Korporacijska buntovnica priča istinu o ljubavi

Od svojih poperskih početaka, manevriranja po rubovima r'n'b-a do verziranja ženskog utjelovljenja Billyja Idola, Pink je na novom albumu dogurala do dueta, točnije cameo ukazanja Eminema (Here Comes The Weekend). Dakle, kameleonština i stilska neodređenost se nastavlja.

Ali ne radi se o bowievskom crossingoveru već rezultatu angažiranja silne bulumente producenata (Greg Kurstin, Butch Walker, John Hill, DJ Khalil, Emile Haynie, Billy Mann, Max Martin, Dan Wilson, Tracklacers, David Schuler) s namjerom podilaženja zvuka za opčinjavanje što šire mase slušatelja, ujedno i legitimnog oporavka Pinkičine fabricirane karijere. Koliki je omjer i stinskog showa a koliki poze mogli su se uostalom uvjeriti svi posjetitelji njenog zagrebačkog ukazanja.

Šteta obzirom da se ne radi o netalentiranoj pjevačici. Pink krasi specifična boja glasa i relativno snažne glasnice. Kad je kvalitetno servirana i servisirana (Blow Me - One Last Kiss kao najbolja pjesma albuma, naslovna, Try, Walk Of Shame) sposobna je iznjeti odlične hit singlove. Na istom tragu će uranjati u prosječnu pop fabriku pakiranu u wannabe party numere (Slut Like You).

Do spomenutih vrijednih trenutaka treba se probijati kroz saharinske balade (Beam Me Up uz vodilju gitare, Great Escape) ili pak preproducirana zezanja s žestinom ritmike (Are We All We Are i Where Did The Beat Go). Pink je vrlo zabavna kad je se temeljem novog albuma ne kani proglašavati intrigantnom autoricom i svijetlim tračkom u sustavu mesožderačke i eksploatacijske industrije. Tada je to pomalo jalov posao jer se u slučaju simpatične pseudorockerice ne radi ni o čemu drugom nego suprotnom polu onog dijela industrije po kojoj sama hračka.

Ona definitivno nije Jessica Simpson , Britney , Christina ni Paris Hilton, ali nije niti Janis Joplin 21. stoljeća kako su joj zbog prćenjih usana htjeli komplimentirati. Djevojka je nakon koketiranja s raznim rockerskijim stavovima, imidžima ovdje probala biti manje sterilna uz sve mirodije MTV pop rock ćušpajza. Ali uz jednaku taktiku pakiranja proizvoda, a ne pjevačice.

Pink je ništa doli paketić s ladica shopping centra. Smjesa melodija, pop rock stvari, malo gitara za facijalne grimase i mrštenje, malo balada da se kuša ljubavna rezignacija, pa imitacije real lifea. U stvari se radi o novoj kolekciji klišeja koja može imati smisla na nastupnom albumu, ali kada je taktika nepromijenjena po peti puta, tada se valja ozbiljno zapitati o njenoj autentičnosti.

5/10