavno čekao na povratak u matično jato, tamo gdje je sve počelo...

I dalje uživa u košarci

Sad na zalasku karijere i dalje uživa u košarci, u nekim drugim košarkaškim vremenima, na jedinici na kojoj i dalje igra u prometnoj ulozi na parketu na kojem od njega sve počinje i završava. I sa 36. na leđima, na toj poziciji još uvijek je Roko starter reprezentacije Hrvatske.

A baš je reprezentacija Hrvatske jedan od ključnih razloga zbog kojih se Roko vratio na Gripe, s obzirom da ljeto u kojem nas čekaju splitske kvalifikacije za OI u Tokiju kapetan želi dočekati u maksimalnoj igračkoj formi, biti što bolji, što spremniji...

U petak smo razgovarali s Rokom prije podneva skoro 38 minuta. I moramo vam priznati da nam je to bio jedan od najugodnijih razgovora u već dugo vremena. Ma nema šanse da bi potpisnik ovog teksta s nekim razgovarao toliko dugo da mu nije ugodno, za to živaca i strpljenja više nema. A ni volje...

NET.HR: Roko, kako ste?

UKIĆ: Sve ok, radno evo.

NET.HR: Kakvo je vrijeme u Splitu, jel' južina?

UKIĆ: Mogu vam reći da je, ali ja sam dobro. Ma, meni su to gluposti za južinu i ne funkcioniranje ili neku nervozu. Što to znači, da vjetar puše iz jednog smjera, a ne u drugi. To su alibiji za loše raspoloženje. Ja to ne priznajem, ne priznajem ni južinu, ni buru, ni hladno, sve su to neki subjektivni osjećaji. Ništa to nije, nema to veze s vezom, ja to pokušavam izignorirati, pokušavam na sebe utjecati sam, utjecati na svoju volju iz svoga kuta, a ne da mi vanjski utjecaji utječu na raspoloženje. Bez veze mi je to.

NET.HR: Nakon 15 i pol godina ste se vratili u Split, u svom gradu ste već nekih mjesec dana, od Nove godine ajmo reći. Kakvi su dojmovi?

UKIĆ: Split je ono, kako bi rekao, znao sam da će tu biti i lijepih trenutaka i da će biti dosta velikih iskušenja, jer općenito kad se vraćaš tako doma, izlažeš se u biti dosta velikom riziku jer se kod ljudi probude odmah velika očekivanja, nosiš jednu reputaciju i karijere i imena, i svega toga skupa. To mi je bilo jasno, ali ne opterećujem se time. Split je grad jako izraženih emocija, i onih dobrih i onih loših, tako da je logično da, kad se složi jedan dobar đir, odigra dobra utakmica onda je sve najbolje na svijetu, kad se nešto kiksa da će biti prenaglašeno loše. Na meni je da to sve pokušam nekako kanalizirati. Imam uvijek neke više ciljeve, a to su konkretno za mene i momčad naravno borba za ostanak u ABA ligi i za trofeje u Premijer ligi Hrvatske.

NET.HR: Vratili ste se besplatno. To mora da je ljubav, Split je ipak i vaš grad i klub u kojem se ponikli kao igrač, najdraži klupski dres, jedna posebna emocija za vas. Nije sve u novcima...

UKIĆ: Pa sigurno. Niti u jednom trenutku nisam htio biti, kad se već vraćam, na teret klubu ili nosit nešto negativno sa sobom u smislu da je meni netko dužan, novce, minute ili ulogu. Nego, idem samo isključivo s ciljem da dam najbolje što mogu od sebe, i meni će neka osobna satisfakcija biti da napravimo neki rezultat. Imam i bonuse uključenje za taj neki rezultat, valjda će i financijska strana biti koliko-toliko zadovoljena, iako moram reći da ona niti u jednom momentu nije bila primarna ni presudna, čak su pregovori za te bonuse trajali doslovno 3 sekunde. Nije bilo nekakvih posebnih priča oko toga. Sigurno da će se kroz sezonu dogoditi lošija utakmica i mene i momčadi i onda ne želim, u ovim godinama, povlačiti ikakve repove, jer su danas ljudi posebno osjetljivi na financije, živimo u nekim čudnim vremenima u kojima je to malo prenaglašeno. Niti u jednom trenutki nisam htio da to sve makne fokus s košarke, pa je moja ćelja bila da se to tako dogodi, s obzirom da je klub prilično stabilan. Mogli su, da je bila potreba, napravit neku financijsku ponudicu, da to bude ok. Svi ti drugi momci su profesionalci koji igraju za novce i prehranjuju svoje obitelji igrom, ali ja sam ipak u nekoj drugoj situaciji, gdje sam pri kraju svoje karijere, a fala Bogu ona je bila dobra i bogata i u poziciji sam kad mogu to napraviti. Zato sam se odlučio na taj korak.

