Dabogda te emo imo

Možemo raspravljati što danas velika etiketa može ponuditi više nego li može nezavisni div poput Epitapha. No, Motion City Soundtracku je bilo suđeno da snima za velike korporacije. Njihovi zarazni rifovi zvuče kao punk, ali njihova je glazba pop. Pametni pop s pametnim i lirskim stihovima što bi ih trebalo učiniti popularnima i bogatima na sceni koju su stvorili Fall Out Boy.

Ništa se osim etikete nije promijenilo s ovim bendom. Kao i na drugom albumu Commit This to Memory producent im je Mark Hoppus, basist Blink 182. Njihova veza traje još od zajedničke turneje koja je svaki bend učinila velikim fanom onog drugog. Fanovi Motion City Soundtrack će biti zadovoljni, bend je odlučio napraviti malo mračniju ploču. To znači da su htjeli napisati malo tjeskobnije tekstove, a u nekim su stvarima odbacili klavijature koje su do sada bile njihov zaštitni znak. Stariji su, zvuče zrelije, ali i agresivnije. Ono što ga čini istim kao i prethodne albume benda je 12 zaraznih pjesama. Neke će vam se vrtjeti po glavi satima nakon što je poslušate. Probajte to s Her Words Destroyed My Planet.

Bend je osnovan 1997. u Minneapolisu. Prva su tri labuma prodali u više od pola miljiuna primjeraka. Najviše fanova imaju u SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji, Australiji i Japanu. Od početka karijere su se odlučili većinu godine, kada ne snimaju, provesti na turneji. U ranim su danima svirali male koncerte i s tada također manje poznatima Fall Out Boy i The All-American Rejects koji su već dugo štićenici glazbene industrije. Tako su 2004. godine odsvirali 320 koncerata, jedan dio i na turneji s Blink 182. Publika ih uglavnom obožava zbog energičnih nastupa. Pjesme im piše pjevač i glavni gitarist Justin Pierre koji inspiraciju vuče iz vlastitog života. U kojem, srećom, ima dovoljno općih mjesta u kojima se može prepoznati svaki tinejdžer.

My Dinosaur Life ima dovoljno humora, dovoljno samoironije, dovoljno pop referenci, dovoljno ispovjedničkih stihova da bude dovoljno emo za bilo koga od vas. Za ostale je to superzabavna ploča koju možete odvrnuti dovoljno glasno kako biste utišali buku u glavi, a opet je dovoljno vedra pa ćete se pri tome moći i nasmiješiti.

Sviđa vam se? Poslušajte onda i ovo:

Blink-182: Feeling This (Blink-182, 2003.)

Weezer: Island in the Sun (Weezer, 2001.)

The Get Up Kids: Action & Action (Something to Write Home About, 1999.)