'Tulumario sam s rock zvijezdama i čuo mnogo sočnih detalja...'

Naravno da je odgovor Dina i njegovog menadžmenta bio pozitivan i uslijedili su dogovori oko termina odlaska u Tampu. Menadžment TSO-a je riješio vize, avionske karte, smještaj i sve potrebno za put u nestvarnu priču koja je uslijedila. Dino je u pratnji menadžera radio u studiju tjedan dana po šest sati dnevno. Zahtjevi su bili jako visoki i sama audicija je bila vrlo iscrpljujuća.

Od bluesa, soula do heavy metala, od dubokih širokih 'laga' do visokih tonova i 'screamova'...

Kada je potvrđeno da je Dino ušao u Trans-Siberian Orchestra kao pjevač uz poznata svjetska imena u rock glazbi kao što su Russel Allen, Jeff Scott Soto, Mats Leven, Joel Hoekstra i drugi, Dino je svaki tjedan odrađivao Skype razgovore kroz koje se pripremao za predstojeću turneju. Turneja se priprema na dvotjednim probama u Omahi, a nakon toga kreće 51 koncert u 30 gradova zapadne Amerike do Nove godine.

Izgleda kako se upornost mladog Hrvata da radi ono što voli, upornost i odricanje cijele obitelji kroz dugo razdoblje učenja, vježbanja, školovanja i nastupanja napokon isplatila jer je osim ove fantastične prilike uspio pobijediti na najvećem festivalu u Sočiju i time otvoriti i rusko tržište.

Donosimo vam Dinov privatni dnevnik s iskustvima iz SAD-a gdje trenutačno nastupa i živi pravim rockerskim životom.

Moj osvrt na dosadašnji dio turneje s Trans-Siberian Orchestrom

Dana 1. studenoga slijećem u Omahu i u ponoć dolazim u hotel Double Tree. Već na ulazu upoznajem 'šefa', glazbenog direktora Ala Pitrellija, koji kaže da odem popiti jedno piće i u krevet da budem spreman za probu. Drugi dan u 12 sati ulazim u kombi i upoznajem Matsa Levena. Dugokosi gospodin, simpatičan, strašan vokal. Dolazimo na probu i prvih nekoliko dana Mats i ja radimo isključivo s Paulom O'Neillom (glavnim producentom) nasamo. Nakon nekoliko dana nam se pridružuju ostali pjevači i kreću probe s bendom. Svi pjevači su takvog kalibra da pogreške ni na probama nemaju svoje mjesto.

Pridružuje nam se i legendarni Jeff Scott Soto. Nekoć idol, a sada već na dobrom putu da budemo jako dobri prijatelji. Nakon višednevnih probi krećemo u dvoranu. Postoje dvije postave benda, East i West. U East postavi među ostalima svira Joel Hoekstra, gitarist Whitesnakea, a pjeva Russell Allen, pjevač Symphony X-a i Adrenaline Moba. Nevjerojatno je kako sam te ljude prije godinu dana gledao kao zvijezde, a sad zajedno pijemo kavu, dogovaramo suradnje i igramo stolni tenis (u kojem sam nepobjediv i sve sam ih naživcirao jer me nitko nije uspio dobiti). Igrao sam i s tehničarima benda koji su rekli da mi ne vjeruju da sam pjevač nego da sam učitelj stolnog tenisa koji se prerušio u pjevača!

Galerija

Druženja u kafiću poslije svake probe bila su neprocjenjiva. Znam iz prve ruke priče o Slipknotu, Aerosmithu, Whitesnakeu (o njima znam malo više priča jer sam die hard fan pa sam saznao i koje pjesme su izbačene za posljednju turneju), imao sam mnogo dubokih razgovora, među ostalim i s Russellom Allenom koji je također čuo moje izvedbe pjesama njegova benda i odobrio već nakon prvog screama. To je mjesto u koje svi dolaze nakon obveza na probama i gdje se opuštaju. Nakon mnogo probi, preselili smo se u dvoranu arene Mid-Town Center u Council Bluffsu na glavnu pozornicu koja je potpuno audio, vizualno i pirotehnički spremna za turneju. Isprobali smo nekoliko dana zaredom cijeli program i zatim je East krenuo svojim putem, a West svojim.