'U Splitu imam jednu ulogu koja možda i nije najprimjerenija mojim godinama'

NET.HR: Kako zdravlje?

UKIĆ: Zdravlje je dobro, imam ovdje ipak jednu ulogu koja možda i nije najprimjerenija mojim godinama, ali sam sam je tražio. To je uloga gdje dosta toga počinje i završava samnom, u kojoj ima dosta prometa u igri, i onda kad ti se složi nelogičan raspored u kojem igramo dan za dan PH i ABA ligu, uđeš u veliki zamor. Još kad tome pridodaš i putovanja, nije lako. Imam puno nekih bolnih točaka, alarma po svom tijelu koje se pale u tim ekstremnim situacijama, tako da nisam najbolje ali s druge strane koji sportaš u 37. je dobro. Ne treba se puno žaliti.

NET.HR: Koji alarmi se trenutno najviše pale?

UKIĆ: Imam problema s Ahilovim tetivama, što je moja slaba točka već dugi niz godina, kao i s leđima... Ma ima toga, da sad ne nabrajam, trajalo bi to... Ali da sam u nekom TOP optimalnom stanju nisam i neću biti, jer to u mojim godinama nije realno.

NET.HR: Upravo to, ali svejedno iako niste više mladić, vi i dalje igrati dobru košarku u visokom intenzitetu igre. Kako izdržite?

UKIĆ: U Olimpiji Cedeviti sam bio u jednoj komotnoj poziciji u kojoj sam igrao manju minutažu, u kojoj sam imao 10-15 minuta i tu se nisam toliko trošio, fizički je to bilo lakše izdržljivo. No, meni ta uloga nije veselila ni prije ni sada, nema to veze s godinama nego s tom nekom strašću za igrom, ona je uvijek jača. Uvijek nekako razmišljam da, dokle god mogu igrati, želim biti na terenu, ne želim promatrati to s klupe veći dio utakmice. Sam sam to izabrao i kad tome pristupiš na taj način onda imaš i motiv za pokazati da to možeš. I onda izvlačiš iz sebe. U nekim drugim situacijama se ne bi mogao izvući. Zato KK Split i je meni bio zanimljiv, jer sam znao da će mi tu motivacija biti na maksimumu na kojem može biti. Jer, ne možeš više biti motiviran niti za jednu momčad, osim za onu za koju u pravilu navijaš. To može biti samo jedna ekipa, to može biti samo grad i klub iz kojeg si potekao. Za nekog starijeg i iskusnijeg igrača uvijek govorim da su dvije komponente bitne, a to su motivacija i zdravlje. Ako ti je motivacija na visokom nivou, a zdravlje se pritom koliko-toliko drži, onda se tu da nešto još i napraviti.

NET.HR: Kad govorimo o Splitu, vaša posljednja utakmica za klub do povratka bila je u polufinalu doigravanja protiv Zadra na Gripama, protiv momčadi koja će te godine osvojiti naslov prvaka Hrvatske. KK Split sad i onda?

