Lada Szabo Kajfež o životu s kraljem Apaurina, dvorcu Miljana i novom poglavlju života

Rijetki su životi ispričani u tolikim poglavljima, a još rjeđi oni koji zvuče poput romana koji ne možete ispustiti iz ruku. Lada Szabo Kajfež (66) selila se 22 puta, živjela na tri kontinenta, govori više jezika, usvajala nove kulture i učila svijet gledati iz različitih kutova – sve to prije nego što je zakoračila u brak s jednim od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika, dr. sc. Franjom Kajfežom, izumiteljem Apaurina.

U dvorcu Miljana, baroknoj ljepotici koju je godinama zvala domom, dani su joj prolazili u društvu opernih pjevača, ambasadora, glumaca i umjetnika. Tamo se snimalo, izlagalo, slavilo i stvaralo – dvorac je bio više od rezidencije, bio je živo kulturno središte. A kad se reflektori ugase, život je znao pokazati i onu drugu stranu: bolne gubitke.

No Lada je kroz sve to ostala postojana – umjetnica po senzibilitetu, majka po pozivu, borac po karakteru. Danas, s impresivnim iskustvom iza sebe i uspomenama iz djetinjstva provedenog u Libiji, Indoneziji, Bangladešu, govori iskreno i bez uljepšavanja – o ljubavi, boli, estetskim zahvatima, pokojnom suprugu i kćerima koje su izrasle u snažne, samostalne žene.

Vaš susret s pokojnim suprugom Franjom, koji je bio 21 godinu stariji, bio je sudbonosan. Što ste prvo pomislili kada ste se upoznali u dvorcu Miljana, niste slutili da će se Vaš život uskoro promijeniti?

Dr. sc. Franjo Kajfež. Stasit, markantan, simpatičan, visoke inteligencije i beskrajno jednostavan... Jednostavno kompliciran i komplicirano jednostavan. Dugačka je priča kako sam ga upoznala, ali to je posebna tema za sebe. Bio je 21 godinu stariji od mene, ali to se uopće nije primijetilo. Imao je izvrstan ten, bujnu kosu i zavidnu visinu. Takvog sam ga prvi puta vidjela uživo na vratima u dvorcu Miljana. Imao je na sebi bijelu trenirku i tenisice.

Kako je izgledao svakodnevni život u dvorcu Miljana?

Život u dvorcu Miljana. Punih 17 godina mog života provedeni su u toj prelijepoj baroknoj - rokoko arhitektonskoj ljepotici. Bio je to dinamičan tempo života. Snimali su se spotovi, posjećivali su nas pjevači, glumci, političari, ambasadori, umjetnici, operni pjevači, poslovni ljudi, snimana je TV serija Ponos Ratkajevih, dolazili su turisti domaći i strani, izložbe su se održavale... Bio je to poseban i zanimljiv stil života.

No, oduvijek ste imali afinitet za umjetnost i dizajn... Kako je nastala ta ljubav?

Ja sam odmalena pokazivala tu umjetničku notu u sebi. Obožavala sam satove likovnog i uvijek imala najbolje ocjene iz tog predmeta. Kroz cijelo svoje školovanje u američkim školama, od prvog razreda osnovne škole do mature, ukupno 12 godina, pohađala sam satove likovnog. U Zagrebu upisala sam tečajeve crtanja i slikanja ulja na platnu u Likovnom centru grada Zagreba Jozo Kljaković na Rokovom perivoju. Od moje pokojne bake Ide Mikl Dolansky i moje majke Marine Dolansky Szabo naučila sam ručno heklati, štrikati i šivati. Posebno me zanima heklanje, s kojim se dan danas bavim. Slikarstvo sam ponovo pokrenula na satovima THE ART OF FUN koje vodi moja starija kći Alana, magistrica umjetnosti.

Kako je izgledao period nakon gubitka supruga? Što Vam je pomagalo da nađete snagu?

Moj pokojni suprug Franjo bolovao je od karcinoma kostiju pune dvije godine. To su bili strahovito teški i tužni dani. Nakon njegove prerane smrti trebalo je nastaviti živjeti, odgajati i školovati dvije maloljetne kćeri, od 14 i 11 i pol godina, ali i sebe držati "na površini" i ne potonuti psihički i fizički. Trebalo mi je itekako puno snage da bih sve stigla. Najbitnija zadaća od svega bila je ta da postavim kćeri na pravi put, odškolujem i da ih pripremim za samostalni život. Tu sam bila čvrsta, odlučna i stroga jer nije bilo vremena za plakanje i samosažaljevanje.

Selili ste se čak 22 puta i živjeli na tri kontinenta. Gdje Vam je bilo najbolje, a postoji li neka zemlja u koju se ne biste vratili?

