Plesačica Paula Jeričević Tonković (30) nedavno je sa suprugom, odvjetnikom Filipom Tonkovićem, proslavila treću godišnjicu braka, a njihovu ljubav okrunio je dolazak sinčića Jadrana, koji je na svijet stigao prije tri mjeseca. Paula je privremeno zamijenila plesni podij majčinskom svakodnevicom, u kojoj iskreno uživa i gradi najljepše uspomene s novom životnom ulogom. U ugodnom razgovoru s Paulom dotaknuli smo se njezina iskustva majčinstva, braka, ali i toga nedostaje li joj ples – koji je njezina najveća strast.

Nedavno ste proslavili treću godišnjicu braka sa suprugom Filipom, a zajedno ste još od srednjoškolskih dana. Kako biste opisali vaš bračni život danas – što se promijenilo, a što ostalo isto?

S obzirom na to da smo zajedno tri godine, nekako mi se to čini malo jer smo prije toga bili u vezi, koliko ja znam, ako se ne varam, oko jedanaest ili dvanaest godina. Kad gledam samo brak, čini mi se da je to proletjelo i da se ništa posebno nije promijenilo u smislu da smo se mi nešto značajno promijenili u tom razdoblju. Ali, ako bih nešto mogla izdvojiti, onda su to životne obaveze koje se gomilaju – to je normalno. Kako starimo, imamo više briga, više obaveza, ali i želja te ambicija. Planiramo veće stvari nego prije. Tako da, u principu, ako bih nešto izdvojila, svakako bi to bilo nešto pozitivno, može se reći da svake godine rastemo još više zajedno.

Svaki par ima svoje nesuglasice. Kako vi i Filip rješavate neslaganja? Tko prvi popusti?

Mi imamo tu sreću i luksuz da ni on ni ja nismo temperamentni u smislu da se svađamo ili deremo, ili nešto slično. Tako da od početka imamo vrlo malo nesuglasica jer se praktički poznajemo cijeli život i stvarno znamo kako funkcioniramo. Ako ih i imamo, rješavamo ih razgovorom i uvijek potičemo jedan drugog na otvorenu komunikaciju. Čak možda ja uvijek volim verbalno izraziti sve što mislim, čak i kad znam da možda nisam u pravu. Volim reći kako se osjećam, čisto da bi on dobio dojam zašto sam se eventualno naljutila ili slično. Apsolutno ću uvijek i zauvijek poticati razgovor i komunikaciju jer smatram da je to najvažniji dio svakog odnosa. Da i ako netko treba popustiti, to je definitivno on. On uvijek prvi popusti.

Foto: Instagram

Kako kod vas izgleda raspodjela kućanskih poslova? Tko je zadužen za što i postoji li nešto što jednostavno oboje izbjegavate?

Što se tiče kućanskih poslova, ja sam apsolutno zaljubljena u način na koji se Tonko sam odgojio, odnosno preodgojio. U tom smislu, stvarno nije jedan od onih muškaraca koji misle da ja trebam nešto raditi, a on ne. On stvarno pospremi suđe kad treba, ispegla košulje kad treba. Ako ga zamolim da spremi nešto, jer ja ponekad ne uspijem ili ne stignem, on to napravi bez problema. Stvarno sam zahvalna što ga imam baš takvog jer mi je velika pomoć. Sad sam ja mirnijeg životnog tempa pa uglavnom sve stignem sama napraviti, ali prije bih stvarno bila u kaosu, a on bi napravio sve što ja ne bih stigla, i to je predivno. Ipak, kad bolje razmislim, zapravo nije potpuno fer jer on radi stvari koje se često, pod navodnicima, smatraju "ženskim poslovima", a ja nisam preuzela muške zadatke. To znači da on isključivo kosi i obavlja teže fizičke poslove, i nikad se ne žali na ništa. Tako da, kucam u drvo, dobila sam doslovno savršenog muža.

Prije tri mjeseca postali ste roditelji malenog Jadrana. Kako su izgledali ti prvi dani? Koliko vam je trebalo da se uhodate?

Pa nekako otkad smo dobili malog, sve se prirodno dogodilo. Ni njemu ni meni nije bilo da se bojimo kako ćemo – stvarno nam je sve to lijepo i lako prošlo. Mali se super uklopio u naš život, tako da jednostavno ne znam što bih rekla. Sve je nekako lijepo teklo, a prvi dani su uglavnom izgledali tako da smo se s njim mazili, pazili ga, voljeli i gledali, ne mogući vjerovati da je on stvarno tu. Smiješno je to reći, ali nama je bilo baš nestvarno. To malo biće je sad naše i sve je bilo ispunjeno nekim mirom, srećom, ali u isto vrijeme i ushićenjem.

Foto: Instagram

Sudjeluje li Filip aktivno u svakodnevnoj brizi za Jadrana – mijenja pelene, hrani ga, kupa? Što mu ide najbolje, a što baš i ne?

