Slučaj Mire Furlan ožiljak je na hrvatskoj povijesti: Zbog ljubavi sa Srbinom prognali su je iz domovine, bila je silovana...

Mira se u intervjuu za Peščanik 2012. godine osvrnila na 1990-te. "Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje su svaki moj djed i svaka baka bili druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: 'Jesmo li mi Talijani?', on mi je mudro odgovorio: 'Ovisi iz kojeg ugla gledamo'. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: 'Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani'. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis Slovenac, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više-manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac. Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i u strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića", kazala je tada.