UKIĆ: Dobro, treba kazati da smo mi tada bili treći klub u Hrvatskoj, u vidnom zaostatku za Cibonom i Zadrom. Tada smo, doduše, znali doći do trofeja. Dogodile su se te dvije situacije u mom prvom mandatu u Splitu kad smo osvojili Kup i PH. Prvenstvo radi povratka Dina i te jedne blic kombinacije koja se stvorila u kratko vrijeme i donijela uspjeha, dok smo Kup osvojili godinu poslije 2004. mi tada dvadesetogodišnjaci, na jedan turnirski sistem, u kojem smo u dvije utakmice iznenadili puno bolje protivnike. Ali od onda, to se više nije ponovilo. Split je imao jedno jako loše, za mene čak i tužno razdoblje, gdje je spašavao uopće prvoligaški status protiv Hermes Analitice prije nekoliko godina. Ljudi to brzo zaborave i treba se zaboraviti, ali u drugu ruku treba biti onda realan i svjestan da nije samo tako ponovno klub dignuti u sam hrvatski vrh, bez obzira što hrvatska liga više nije možda više, u stvari nije nikad ni bila neki TOP Europe i nije da se sad možemo hvaliti jačinom lige. Ali, s druge strane mislim da sad ipak KK Split uspijeva držati korak sa Zadrom i Cibonom i to je za ovu fazu kluba jako bitno, da se tu stabilizira i mislim da to sad i uspijeva.

NET.HR: Koja vam je najdraža utakmica u dresu Splita?

UKIĆ: Sigurno ta kad smo osvojili Kup, u kojoj sam ja zabio koš u posljednjoj sekundi u Jazinama sa 19 godina. To je nešto što se pamti čitav život i što sigurno samo tako neću zaboraviti. Nema tu puno diskusije oko najdraže utakmice. Kad u posljednjoj sekundi doneseš trofej svojoj momčadi, mislim da ti samo po sebi to mora biti najdraža utakmica.

'Kup 2004. najdraži mi je trofej u dresu Splita'

NET.HR: A koji vam je najdraži trofej, taj isti ili možda hrvatski naslov 2003.?

UKIĆ: Meni je draži Kup jer sam u njemu imao ključnu ulogu. Godinu ranije naslov prvaka države nekako se i očekivao, bili smo prvi favoriti, dok smo za Kup stvarno bili teški autsajderi. Tako da je meni taj Kup najviše prirastao srcu.

NET.HR: Kakav je vaš plan, ako on postoji, glede vašeg igranja za Split? Igrat ćete šest mjeseci, dakle do ljeta, što ćete sljedeće sezone? Hoćete ostati u Splitu, otići negdje drugdje, hoćete li uopće i igrati košarku?

UKIĆ: Vidjet ćemo što će biti ovo ljeto. Ako bude OI u Tokiju, ako budu kvalifikacije za OI a trebale bi biti, mislim da je jako teško očekivati da ću ja moći nastaviti sezonu, ako se uzme u obzir da sam ja u pogodnu od 1. kolovoza prošle godine, da ću moći nastaviti bez dana pauze. Sigurno ću nakon svega toga, daj Bože da se sve dobro završi i da eventualno odemo na OI, uzeti jednu pauzu koja može biti višemjesečna ili doživotna. Ovisi kako ću se osjećati, koji će mi biti vrsta motivacija u tom trenutku. Sad ipak ispred sebe imam neke druge košarkaške stvari koje su mi jako bitne u životu i kad one prođu, pitanje je što će ostati od toga, i koji će ciljevi biti više zanimljivi meni da ih ostvarim, bez obzira što ću za godinu dana realno biti u fizičkom stanju da još mogu, participitati na ovom nivou, ali pitanje je koliko će glava to moći ispratiti.

NET.HR: Jasno, vi ste sad više u nekoj shemi supruga Tamara i klinci. Godine su tu, mijenjaju se prioriteti u kojima želiš više biti s obitelji, uz djecu...

UKIĆ: Je, nisam više u poziciji da mogu svake godine mijenjati sredinu, klub i gradove upravo zbog djece. Da, nekako se promijene prioriteti u životu, to je najnormalnija stvar. Na kraju krajeva, ja igram 21. profi sezonu, najbolje godine daleko su iza menenisu ispred mene, tako da na to treba gledati realno i biti svjestan pozicije u kojoj jesi.

NET.HR: Stalne govorite da ste zadovoljni karijerom, imali ste uistinu veliku karijeru, uspješnu. Koji period u NBA ligi je vama najdraži i za čim žalite?