Prvi je koncert, u istoj dvorani, prošao iznad svih očekivanja, ne samo mojih, nego i Pitrellija, O'Neilla, Olive i ostalih osnivača benda. Kažu da nikad nije prvi koncert bio bolji nego sada. Drugo jutro stižu autobusi za turneju. Ako sam se ikad osjećao kao prava rock-zvijezda, to je bilo kad sam vidio kakav autobus imamo: dvije dnevne sobe, šest kreveta, tri televizora, internet, DVD, hrana, piće... Ne može mnogo bolje od toga.

Drugi show bio je Denver, Pepsi Center. Prekrasan grad, živ, blues na sve strane, dva koncerta u jednom danu, oba ispala odlično. Navečer smo išli na sushi, što je Amerima normalno, a kad je stigao račun, morao sam se praviti kao da je i meni normalno. Od sada je sushi za mene delicija, posebno u Americi. Sljedeća postaja bila je Colorado Springs. Nisam vidio ništa od grada jer smo stigli rano ujutro i svi smo spavali u autobusu.

Fotograf koji nas je snimao već četvrti show zaredom bio mi je poznat i nisam si mogao pomoći da ga ne upitam jesam li ga vidio u dokumentarcu od Bon Jovija. Saznao sam da se radi o Marku Weissu, najpoznatijem rock'n'roll fotografu koji je snimao Bon Jovija, Van Halen, Skid Row, otkrio Zakka Wyldea. Jako mnogo sočnih detalja koje sam čuo ću zadržati za sebe čisto zbog 'rokenrola'. Biti u katalogu Weissa pored svih ovim imena je ostvarenje mojih snova.

Na putu za sljedeću postaju nije bilo baš sna jer smo partijali u busu i gledali dokumentarac o Beatlesima. Tada sam dobio poruku od Joela Hoekstre iz Whitesnakea: 'Great to meet you in Omaha, rock star! Travel safe and hit me if you ever need any guitar!' (Baš mi je drago što sam te upoznao u Omahi, rock zvijezdo! Želim ti siguran put i javi mi se ako će ti ikad zatrebati gitara (da ti zasviram na albumu!). Joel mi je ponudio svoje gitarsko umijeće za moje pjesme! Halooooo!

Sljedeća postaja je Salt Lake City. Kišovit dan, bio sam u hotelu jer smo imali slobodan dan. Navečer sam otišao u obližnji blues bar na piće s prijateljicom Kalli koju sam posljednji put vidio 2005. godine, kada se natjecala s mojom sestrom Lorenom na dječjoj Euroviziji u Hasseltu u Belgiji. Drugi dan smo imali dva koncerta u Saltu, prvi je bio dobar dok je drugi bio najbolji koncert dosad. Publika inače varira od fantastične do mlake. Nakon svakog večernjeg koncerta imamo upoznavanje s fanovima i nakon toga odlazimo u autobuse i prema novom gradu i novim koncertima.

Petnaest sati vožnje od Salt Lakea do grada El Pasa, na granici s Meksikom. Nitko nije spavao putem, partijali smo u autobusu i gledali dokumentarac Twisted Sister. Jedan normalan dan ovdje u ovom bendu izgleda tako da ja smišljam što ću kad se vratim doma, jer Dino & The Mad Dogs trebaju izdati album, a otvorile su se već mogućnosti i za inozemne svirke i izdavanje albuma. OK, imamo spremljen materijal, gotovo sve je snimljeno, ali kao i uvijek do sada pitam se što možemo još bolje napraviti. Inače, Soto dogovara novi bend s Portnoyem i Billyjem Sheehanom, Levena čeka Candlemass, Brinka i Brandona čeka Broadway, Pitrelli radi više projekata (nekoć je svirao s Boltonom, Cooperom, Megadethom, Ozzyjem).

Dana 25. studenoga bio je El Paso. Nismo smjeli previše hodati navečer po ulicama jer se ubojstva događaju svakodnevno, tako da sam ostao u hotelu i počeo pisati ovaj putopis da vidite što se dogodilo u prvih mjesec dana. Na Dan zahvalnosti imali smo zajedničku večeru u hotelu, hrpu delicija koje pripremaju najbolji kuhari Amerike i, kao i prethodne noći – party. Iza mene su 24 koncerata. Još 27 i vraćam se kući. Posljednji koncert je 31. prosinca u Seattleu odakle tri sata nakon koncerta letim za Zagreb”.

Rock'n'roll kao iz snova.

Iza mene su 24 koncerta. Još 27 i vraćam se kući. Posljednji koncert je 31. prosinca u Seattleu odakle tri sata nakon koncerta letim za Zagreb".