Pa mislim, moram reći da ja ipak odrađujem više stvari, i to ne zato što on ne želi, nego zato što on radi. Zato sam preuzela sav taj dio na sebe i ne bih ni očekivala da se on sada diže noću. I meni pomaže jer čovjek radi cijeli dan i treba mu odmor. Naravno, kad god treba promijeniti pelenu, nije mu to strano niti ima problema s tim. Jedino što mali, budući da još uvijek doji, više-manje treba skoro isključivo mene. Tako da je trenutačno nekako sve na meni, ali znam da čim mali malo poraste, on će preuzeti što god može. Baš ga veseli da se igra s malim, da ga vodi na igralište, uvede u sport i sve tako redom. Najbolje mu ide mijenjanje pelena, a on to baš lijepo pedantno napravi. A najgore mu ide kad idemo u šetnju pa počne vrištati. Ja već imam taktiku kako ga smiriti u kolicima, a on nema. Onda se znam iznervirati kako treba mu prepustiti da se i on nauči, ali kao preuzmem ja čisto da ono što prije ovaj ne prestane s plakanjem.

Kako ste se vi oporavili nakon poroda? Spomenuli ste i borbu s viškom kilograma – jeste li već krenuli u neku rutinu ili još uvijek dajete tijelu vremena?

Pa, ja sam se psihički super oporavila od poroda. Nemam nikakve traume, stvarno na to gledam kao na jedno prekrasno iskustvo. Čak i taj postporođajni period prolazim s lakoćom. Stvarno me ništa ne smeta. Što se tiče fizičkih promjena, oporavila sam se jako brzo. Ništa me, hvala Bogu, nije boljelo. Ali točno ono što si me pitala – nakupila sam 30 kilograma. Sad sam izgubila otprilike 22. Sve ide svojim tokom i moram priznati da ništa ne forsiram u smislu da sada posebno treniram ili nešto slično. Čak mogu reći da mislim da nemam vremena. Uvijek se nađe vremena, ali nemam ga u smislu da želim biti maksimalno s malim i trenutačno sebi ne posvećujem toliko vremena koliko bih možda trebala. Ali to sama biram i stvarno uživam u tome. Sad puštam da se kile prirodno tope, a kad vidim da zapne ili da se stanje ne mijenja, tada ću se naravno pokrenuti i potruditi da se vratim na staro. Jer mislim, želim to sama za sebe i nije da me smetaju kile, ali opet voljela bih biti svoja stara. Tom se veselim i znam da dok ne dođem do tog cilja, neću biti potpuno mirna.

Nedostaje li vam ples? Hvataju li vas nekad ti trenuci kad samo pustite glazbu i zaplešete po kući, možda i s bebom u naručju?

Nekako kao da sam zaboravila na ples... Mislim, ne zaboravila u pravom smislu – on je uvijek u meni, u srcu i u glavi – ali se ne opterećujem time nedostaje li mi ili ne. Trenutačno zaista uživam isključivo u ovoj ulozi, u majčinstvu. No, ulovila sam se jednom kad smo išli na produženi vikend na more. Svirala je neka pjesma, i odjednom sam osjetila snažan poriv da plešem – i stvarno sam počela plesati po ulici. Tada sam shvatila koliko mi zapravo ples nedostaje. Veselim se povratku plesu, ali vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme. Sad želim biti tu – uz njega, doma, u šetnji, posvećena maksimalno njemu. Kad malo naraste, kada će moći više biti samostalniji, sigurna sam da ću se vratiti i radu i plesu, jer je to dio mene koji nikako ne želim zanemariti. Veselim se danu kad ću ponovno moći raditi i plesati, jer to je ono što me ispunjava.

Kažu da roditeljstvo promijeni sve. Što vas je najviše iznenadilo kod same sebe otkako ste postali majka?

Često me to pitaju, i zapravo uvijek nekako kažem da se – na prvu – ništa nije promijenilo. Pri tome ne mislim da stvarno nije bilo promjena, nego da se u mojoj glavi ništa nije drastično preokrenulo. Osjećam se super, sve je dobro, čak i bolje – jer imam njega pored sebe i zbog toga se osjećam jače. Ali ako baš moram izdvojiti nešto što se promijenilo, onda je to definitivno moj unutarnji sklop. Prije sam bila jako ubrzana – letjela na sve strane, radila sto stvari dnevno, i čak i kad nisam imala vremena, nekako bih ga našla. Bila sam stalno u pokretu. Sad, otkad imam njega, nekako sam se smirila. Nemam potrebu zatrpavati dan obavezama, juriti svuda. Shvatila sam da mi taj mir zapravo odgovara. Cijeli život sam mislila da ga ne želim, da bježim od tišine i usporavanja, ali ispalo je da upravo u tome uživam. Vjerujem da ću s vremenom pronaći neki balans između te dvije strane – da ne budem opet ona stara koja ide “dvjesto na sat”, ali ni da potpuno izgubim svoj stari ritam.

POGLEDAJTE VIDEO: Koje su godine idealne za majčinstvo?