UKIĆ: Najdraža mi je ta prva 2008./2009. sezona, pogotovo onaj period siječanj-veljača te prve sezone u kojoj sam imao i veliku minutažu u Toronto Raptorsima. Imao sam neke utakmice koju ću moći prepričavati unucima, jer sam ih odigrao na jednom visokom nivou. Najviše mi je žao što je to opet prekratko trajalo, da me nije poljubila situacija u smislu da je momčad za koju sam igrao imala jednu osrednju sezonu u kojoj me tradeala 90% momčadi. Onda kad su me tradeali u Buckse, došao sam u totalno jednu drugu situaciju u kojoj se nikako nisam mogao iščupati s klupe, u kojoj uopće nisam dobivao priliku da pokažem što mogu. Onda sam iz frustracije, svega toga, tražio izlaz da igram i otišao u Fener. Bila je to jedna dobra odluka u smislu financija i potrage za minutažom. Ali, s druge strane, jednom kad iz NBA lige odeš sa 25-26 godina, jako se onda teško vratiti. Pogotovo u to moje vrijeme. Sigurno, stoga, da ostaje neki žal što tu nisam napravio više, jer sam vidio da neki drugi igrači sličnog talenta i znanja napravili su veliki iskorak i došli do puno viših visina. Ali, Bože moj, nema svatko istu situaciju, svatko ima neki svoj put. Bilo je opet puno talentiranijih igrača koji su napravili puno manje, tako da... Govorim, ne treba nikad žaliti za prošlim vremenom, ono što znam i što mi je bitno da sam uvijek bio 300 % unutra, da sam davao 300% od sebe, da nikad nisam kiksao radi nedovoljne posvećenosti ili manjka angažmana. To je ono što je bilo u mojoj moći, a sad neke druge stvari, jesu li se mogle bolje posložiti, jesam li mogao imati bolji razvojni put, donijeti bolju odluku koji će klub izabrati, trenere, ovo ono, sigurno da jesam. No, isto tako, mogao sam sigurno imati i one lošije.

'Počeo sam igrati košarku bez ikakvog back grounda'

NET.HR: Koji trenutak najviše pamtite iz NBA perioda vaše karijere?

UKIĆ: To bi sigurno bilo kad sam protiv San Antonija zabio 22 poena, utakmica u kojoj sam pet poena postigao u posljednjih 30 sekundi za pobjedu protiv svjetskih prvaka u tom trenutku, najbolje momčadi na svijetu. To je nešto na što uvijek možeš biti ponosan i bez obzira što je bio jedan bljesak koji je kratko trajao. Počeo sam igrati košarku bez ikakvog back grounda, zaleđa, nitko se od mojih nikad nije bavio košarkom. Sam sam u centru Splita, u dvoru, vježbao na nekom opskurnom mistu. I kad od tu dođeš do toga da možeš to napraviti, to ti nekako bude dovoljno. Možda to nekome zvuči skromno, a nekima možda kao da se zadovoljavam s malim stvarima, ali kad uzmeš cijeli kontekst priče u obzir onda to nije baš tako.

NET.HR: Zvuči nam kao neka getto košarka.

UKIĆ: Baš tako, da vidite sve bi vam bilo jasno. Koš izrađen od željeza u škveru didinom i takve pi*darije.

NET.HR: To je to, i željezna mrežica koja nas je možda nekad nervirala, ali sad na to gledamo kao na nešto drugo, neku košarkašku kulturu.

UKIĆ: E to je to. I ono, samoukost, učenje na bazi pogrešaka od jutra do mraka i takve stvari. Bez nekog velikog pedigrea i bez nekog velikog programa.

NET.HR: Što vam je nakon utakmice protiv San Antonija kazao veliki Gregg Popovich? Je li kazao ono, 'pa što nam to učini, pa naši smo', šalimo se sad malo.

UKIĆ: Nije mi ništa rekao konkretno kao meni, ali znam da su on i Manu Ginobili komentirali mene što mi je imponiralo, prije svega zbog Ginobilija koji mi je bio igrački idol, a kazali su da kao nikad ne smiješ podcijeniti igrača iz Europe, posebno iz ovih naših Ex Yu krajeva. Jer, tu se radi s velikim pedigreom i da njih uopće ne iznenađuje što sam odigrao tako dobru utakmicu. Toga se sjećam.

NET.HR: Idemo na hrvatsku reprezentaciju. Spominjali ste olimpijske kvalifikacije koje bi se na ljeto trebale održati upravo u Splitu. Očito da Mršićeva reprezentacija ima neku posebnu kemiju. Kvalifikacije za Euro su sjajno odrađene, postoji krug košarkaša koji se slaže, čine dobru atmosferu, u kojem su u potpunosti svi podređeni jednom cilju. Vi imate posebnu ulogu u momčadi, ne samo onu igračku, teško je očekivati da ćete samo suhom statistikom pomoći ali itekako možete svojim iskustvom i znanjem.

