Brutalan film o solidarnosti, radikalnom nasilju i surovom kapitalizmu

Podsjećamo na našu recenziju filma koji je osvojio četiri Oscara

U godini kada je kategorija Oscara za najbolji film na stranom jeziku preimenovana u najbolji međunarodni igrani film, koja se zapravo dodjeljuje cijeloj državi izvan SAD-a uz uvjet da je snimljen većinom na neengleskom jeziku, jedan strani film nominiran je istovremeno u najprestižnijim kategorijama Oscara za najbolji film i za najboljeg redatelja. Riječ o južnokorejskom crnokomičnom trileru/hororu Parazit (Gisaengchung, 2019) redatelja Bonga Joon-hoa, a koliko je ta nominacija za najbolji film značajna govori i činjenica da je tek jedanaesti film s neengleskog jezičnog područja kojemu je to uspjelo.

Bong Joon-ho je za The Atlantic objasnio kako je došao do ideje za film o infiltraciji siromašne korejske obitelji u bogatašku, prisjetivši se trenutka kada mu je bliski prijatelj i kazališni glumac predložio da se okuša u režiji predstave. Za razliku od filmskog medija, koji posjeduje karakteristiku prikazivanja mnoštva udaljenih prostora, u slučaju kazališta prostor je prilično ograničen. Istovremeno inspiriran jazom između bogatih i siromašnih dok je radio na postprodukciji filma Snowpiercer (2013.), na kraju je smislio priču koja se odvija u osnovi na samo dvije lokacije, siromašnoj i bogatoj kući dvije društveno polarizirane obitelji.

"Bio sam fasciniran idejom o infiltraciji. Kad sam bio na faksu, poučavao sam za bogatu obitelj i stekao osjećaj da sam se infiltrirao u privatne živote potpunih stranaca. Svakog tjedna ulazio bih u njihovu kuću i razmišljao kako bi bilo zabavno kad bih uspio sve svoje prijatelje infiltrirati jednog po jednog u kuću", rekao je Bong Joon-ho za The Atlantic.

Stanje limba

Otac Ki-taek, majka Chung-sook, sin Ki-woo i kći Ki-jeong siromašna su obitelj Kim koja živi u malom suterenskom ili polupodrumskom stanu. Čarape suše na sušilu koje visi poput lustera sa stropa, sve je prenatrpano stvarima, prljavo i u neredu, a nemaju ni previše mjesta za privatnost, što simbolički odražava njihov društveni status na rubu egzistencije, bez posla i prihoda te nedostatak prave mentalne usmjerenosti i plana.

Kao što je rekao redatelj Bong Joon-ho, polupodrum znači biti napola iznad zemlje, a napola ispod nje. "Oni još uvijek žele vjerovati da su iznad zemlje, ali imaju strah da bi mogli potpuno pasti ispod. To je stanje limba koje odražava njihov ekonomski status." Ipak, usprkos tome, nisu izgubili duh, kao ni smisao za humor i lucidnost. Zdravi su, kao obitelj funkcioniraju jedinstveno i složno poput jedinice čiji je svaki element u svakom trenutku spreman pogurati druge elemente.

Mistični poklon

Vrlo brzo na početku filma, neočekivano ih posjeti Min-hyuk, prijatelj mladog Ki-wooa, donijevši neobičan poklon – kamen u obliku reljefa koji navodno obiteljima donosi materijalno blagostanje. "Min, to je tako metaforično", komentira Ki-woo očarano promatrajući kamen kao da posjeduje neka magijska svojstva.

Vjerujući kako siromašni Ki-woo ne predstavlja nikakvu konkurenciju ili prijetnju, upravo mu Min ponudi da lažira svjedodžbu i zamijeni ga na mjestu privatnog učitelja engleskog kćeri tinejdžerici Da-hye bogate obitelji Park. I dok Min s mišlju da će mirno studirati otputuje u inozemstvo čekajući da Da-hye malo naraste i upiše fakultet kako bi je pitao da izađu van, a reljefni kamen ostane poput mističnog podsjetnika na njega kroz ostatak filma, Ki-woo se pokaže kao daleko sposobniji i lukaviji nego što se to na prvi pogleda može činiti.

Lako impresionira majku Da-hye svojim lažnim vještinama poučavanja, profinjenošću i lažnom intelektualnom dubinom, ubrzo započinje romantičnu vezu sa svojom učenicom te lažima i manipulacijama počne uvoditi ostale članove svoje obitelji u novootkriveni "El Dorado" prema čijim članovima grade odnos kao s "kravama muzarama".

