
Muse je moguće ne voljeti, ali nemoguće ne cijeniti

Kad glazbeno pretjerivanje postane trademarkom nečijeg rada dobijete otisak Matta Bellamyja.
Simfonični i operetski rock zasigurno je silan izazov skladateljima za dokazivanja kako mogu varati tu nemoćnu trominutnu pop formu, ali ponekad skliznu na teren masturbiranja pa slušateljima umjesto ugode nešto drugi iscuri kroz ušesa.
Britanci ga vole, ostatak svijeta klima shvaćajući kako se radi o neosporno talentiranim muzičarima, međutim nikako otkriti gdje je tu nešto osobno, nešto samo njihovo, nešto zbog čega prepun Wembley i poluprazan Dom sportova budu dva oprečna svijeta pri zagrljaju Museovih muza.
Dirigiranje Matta Bellamyja i prepoznavanje korijena njihova operiranja ne dotiču Thoma Yorkea i Freddiea Mercuryja samo u načinu pjevanja i širokopojasnim grandioznim overturama ili tehnički besprijekornim nastupima.
Međutim, područje emocija, gdje bi ljudi trebali biti istovremeno jedno krvavi, ali istinski različiti pod kožom od svojih uzora, njima je znalo postati problemom.
Poslije izlaska iz medijske izbe i Radiohead sjene s
Elektro ritmovi preko klavira, melodija, pop ritmike, zaigravanja, zezanja s formom, strukturiranja baš kako bi razvlačili najpoznatiji pop klasičari u potezu od Amadeusa do njegova oponenta Salierija.
U povlaci 21. stoljeća malo je reći kako se na Museovom novom albumu itekako osjeća utjecaj trenutno najvrućljeg energičnog producenta Skrillexa.
Sve je to taj neki izmaštani drugi zakon. Mjesto za lagane forme poput
Po inerciji, sve je manje razloga zauzimati obrambeni stav prema ovoliko solidnim albumima i ambicijama, a ako je do ostvarenja glasine sredinom svibnja osim Depeche Mode neki bi otvoreni zagrebački prostor ili Arena trebala gostiti i Muse. Ovaj puta s nešto većom posjetom.
Ocjena: 8/10