UKIĆ: To sad sve zvuči dobro i točno to što ste kazali, ali moramo ipak znati da ćemo dosta stvari morati ispočetka napraviti jer dolaze naši najbolji košarkaši iz NBA lige. To su sve pravi momci, pozitivci, ljudi koji su željni uspjeha u reprezentaciji i mislim da će oni, u koliko budu prepoznali da su te neke stvari dovedene na jedan dobar nivo da će se oni tu priključiti, bez ikakvog straha, da će to sve ostati kako treba. Mi njih ne da trebamo, nego oni su tu ključni zbog kvalitete koju oni mogu dati, a koju je nemoguće nadoknaditi na drugi način. Ja sam čak nakon onih kvalifikacija čitao neke osvrte u kojima se zazivalo kao oni nam ne trebaju. To je toliko smiješno, ne znam tko to uopće i može pojmiti da se možeš boriti protiv momčadi koje imaju 7-8 NBA igrača, bez Euroligaškog igrača a ne NBA igrača. NBA igrači ključni su i bit ćemo mi uspješni onoliko koliko oni budu dobri, koliko budu prisutni unutra, motivirani... U to ne sumnjam jer imamo dobro iskustvo iz Rija, svi znamo koliko smo blizu bili i kako smo dobro ljeto proveli. Uopće se sumnjam da će to sve biti na visini. Igramo protiv kvalitetnih reprezentacija u našoj skupini Brazila i Tunisa, a u onoj drugoj su još Rusija, Njemačka i Meksiko. Dvije najbolje reprezentacije plasirat će se u polufinale, a samo ona pobjednička svakog od četiri turnira izborit će mjesto među 12 reprezentacija koje će zaigrati u Tokiju. Nažalost, košarka je sport u kojem često kad igramo nismo onoliko dobri koliko smo mi dobri, nego često ovisimo o suparniku. To je ljudima teško prihvatiti i zato neke poraze teško probavljaju, ali nažalost to je realnost.

NET.HR: Bilo je to uistinu ludo košarkaško ljeto 2016. Prvo onaj kvalifikacijski turnir za Igre, pa onda prva utakmica na turniru protiv Španjolske i ona dramatična pobjeda nakon Šarićeve blokade na Gasolu. Skupinu sa još Litvom, Argentinom, Brazilom i Nigerijom smo prošli sa skorom 3-2 i 8 bodova, blizu smo bili protiv Srbije u četvrtfinalu kad smo izgubili 86:83, malo je nedostajalo da uhvatimo to polufinale. Hoćemo takvo ljeto ponovno.

UKIĆ: Je, to je bilo super. Međutim, morate znati da smo, konkretno, ja i Kruno Simon pet godina stariji, a ponovno ćemo imati sličnu ulogu kao što smo imali. Nije to lako. Nitko ne može očekivati da ću ja biti isti igrač sa 32 ili sa 37 godina. Nemoguće je to, to je prevelika razlika. Dobro, ja sam tada bio u dobrom toku, međutim sad imamo neke nove igrače koje tada nismo imali, a koji će morati preuzeti štafetu. I to je neki normalni krug. Mi ćemo morati dati sve što budemo mogli i ne bi trebali biti lošiji. Nije lako iskopirati Rio jer je tada bila neka drugačija situacija, neke su nam stvari tada išle u prilog. Ne moramo, nećemo ništa obećati osim da ćemo se boriti, dati sve od sebe. Možemo obećati borbu do kraja, a onda ovo drugo bi trebalo doći.

'Najdraža utakmica za Hrvatsku je bila ona protiv Španjolske 2016. na OI'

NET.HR: Rekorder ste po broju nastupa za reprezentaciju Hrvatske. Kapetan ste, uzor mladima, netko na koga se košarkaški, vjerujemo i ljudski, može ugledati. Što za vas znači igrati za Hrvatsku, što vas je toliko guralo da se trgate, raubate do kraja u nacionalnom dresu?

