
Nekada je pjevao o vrućim ljetnim noćima i strasnim dodirima, upao je u drogu, a onda se obratio i posvetio Bogu

"Kako bi bi nam dobro bilo
Kako bi nam dobro bilo
Ipak, činjenica je da je Alan Hržica prije svog obraćenja živio izrazito raskalašenim životom, kako i opisuje u svojim tadašnjim pjesmama.
Kako je u više navrata prepričavao, u srednjoj školi počeo je s izlascima, a sve je kulminiralo u njegovoj 19. godini kada je još igrao za Dinamo, odnosno kada je bio na posudbi u drugoj ligi.
"Gitara je tada bila stalno sa mnom te sam se ubrzo morao odlučiti hoću li se baviti glazbom ili sportom", rekao je Hržica.
"U 19. sam godini upao u krivo društvo u kojem se dosta konzumiralo droge, gdje se konzumirao alkohol. Okruženje je bilo dosta agresivno. Upadali smo u ulične obračune i tučnjave. To se sve zbilo sredinom 90-ih kada je u Zagrebu bilo jako puno droge na ulici. Masa mojih prijatelja završilo je u komuni i tu sam se ja počeo gubiti", prepričao je glazbenik.
"S 22 godine sam obolio od akutne depresije. Prema van sam morao biti mačo frajer, a u meni je duša divljala. Najbolji zagrebački psihijatri su me liječili, dobio sam tablete da se izvučem iz tog stanja. Neko vrijeme sam i uzimao tablete, bio sam, kako mi u žargonu kažemo, natopljen, poluotvorenih očiju, polusvjestan i uspavan. Nisam bio za nikakvu radost", rekao je Hržica.
Kako kaže, odlučio je napustiti estradu i svijet u kojem se našao. Shvatio je da ga to ne ispunjava, tražio je smisao života…
"Uzeo sam krunicu u ruke i svaki dan sam išao moliti krunicu u Katedralu. Molio sam Psalme, toliko mi je bilo teško, grizla me savjest nevjerojatno. Bog mi se obratio, imao sam osjećaj kao da me ispituje zašto sam sve njegove darove koristio u službi zla. Odlučio sam se predati Bogu i širiti njegovu riječ", rekao je Hržica, koji je danas jedan od najpoznatijih izvođača duhovne glazbe.


















