Woody Allen još nije za penziju

SAD, 2011., fantastična komedija,94 min. R: Woody Allen Gl: Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Corey Stoll, Michael Sheen Ocjena: 4/5 Snimiti u 45 godina 44 filma nije mala stvar, čak i da filmovi nisu bogznašto, no u opusu Woodyja Allena omjer uspješnosti doseže, ovisno o ukusima, statistike dobrih golgetera - dakle oko 50 posto.

Međutim, posljednjih se godina, nakon izvrsnog Završnog udarca, činilo kako će Woody žestoko pokvariti statistiku, kako godine ipak čine svoje te kako je u poznim 70-ima ipak zreliji za penziju nego za nova remek-djela, no opet smo svi skupa bili u krivu. Novi je Allenov film među najboljima koje je snimio u zadnjoj dekadi, možda i duže, sve tamo negdje od Metaka iznad Broadway i Razarajući Harryja.

O čemu se radi? Owen Wilson tumači uspješnog holivudskog scenarista Gila Pendera koji tijekom posjete Parizu poželi ostati u gradu svjetlost, ostaviti se loših komedija i u nekom se pariškom potkrovlju posvetiti pravoj književnosti. Zvuči kao pravi stereotip o Parizu, gotovo kič, u koji su međutim nebrojeni literarni i umjetnički aspiranti, a među njima i sam Woody Allen, ozbiljno ogrezli. Njegova zaručnica nema, međutim, mnogo razumijevanja za ova romantičarska stremljenja pa dok ona obilazi sve što se u Parizu mora obići, od Versaillesa do noćnih klubova, Gil luta pariškim ulicama i jedne noći nabasa na starinski Peugeot čiji ga putnici povezu na neobičan party. Oni se predstavljaju kao F. Scott i Zelda Fitzgerald, a tulum se doima poput maskenbala na kojem su glavne zvijezde Ernest Hemingway, Cole Porter te brojni drugi likovi iz tzv Izgubljene generacije i mitskih pariških dvadesetih godina.

http://www.youtube.com/embed/atLg2wQQxvU No, Gil ubrzo shvaća kako nije riječ o kostimiranoj zabavi već da se zatekao u u zlatnim pariškim godinama i ne može doći k sebi kad mu savjete za roman počnu davati Hemingway i Gertrude Stein. Svakodnevno putujući naprijed-natrag, dosađujući se danju u sadašnjosti, a noću se zabavljajući u prošlosti, Gil se emotivno udaljava od zaručnice, a zbližava s izvjesnom Adrianom, Picassovom muzom i ljubavnicom, s kojom dijeli slične stavove o nezanimljivoj sadašnjosti i romantičnoj prošlosti. Naime, i Adriana se dosađuje u sadašnjosti i sanja o životu u drugom vremenu, ali njezin je ideal, tzv. Belle Epoque, na prijelazu iz 18-og u 19. stoljeće.

Zašto gledati? Dok je posljednjih godina Allenova gorčina, sarkazam i mizantropija nesputano kuljala s platna, Ponoć u Parizu dobro je došao predah u kojem ga srećemo mnogo opuštenijeg i optimističnijeg. Bajkovit na sličan način kao i u Crvenoj ruži Kaira, Allen se ovdje na duhovit način razračunava s vlastitom nostalgijom i žalom za propuštenim vremenima. Iako će uskoro puhnuti u tortu sa 76 svjećica, ne dopušta da ga ponese staračko gunđanje o dobrim starim vremenima, naprotiv, teza je ovog filma kako je jedini pravi način, i osobni i umjetnički, živjeti u sadašnjosti. Bijeg u prošlost ne može vam pomoći.

Iako bi načelno ista stvar trebala vrijediti i za bijeg u drugi grad, državu ili kontinent, čini se da je Allenu dolazak u Pariz itekako dobro došao. Ponoć u Parizu svojevrsna je autorova ljubavna posveta gradu kojemu mnogo duguje i intelektualno, no u kojem ipak nisu toliko važni duhovi velikana iz prošlosti, koliko duh njegovih sadašnjih stanovnika. A među njima je i francuska prva dama Carla Bruni o čijem se nastupu dosta pričalo, iako je riječ tek o simpatičnom cameo nastupu u ulozi turističkog vodiča. No, Carla je tek jedna od prekrasnih stanovnica Pariza, Allen se ovaj puta više divi sjetnoj ljepoti Marion Cotillard u ulozi Adriane. A osim prekrasnih žena, Allen i njegov snimatelj Darius Khondji podjednako uživaju i snimajući poznate pariške vizure, dnevne, noćne i, naravno, ponajviše kišne, dajući im neki novi sentiment i toplinu.

Likovi za pamćenje Iz široke i zabavne galerije umjetničkih velikana iz bliže i dalje prošlosti, među kojima se s neskrivenim divljenjem kreće Gil, vjerojatno je ipak najurnebesniji lik Salvadora Dalija (igra ga Adrien Brody) kojeg više manje sve što vidi, dakle i sam Gil, podsjeća na tužnog nosoroga. Tu su i Man Ray i Luis Bunuel kojem Gil daje ideju za film koju ovaj uopće ne razumije, no ipak će je jednog dana snimiti (Anđeo uništenja) i postati klasik.

Genijalan je i lik pretencioznog prijatelja Gilove zaručnice, pseudointelektualac na egotripu koji ne prestaje paradirati površnim znanjem o povijesti umjetnosti, a svaku rečenicu počinje s 'ako se ne varam'. Malo dobrog starog zločestog Allena u inače iznenađujuće nježnom i dobroćudnom filmu.