UKIĆ: Gledajte, prvo me guralo to što smo puno puta bili blizu. I u mojim mlađim igračkim godinama kad sam imao od 20 do 24 godine, puno četvrtfinala se izgubilo. I gura te ono, sljedeća je naša, sljedeća je naša... Vjeruješ da će se prelomiti na tvoju stranu. Promijenio sam čak dvije-tri generacije igrača u reprezentaciji i sad ti napreduješ, ali napreduju i drugi. Onda se pojave neki iz trećeg plana najedanput s vrhunskom ekipom kao Slovenci jedne godine ili Latvijci jedne godine. Onda neka standardna konkurencija postane još i jača, onda ti tu ostaneš korak ili dva prekratak. Imao sam veliki motiv napraviti nešto. Dugo godina sam ja tu naš najbolji playmeaker reprezentacije i onda je nekako logično da, ako si najbolji u svojoj državi i svom poslu, da onda posao obavljaš. To je po meni odgovornost koju bi svi ljudi, oni najbolji u svom poslu u svojoj državi trebali i obavljati. Da su tako postavljene stvari, vjerujem da bi sve bilo još i bolje. I onda mi je glupo bježati od odgovornosti, bez obzira što će mi netko sad reći opet ćete vrijeđati, opet ćeš ispasti... Kakve to ima veze? Ja oduvijek košarku smatram kao ubacivanje loptu u koš, jednu igru koja je vrhunska i koju volim. Netko će kazati da ne znam igrati, ubaciti loptu u koš, i što onda ako će to netko reći?! Ili da sam glup ili kreten, i što sad?! Postoje puno bitnije i veće stvari od košarke s puno većim pritiskom, kako u mentalnom tako i u svakom drugom pogledu, da bi se ja opterećivao time, a istovremeno nemam još puno košarke u sebi i imat ću do kraja života priliku raditi nešto drugo. Zašto to ne iskoristiti, ako možeš.

NET.HR: Najdraža utakmica u dresu Hrvatske?

UKIĆ: Ima ih nekoliko, ali mogu slobodno reći ta Španjolska na Olimpijskim igrama. Mogu reći da mi je ta čak i draža od one protiv Italije iako smo se tada bili plasirali, ali protiv Španjolaca sam imao bitniju ulogu, gdje sam na -14 pogodio osam poena zaredom koji su nas vratili u utakmicu. Nekako sam se bolje osjećao tu utakmicu ja kao ja nego protiv Italije u finalu predolimpijskog turnira koja je vjerojatno bila bitnija utakmica, ali meni je nekako više u srcu ostala ta protiv Španjolske. Iako, bilo je prvenstvo i 2009. na kojem sam ja stvarno odigrao jedan vrhunski turnir, bio naš prvi igrač u svakom pogledu. Međutim, nismo napravili uspjeh kao ekipa. Izgubili smo u četvrtfinalu od Slovenije i onda tu niti jedna utakmica nije bila toliko uspješna timski, da mogu sad izdvojiti da je neka moja bila dobra, a bio sam preko 15 poena u prosjeku. Žao mi je tog prvenstva, najviše od svih na kojima nismo napravili rezultat, jer bi i ta moja igra dobila neku veću potvrdu, a ovako je ostala zaboravljena.

NET.HR: Kad ste zabijali protiv Španjolaca tih osam vezanih poena, o čemu ste u tom trenutku razmišljali, što je igraču u glavu u takvoj jednoj situaciji kad ti ide, kad tvoja momčad lovi rezultat?

UKIĆ: Mislim da što manje razmišljaš da ćeš bolje igrati i da će ti duže trajati ta neka tvoja zona. Nema tu nekog prevelikog razmišljanja nego se natječeš, ipak igraš košarku čitav život. Pratiš suparnika, reagiraš na situacije na terenu i trudiš se najbolje što znaš. Jer, ako uključiš kalkulacije, onda to najčešće ne ispadne ono kako si ti mislio. Postoji trener koji ti tu može pomoći s nekim usmjeravanjem, a tvoje je nakraju, pogotovo što je veća utakmica, imaš manje za razmišljanje, manje za taktike i više basketa, više nadigravanja, pogotovo u reprezentaciji kad nemaš vremena za neku preveliku taktiku. Orijentiraš se na neke bazične stvari.

