Pitanje je li naša stvarnost zaista "stvarna" ili je riječ o nekoj vrsti izuzetno sofisticirane simulacije, poput "kozmičke videoigre", već gotovo stoljeće intrigira filozofe i znanstvenike.

Ne, ne radi se o znanstvenofantastičnoj knjizi ili scenariju za holivudski film, već o ozbiljnom znanstvenom i filozofskom argumentu, poznatom kao "Hipoteza simulacije", koji je do sada najdetaljnije razradio filozof sa Sveučilišta Oxford, Nick Bostrom.

Suočava se sa znanstvenom dilemom koja dovodi u pitanje samu bit našeg postojanja, kao i postojanje Zemlje, planeta kozmičkih objekata i cijelog Svemira, nudeći nam pogled na samu vjerojatnost da smo stanovnici "osnovne stvarnosti" (osnovne, fizičke stvarnosti) ili nekog "kozmičkog digitalnog svijeta" koji je stvorila naprednija civilizacija, ili čak nekoliko njih.

Što je zaista stvarnost?

Bostromovo istraživanje sugerira da jedna od ove tri opcije mora biti istinita: ili gotovo nijedna civilizacija u svemiru na našoj razini ne doseže post-ljudsku fazu, tj. ne razvija se dovoljno dugo da počne istraživati udaljeni svemir, što znači da gotovo sve one bivaju uništene prije nego što razviju tehnologiju za stvaranje 'kozmičkih simulacija'; ili, s druge strane, gotovo nijedna post-ljudska civilizacija nema interesa za provođenje takvih simulacija - možda iz etičkih razloga, ili, što je najzanimljivije, vjerojatnost da živimo u simulaciji izuzetno je blizu jedinici (negdje oko 99,9957 posto), pa je gotovo sigurno da smo dio nekog "virtualnog svijeta". 

Ako su ove prve dvije opcije malo vjerojatne, prema Bostromu, onda je treća najsigurnija. To znači da bi ogroman broj simulacija, ako bi ih različite napredne civilizacije doista stvorile, višestruko nadmašio našu "osnovnu stvarnost", čime bi statistički bilo izuzetno vjerojatno da je bilo koje svjesno biće, uključujući i nas, dio simuliranog svemira.

Zagovornici ove hipoteze često se pozivaju i na sve veći tehnološki napredak u stvaranju virtualnih svjetova i umjetne inteligencije, sugerirajući da bi supernapredna civilizacija mogla stvoriti simulaciju koju je nemoguće razlikovati od stvarne, prirodne. Neki znanstvenici nagađaju da bi se unutar takvih simulacija mogle stvoriti druge nove simulacije, što bi dovelo do eksponencijalnog povećanja broja "virtualnih svjetova". 

Neki fizičari idu toliko daleko da pretpostavljaju da bi kreatori simulacija mogli koristiti "prečace" ili "optimizacije" da bi uštedjeli računalnu snagu nekog nevjerojatno naprednog računala (možda ne onakvog kakvo bi stvorili za nas), što bi se u našoj stvarnosti moglo manifestirati kao određeni fizikalni zakoni ili znanstveni kvantni fenomeni. 

Kritike teze o simulaciji

Međutim, kritičari ove teorije snažno osporavaju ove tvrdnje, naglašavajući prije svega potpuni nedostatak empirijskih - čvrstih znanstvenih dokaza. U našoj stvarnosti ne postoje "pogreške" koje jasno ukazuju na simulaciju kao "pravi uzrok" svemira.

Mnogi vjeruju da bi simuliranje svemira s našom razinom složenosti, posebno na kvantnoj razini, zahtijevalo nemoguće količine računalne snage, možda čak i više energije nego cijeli svemir.

"Hipoteza simulacije" također se često kritizira kao znanstveno nepotpuna, što je čini problematičnom u kontekstu znanstvene metode. Drugim riječima, nemoguće ju je opovrgnuti ili dokazati samo promatranjem.

Osim toga, načelo "Occamove oštrice", koje uvijek favorizira najjednostavnije objašnjenje, dovodi ovu hipotezu u pitanje jer uvodi dodatne razine stvarnosti i pretpostavke (o postojanju simulacije, njihovim motivima za njezino stvaranje i nezamislivoj tehnologiji), koje su daleko složenije od pretpostavke da jednostavno živimo u osnovnoj stvarnosti.

Konačno, ostaje temeljno pitanje ljudske svijesti: je li uopće moguće simulirati našu svijest, što je još uvijek jedna od najvećih misterija znanosti i filozofije.

POGLEDAJTE VIDEO: Koliko nam laže umjetna inteligencija? Stručnjak: 'Prije bih to nazvao haluciniranjem':