Walt je jedna od autorovih utopija i metafora za neko bolje vrijeme i mjesto, na koje uvijek možeš birati odlutati. Bilo je interesantno u kojem će smjeru sabiranje dojmova i putokaza krenuti nakon ne baš uspjela konceptualna road tripa via Fafejnštajn i ina beskrajna prostranstva kamo se Ripperu bježalo iz odavna detektirane vukojebine. Šest je godina trajala autorska katarza, u međuvremenu su se pionirski zahvalili CD-u smještanjem kompletnog rada na USB stick, da bi s novim materijalom instinktivac Ripper pružio ruku pragmatiku i racionalistu Dubravku Ivanišu, pa se povratio u bazu. Potkožnu bazu. Mrijestilište osjećaja.

Kad god je igrao na tu kartu ostavljao bi pamtljive albume i cjeline. Od Fred Astairea, preko Boga a osobito Drveća i rijeka dojam je da su Pipsi ponirali sve više i dublje gacali po intimi glavnog autora. Hotimice gubeći masovnu bazu, čuvali se navijačkih i kvartovskih etiketa, micali se amblema benda za dvorane, ne bi li se utapali u manjem, ali vjernom sljedbeništvu.

http://www.youtube.com/embed/pXi4QInwMFM I kako su nekad bili tuzemni pandadni Oasis, kasnije gazili Radiohead ili Flaming Lips stopama, dugovali promjenama zvuka kao posljedica mijenjanja gitarista i ostalih instrumentalista u bendu, novi album se doima njihovoj varijanti povratka korijenima. Kombinaciji razigranih i lepršavih komada (Kratka povijest, Mogu ti reć, Bi li ili ne bi), autor s velikim R pridodao je nekoliko krasnih pjesama, prvenstveno najavni singl Htio bi da me voliš.

Drži se ljudskih i osobnih tema, one klasike od ljubavi do vjere, pa natrag u sebe. Svako Yayino vokalno ukazanje je wow efekt (Trubač), dotle Dementor praši onaj fini gitaristički riff kakvih se krilo na Fred Astaireu i Bogu, Dok smo hodali po zemlji raskošno su produkcijsk i nagruvali Jura i Pavle, njihov stalni partnerski dvojac.

Borba sjajnog autora Daddyja s ne baš dojmljivim pjevačem Ripperom još uvijek traje (Walt Disney, Plivač) ostavljajući upitnike što bi od takvih melodija napravili vlasnici ljepše boje vokala i širih raspona, ali je nebitno na dulje staze. Dylanov sindrom unjkanja utopljen je u galonu krasno serviranih harmi i osjećaja. A to se računa i bonira kako u zemlji zagonetnog Walta, tako i ovoj čestici i kifli u kojoj promatramo koprcanja velikih bendova i autora u plićacima i glibovima imitacije glazbene scene. 8/10