NET.HR: Najtužniji trenutak u reprezentaciji?

UKIĆ: Vjerojatno na istom turniru u Riju protiv Srbije u četvrtfinalu i poraz 86:83. Taj turnir bio je tako specifičan, jer smo bili dobri, imali smo uzlet i onda kad izgubiš jednu tako bitnu utakmicu, obično to bude onda i najveće razočaranje. Najveća razočaranja dolaze na turnirima na kojima si dobar. To je bilo najtužnije u smislu baš tuge, jer smo jednu loptu bili udaljeni od polufinala OI, što bi bio povijesni uspjeh. A trenutak kad sam se osjećao najmanji, najgori, ajde neću reći sramotniji, je onaj poraz od Češke koji je stvarno bio degradacija, devalvacija svega. To je jedna utakmica koju nikako nismo smjeli priuštiti, prvenstveno samima sebi, a onda svim ljudima koji prate košarku i Hrvatsku. To je bilo baš ružno, to se nikako nije smjelo dogoditi. No, taj dvoboj protiv Srbije, kad pričamo o čistoj emociji, tugi, bio mi je najgori.

Što se dogodilo protiv Srbije na SP-u 2010.?

NET.HR: Šest godina prije, na SP-u u Turskoj 2010., izgubili smo 73:72, dobili onaj nesretni i prelagani koš 9.2 prije kraja pri rezultatu 70:70 za 72:70. Vi sjedate na klupu, Popović pogađa oba slobodna i onda Rašić za kraj također slobodna nakon prekršaja Kusa koji se zapleo za njegovu zadnju nogu sekundu prije kraja. Bio je prekršaj evidentno, tadašnji izbornik Josip Vranković se hvatao za glavu, isto kao i Lukša Andrić.

UKIĆ: To je bila neka druga situacija. Pobjegao je igrač Kusu na, ne znam ni ja kako je pobjegao, otišao mu je na drugu stranu. No, to nije bio ključni trenutak. Mi smo nakon toga ponovno pogodili dva slobodna bacanja, imali obranu za produžetak, i onda smo u toj situaciji Kus pratio Rašića i u jednom trenutku mu je pukla zadnja loža i u nemogućnosti da trči je pao na njega. To su neke nemoguće stvari, to se dogodi jedanput u tisuću godina, da ti u ključnom trenutku pukne zadnja loža i da trčiš, padneš na čovjeku, napraviš faul jer ti je tijelo van kontrole. To je bio jedan turnir na kojem sam bio dobar, igrao dobro s tri polomljena ligamenta u zglobu, Marko Tomas i ja smo tad bili ključni igrači, odigrali smo dobar turnir. Bili opet jednu loptu daleko od četvrtfinala natjecanja. Ali, nikad nitko ne razmišlja kako sam odigrao utakmice prije, tu utakmicu... Primjerice, Slovencima u grupi sam stavio 25, a Srbima 13+8, a istovremeno je Teodosić zabio 3 poena. Nitko ne razmišlja tako, nego gleda da si izgubio ključnu utakmicu i da su oni išli dalje, i to je u redu... Nego, samo želim reći da se događaju u utakmici neke sudbine koje kasnije utječu i na tvoju konačnu predstavu.

NET.HR: Kad govorimo o reprezentaciji, kako vi gledate na današnji trend da toliki broj igrača otkazuje nacionalnoj momčadi?