Izoliranost od stvarnosti

Dom bogate obitelji Park dizajnirao je poznati arhitekt. Površinski se čini poput bezbrižnog, čistog i uređenog raja koji jednako tako održava želju njegovih vlasnika da pored pukog ekonomskog statusa ostave dojam sofisticiranosti, smisla za umjetnost, kultiviranosti i educiranosti. Majka Da-hye, Yeon-gyo, zapravo je jednostavna i naivna žena koja vjerojatno nikada nije nešto loše doživjela. Vjeruje ljudima, posebno na preporuku onih u koje ima povjerenje i za koje smatra da su kvalitetni poput Mina. S druge strane, otac Park Dong-ik čvrsta je, dominantna i očinska figura visokog društveno-ekonomskog statusa. Oboje su u svojoj biti izolirana jedinica, zaštićena od nemilosrdne stvarnosti i odijeljena od niže klase, tako da svjesno ne bi dopustili ulazak u svoj svijet ljudima niže klase obilježenih specifičnim vonjem. Upravo je vonj ono što obilježava Parazita i jedan od elemenata koji izazivaju mučninu tijekom gledanja filma.

Ispod sjajne i uglađene površine kuće ispostavlja se da se krije nešto daleko mračnije, tako da se može činiti kao da se Parazit preobražava iz šašave komedije u triler sa žanrovskim elementima uklete kuće s duhovima. No, zapravo nakon što siromašna obitelj prijevarom uspije izbaciti kućnu pomoćnicu Moon-gwang kako bi infiltrirali na njezino mjesto i posljednjeg člana obitelji Kim, majku Chung-sook, stvari se počinju urušavati u mračni horor koji će pri kraju eruptirati neviđenim nasiljem. A da će nešto krenuti jako ukrivo ukazano je prizorom kada mladi Ki-woo u trenutku bijesa uhvati reljefni kamen ne bi li otjerao pijanog prolaznika koji urinira kod njihova prozora. Iako ga nije upotrijebio, već vodu iz boce, film sugerira kao da će nepoštovanje prema poklonjenom kamenu mobilizirati natprirodne sile u spiralnom padu prema njihovoj dramatičnoj propasti.

Naravno, sve je to zgodna varka redatelja. Poigrava se bajkovitim elementima, mistikom i maštom gledatelja kako bi ga natjerao na razmišljanje. "Uvijek osjećam da je zabavnije kada pokušam uvjeriti publiku u nešto što nema smisla", kaže redatelj. No, u konačnici svi su događaji u Parazitu objašnjivi prirodnim uzrocima, pa tako i navodni duhovi. Njihova stvarna funkcija je alegorijska u smislu društvenog komentara i kritike ljudskih odnosa u suvremenom otuđenom društvu.

Nerazumijevanje i negativci

Redatelj Bong Joon-ho rekao je kako se njegovi filmovi zasnivaju na "nerazumijevanju", pri čemu publika posjeduje više informacija, a likovi teško komuniciraju jedni s drugima. "Mislim da tuga i komedija potječu od tog nerazumijevanja, tako da se kao član publike osjećate loše - želite se usprotiviti i pomiriti ih. Kao filmaš, uvijek pokušavam snimati sa simpatijom. U Parazitu nemamo negativce, ali na kraju, sa svim tim nesporazumima, svi završe tako da povrijede jedni druge."

Istina je da postoje određeni nesporazumi, no u pravilu je riječ o neslučajnim nesporazumima, budući da je obitelj Kim svjesno i očiglednim manipulacijama ušla u prostor bogate obitelji koja nije savršena, ima svoje probleme, ali nije ni moralno izopačena da bi ikako zaslužila tragediju koja će im se dogoditi. Koliko god mogli biti simpatični, negativaca itekako ima, iako krivica možda nije jednako raspoređena. Možda nenamjerno, ali negativci, pa i zlikovci, u Parazitu postaju isključivo pripadnici niže klase i lošeg ekonomskog statusa. Spremni su doslovno se poklati u darvinističkoj borbi za opstankom i počiniti nedjela kakve ni poplava (referenca na biblijski potop) na kraju ne može oprati.

Za njihove postupke gledatelji možda mogu imati razumijevanje jer kao nezaposleni i na dnu nastoje devijantnim ponašanjem dostići društveno prihvaćene ciljeve (bogatstvo) putem neprihvatljivih sredstava. Film ne karakterizira likove crno-bijelo, već realno sa svim svojim karakternim manama i prednostima. Na simptomatskoj razini interpretacije čak se može reći da govori o univerzalnoj temi surovosti kapitalističkog društva lišenog klasne solidarnosti.

Uz izvrsnu režiju, fotografiju, osvjetljenje i općenito estetski visoku kvalitetu, zbog takvog društveno-ekonomskog kritičkog podteksta vjerojatno je i dobio nominaciju Oscar za najbolji film, posebice u kontekstu kada ova dodjela nagrada s godinama postaje sve politiziranija i obilježena ideologijom. No, valja biti pažljiv pri konačnim interpretacijskim zaključcima filma, jer bi se lako moglo zapasti u naivnu marksističku interpretaciju kako se jedino revolucionarnim djelovanjem može odbaciti kapitalizam te razriješiti klasne sukobe i nejednakosti.

Na kraju ostaje gorak okus. Film je nesumnjivo dobar, vjerojatno jedno od najboljih ostvarenja iz prošle godine, ali odvratnost koju pobuđuje podsjeća na sve ono loše što ljudi znaju činiti drugim ljudima iz bezbroj osnovanih i besmislenih razloga.