Njegovi su dani ispisani istim, nepromjenjivim rukopisom. Buđenje prije zore, provjera leća i mehanizma svjetionika, hladan poljubac metala pod prstima. Zatim slijedi obilazak otoka, čitanje znakova koje ispisuje priroda. Galebovi koji se okupljaju na hridima, boja mora koja najavljuje promjenu vremena, miris soli u zraku. Njegov je život tih, odmjeren i duboko svrhovit. On je sidro u svijetu koji je odavno podigao jedra i zaplovio prema horizontu neprekidne promjene.

Rituali soli i vjetra

U modernom shvaćanju, njegov bi se život mogao činiti praznim. Nema jurnjave, nema rokova, nema društvenih obaveza. No, ta je praznina samo prividna. Njegova je svakodnevica ispunjena ritualima koji su važniji od bilo kakve užurbane navike. Čišćenje stakala na lampi nije samo posao; to je čin brige o životu nepoznatih mornara. Popravak ograde nije samo održavanje; to je obrana od sile mora. Svaki njegov postupak ima težinu i izravnu posljedicu.

U njegovom svijetu ne postoji potreba za vanjskom potvrdom ili zabavom koja bi ispunila tišinu. Tišina ovdje nije praznina, već platno na kojem se čuju važniji zvukovi: huk vjetra, zapljuskivanje valova, krik ptice. Za razliku od kopna, gdje ljudi neprestano traže načine da popune vrijeme, on posjeduje vrijeme u njegovom najčišćem obliku. Ne pokušava ga ubiti, već ga živi, udiše i poštuje.

Glas s drugog svijeta

Jednom mjesečno, tu idilu prekida zvuk motora. Brod za opskrbu, veza s onim drugim svijetom, pristaje uz mali, improvizirani mol. S njim dolaze namirnice, pošta i šum civilizacije. Mladi mornari, nestrpljivi i glasni, iskrcavaju sanduke, a njihov razgovor ispunjen je fragmentima života koji je svjetioničaru potpuno stran. Oni pričaju o sinoćnjoj utakmici, o planovima za vikend, o tome što će gledati navečer.

Foto: Freepik Premium

Kapetan, stariji čovjek koji ga poznaje godinama, uvijek mu ponudi smotuljak papira. "Evo ti, pročitaj što ima novo", kaže, pružajući mu novine danas. Svjetioničar ih uzme s pristojnim smiješkom, znajući da će kasnije poslužiti za potpalu vatre. Naslovi o politici, ekonomiji i slavnima za njega su poput priča na nekom nepoznatom jeziku. Dok ih drži u ruci, osjeća težinu papira, ali ne i težinu informacija koje nosi. One ne govore o stanju mora, snazi vjetra ili zdravlju njegove lampe – jedinim vijestima koje su njemu uistinu važne.

Jedan od mlađih članova posade jednom ga je, gledajući u svoj pametni telefon, sažaljivo upitao kako izdrži bez ikakvih sadržaja. "Šefe, pa što vi radite cijelu večer? Mi jedva čekamo da se vratimo na kopno, da stignemo na seriju. Cijeli tv program znamo napamet." Svjetioničar je samo slegnuo ramenima i pogledao prema horizontu. Njegov večernji program bio je zalazak sunca, a glavna zvijezda bila je prva večernja zvijezda koja bi se pojavila na baršunastom nebu.

Bilteni s horizonta

Nakon što brod ode i zvuk motora utihne, otok ponovno uranja u svoj prirodni ritam. Svjetioničar slaže namirnice, a novine odlaže kraj peći. Za njega, prave novosti dana nisu ispisane tintom, već ih ispisuje priroda. Tamni oblak koji se valja s jugozapada je njegova udarna vijest, važnija od bilo kakve burzovne fluktuacije. Jato dupina koje se igra u zaljevu njegova je rubrika iz kulture. Novi napukli kamen na stazi njegova je komunalna vijest koja zahtijeva hitnu reakciju.

Foto: Freepik Premium

On živi u informacijskom ekosustavu koji je samodostatan i savršeno relevantan za njegov opstanak i njegovu svrhu. Dok svijet na kopnu raspravlja o apstraktnim problemima i dalekim krizama, on se bavi konkretnim, opipljivim stvarnostima. Njegova je pažnja usmjerena, nefragmentirana i duboko povezana s okolinom. Ne pati od informacijskog preopterećenja jer instinktivno filtrira nevažno. Njegov um je poput svjetla njegove lampe: fokusiran, jasan i postojan.

Dok pada noć i on pali svjetlo, njegov se lik stapa s tornjem. On postaje više od čovjeka; postaje simbol. Simbol postojanosti u svijetu prolaznosti, tišine u svijetu buke i svrhe u svijetu besciljnosti. Njegov svjetionik ne šalje samo svjetlost, već i poruku: da se prava vrijednost ne nalazi u količini informacija koje primamo, već u jasnoći onih nekoliko koje su nam zaista bitne.