UKIĆ: Razumijem takve postupke, igrače koji to rade, ne osuđujem ih. To je osobni izbor. Sad će možda nekom čudno zvučati to iz usta onog s tolikim brojem utakmica za Hrvatsku, ali da sad imam ponovno karijeru pitanje bili se odazvao na svaki poziv, na sve reprezentativne akcije. Mislim da sam jako žrtvovao svoje tijelo, da sam jako žrtvovao svoj igrački napredak u određenim situacijama, jer ti kad igraš za reprezentaciju ti se uvijek vraćaš na tvoje jake strane, a ti moraš igrati najbolje što možeš. Ti tu ne možeš razvijati ništa novo. Nego, uvijek moraš razvijati ono što znaš i bildati to, a ono što je lošije, bilo fizički bilo igrački u tom momentu zapostavljaš. Dođe ljeto, dođe sezona, ponovno isto... I to ljeto koji ti je jedini prostor za neki igrački napredak ti to ne iskoristiš. Tako iz godine u godinu i jednostavno ne napreduješ. Dobiješ doduše neku zrelost, određeni rutinu igre, kao igrač što se tiče vještina ostaneš manje više isti. Tako da mislim da je mene to dosta usporilo u karijeri, a još više ozljede. Od deset godina igranja za Hrvatsku, između 2010. i 2020., igrao sam osam turnira u situacijama da me niti jedan liječnik ne bi pustio. I onda to nosiš u klubu, startaš sporije, liječiš se, gubiš korak. Sve te tvoje izvedbe koje nisu na TOP nivou ljudi vide, i onda te ocjenjuju po njima, ocjenjuju da više nisi toliko brz, fizički moćan i ti blijediš. Svatko ima pravo na svoj izbor, a zadatak Saveza i reprezentacije bio bi osigurati što bolju i atraktivniju situaciju oko samih priprema, u smislu liječničkog suporta, da imaš što bolji suprot da možeš napredovati kao igrač i dati reprezentaciji obol, a to nije lako. Realno, reprezentacija igraču koristi samo ako je uspješan. Ako nisi, više imaš štete nego koristi od reprezentacije. Svaka priča ima dvije strane i najlakše je nekoga osuditi sa strane i reći ku*vin sin nije se odazvao, ali svatko ima svoje razloge. Jedino ne volim kad se laže oko razloga i govori da je razlog jedno, a on je nešto sasvim treće. Treba samo biti iskren i kazati transparentno hoćeš ili nećeš, i zašto ako nećeš. I to je to.

Situacija Hezonja - reprezentacija

NET.HR: Kako gledate na situaciju na relaciji Hezonja - reprezentacija? Dugo ga se čekalo da se izjasni, pa mu je zbog svog odnosa prema reprezentaciji izbornik Veljko Mršić spustio rampu, pa sad bi kao nešto opet htio igrati za Hrvatsku... Nama je to neozbiljno.

UKIĆ: Ja sad pričam iz pozicije igrača, s druge strane ima još pozicija izbornika i Saveza koji ne moraju trpiti svačije ultimatume, neodlučnosti... Oni moraju postaviti stvari na način na koji oni misle da je najbolje, i tu se onda igrač mora znati, ako se ima neki obrazac ponašanja onda će donijeti neke posljedice. I to je normalno. Kad se to napravi, onda se selekcija radi sama po sebi. Sad konkretno za Marija, ja njega volim, mogu garantirati da je dobar momak, da nema niti malo zloće, ničeg takvog u sebi, krasan je dečko. No, isto tako, mislim da se s nekim svojim potezima doveo u neku situaciju koja malo iritira sve skupa. Što će biti dalje, stvarno ne želim ulaziti u to, to je situacija između, prije svega Veljka kao izbornika, pa onda njega i Saveza. Vidjet ćemo kako će se sve to skupa rasplesti.

NET.HR: Kapetan ste reprezentacije, što jednostavno ne nazovete Hezonju i prijateljski s njim porazgovarate? Onako, lijepo, bez nekih tenzija, nervoze.

UKIĆ: Da vam budem iskren nisam razgovarao s Marijom, ali znam preko Bojana, pošto su se viđali u Americi, da su njih dvoje imali neke konkretne razgovore. Međutim, puno je vremena prošlo, od 2017. mi nismo zaigrali u punom sastavu. Tako da Mario, realno, u punom sastavu nije igrao samo jedno ljeto. Ali, bilo je nekih situacija u međuvremenu koje nisu bile najbolje iskomunicirane, a koje idu njemu na dušu. Mislim da tu ne možemo pomoći nitko od nikakvih starijih igrača, nego se on sam sa sobom mora dogovoriti oko toga što želi, što ne želi, imati pravu vrstu komunikacije. I onda se te stvari dovedu na pravo mjesto. Isto tako, puno pažnje i vremena se posvećuju tim nekim sporednim situacijama jer, realno, nema se o čemu puno razgovarati vezano za reprezentaciju, pa se onda tu puno troši energije i vremena, ako i priče, a to u principu ne može ništa dobrog donijeti. Razvlači se neka priča i sapunica koja u principu je vrlo jednostavna i nema potrebe za tolikom pričom oko toga.