Do sada sam se selila 22 puta. Moj međunarodni život počeo je kada sam imala dvije i pol godine. Moj pokojni otac preživio je Bleiburg i Križni put, moja majka i njena obitelj ostali su bez svega jer je 1945. provedeno oduzimanje imovine. Oduzet nam je dvorac Matachich-Dolansky, 500 hektara zemlje, porculan, umjetnine, stilski namještaj, nakit, slike, čak i odjeća! Službeni dokument oduzete imovine je kod mene. Što je preostalo mojim roditeljima? Moj otac dobiva ponudu da radi za W.H.O. – UNITED NATIONS. Tada smo se oporavili od neimaštine i živjeli u Somaliji, Siriji, Libiji, Indoneziji i Bangladešu. To su bila sasvim drugačija vremena u tim zemljama. Trebalo se priviknuti na stalno seljenje – svake 4 godine druga zemlja, nova škola, unutar tih zemalja mijenjali smo kuće, trebalo je naučiti barem osnove njihovih jezika zbog komunikacije s lokalnim stanovništvom... I tako su moji roditelji živjeli 27 godina. Ja sam "odradila" punih 18 godina života inozemstva. Rado bih se vratila u sve te zemlje i prisjetila se tih dana, ali nažalost to je jako teško u današnje vrijeme. Ne mogu izdvojiti niti jednu zemlju jer svaka je posebna za sebe, specifična po svemu i mene oblikovala na jedan poseban način. U Hrvatskoj sam se selila 8 puta. Osjećam se kao stanovnik svijeta i mogu živjeti gotovo u bilo kojoj zemlji, ali Zagreb je moj grad. Prošle godine u devetom mjesecu otputovala sam u SAD, u Houston, Texas. Bila je proslava GLOBAL INTERNATIONAL SCHOOL REUNION. Bilo nas je 150 i svi mi smo pohađali međunarodne škole – što u Manili, Jakarti (koju sam ja završila), Bangkoku, Hong Kongu, Singapuru, New Delhiju...

Mnoge žene u Vašim godinama odlaze na razne estetske zahvate, kakav je Vaš stav prema estetskim operacijama i tretmanima? Jeste li se ikada odlučili na neki takav postupak?

Ja apsolutno podržavam korektivnu estetsku kirurgiju. Znači nikakve drastične i nakaradne promjene, već korekcije koje poboljšavaju kvalitetu života. Na primjer, ako su kapci jako spušteni i počnu smetati samom oku i vidu, to je korekcija koja zdravstveno pomaže. Ja osobno, i to je samo moje mišljenje, se jako bojim botoksa i raznih filera. Nikada ne znate jeste li alergični na neki sastojak i tada nastaju veliki problemi. Ne postoji neka čarobna krema ili tretman koji će vas pomladiti, no može malo pomoći pri samom izgledu. Održavanje kože, kose, općenitog zdravstvenog stanja ide kroz želudac. Treba raznoliko i kvalitetno jesti, nikakve ogromne količine i svakako prilagoditi prehranu svom tijelu. Svi smo mi individue za sebe, što znači da ono što meni odgovara, ne odgovara nekom drugom. No ima jedno "pravilo" bez kojeg ja ne funkcioniram, a to je – ručak bez juhe ne priznajem! Ako se ikada odlučim na neki estetski zahvat, onda će to biti face lifting, odnosno kirurški zahvat. To sigurno neću tajiti i neka se vidi. Ja se inače puno krećem i svakodnevno odradim kratke vježbe koje meni pomažu pri održavanju tjelesne kondicije.

Vaše kćeri, Alana i Francesca, sada su odrasle žene. Čime se danas bave?

Moje kćeri Alana i Francesca su danas odrasle, školovane i samostalne žene. Alana je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je magistra umjetnosti, smjer kiparstvo. Bavi se svojom profesijom, odnosno kiparstvom, i voditeljica je likovne radionice The Art of Fun. Francesca je završila školovanje za poslovnu tajnicu i američku školu MUD (Make-Up Designory) u Milanu i Berlinu. Završila je svih šest stupnjeva školovanja.

Nakon prodaje dvorca Miljana, preselili ste u Zagreb, a potom u Opatiju. Koje su prednosti života u Opatiji u odnosu na prošli život u dvorcu? Što Vas je privuklo u taj grad?

Nakon prodaje dvorca Miljane, bilo je kompletno preseljenje u Zagreb, zatim je slijedila Opatija i iza toga ponovo Zagreb. Cijeli život sam živjela u velikim gradovima. Lijepo je biti u nekom malom mjestu gdje je sve mirno, no meni ipak fali ta gradska gungula i puno raznih događaja. Za sada je Zagreb u kojem boravim, ali dosta putujem jer nama, djeci koja smo živjela po cijelom svijetu, ipak nedostaje to stalno pakiranje kofera. To nam je izgleda stil života.

POGLEDAJTE VIDEO: Barokni zagorski dvorac može biti vaš za milijun eura. Saznali smo tko koči prodaju