"Kako bi bi nam dobro biloDa me osjetiš, da me zavoliš,Da se prepustiš.

Kako bi nam dobro biloDa smo zauvijek, tijela spojenaSnagom dodira", stihovi su pjesme domaćeg pjevača Alana Hržice, koji danas u svojim pjesmama najviše govori o svom odnosu s Bogom. Da, vjerujemo da vam je teško vjerovati.

Ipak, činjenica je da je Alan Hržica prije svog obraćenja živio izrazito raskalašenim životom, kako i opisuje u svojim tadašnjim pjesmama.

Kako je u više navrata prepričavao, u srednjoj školi počeo je s izlascima, a sve je kulminiralo u njegovoj 19. godini kada je još igrao za Dinamo, odnosno kada je bio na posudbi u drugoj ligi.

"Gitara je tada bila stalno sa mnom te sam se ubrzo morao odlučiti hoću li se baviti glazbom ili sportom", rekao je Hržica.

"U 19. sam godini upao u krivo društvo u kojem se dosta konzumiralo droge, gdje se konzumirao alkohol. Okruženje je bilo dosta agresivno. Upadali smo u ulične obračune i tučnjave. To se sve zbilo sredinom 90-ih kada je u Zagrebu bilo jako puno droge na ulici. Masa mojih prijatelja završilo je u komuni i tu sam se ja počeo gubiti", prepričao je glazbenik.

"S 22 godine sam obolio od akutne depresije. Prema van sam morao biti mačo frajer, a u meni je duša divljala. Najbolji zagrebački psihijatri su me liječili, dobio sam tablete da se izvučem iz tog stanja. Neko vrijeme sam i uzimao tablete, bio sam, kako mi u žargonu kažemo, natopljen, poluotvorenih očiju, polusvjestan i uspavan. Nisam bio za nikakvu radost", rekao je Hržica.

Kako kaže, odlučio je napustiti estradu i svijet u kojem se našao. Shvatio je da ga to ne ispunjava, tražio je smisao života…

"Uzeo sam krunicu u ruke i svaki dan sam išao moliti krunicu u Katedralu. Molio sam Psalme, toliko mi je bilo teško, grizla me savjest nevjerojatno. Bog mi se obratio, imao sam osjećaj kao da me ispituje zašto sam sve njegove darove koristio u službi zla. Odlučio sam se predati Bogu i širiti njegovu riječ", rekao je Hržica, koji je danas jedan od najpoznatijih izvođača duhovne glazbe.