Neuspjeli povratak majstora strave

SAD, 2010., horor, 88 min. R: John Carpenter Gl: Amber Heard, Mamie Gummer, Danielle Panabaker, Laura-Leigh, Lyndsy Fonseca, Jared Harris Ocjena: 2/5 Nakon deset godina apstinencije, John Carpenter vratio se filmu i za svakoga tko je odrastao uz „Noć vještica“, „Napad na policijsku stanicu“, „Bijeg iz New Yorka“, „Maglu“, „Stvar“ ili „Christine“ to znači da treba otići u kino i vidjeti što je ovu sada već časnu starinu ponukalo na povratak u biznis.

Carpenter je jedan od najznačajnijih autora novoholivudskog žanrovskog filma koji je vješto uspijevao spojiti tradiciju klasičnog Hollywooda (najveći utjecaj na njega imali su Howard Hawks i Alfred Hitchcock) s modernim senzibilitetom i osobnim autorskim izrazom. No, već u devedesetima, Carpenter kao da je izgubio doticaj s vremenom, uostalom baš kao i njegovi generacijski kolege Walter Hill i John Milius, pa mu filmovi iako još uvijek zanatski dobro napravljeni, više nisu nailazili na širi odjek, a posljednji među njima bio je SF „Duhovi Marsa“ iz 2001. godine, zapravo ne toliko loš koliko beznadno staromodan film.

Deset godina kasnije Carpenter je ponovno zasjeo u redateljski stolac, no to je ujedno gotovo jedina šokantna činjenica vezana uz njegov povratnički film.

O čemu se radi?

Na ženski odjel mentalne bolnice, šezdesetih godina prošlog stoljeća, dovode djevojku Kristen nakon što je iz nepoznatih razloga zapalila jednu kuću, a glavni psihijatar pokušava shvatiti razloge toga čina. Na odjelu, uz Kristen, boravi još nekoliko djevojaka koje su podvrgnute eksperimentalnom liječenju. Kristen smatra da je zdrava i nepravedno zatvorena pa uporno pokušava pobjeći, no u tome je sprječava ili osoblje bolnice ili duh koji je, čini se, kriv za nestanak djevojaka s odjela. Za razliku od preplašenih i rezigniranih djevojaka, Kristen je odlučna u namjeri da ostane živa, bilo bijegom bilo suočavanjem s duhom.

Zašto gledati?

Osim gore spomenute činjenice da iznad naslova filma stoji Caprenterovo ime, nema baš puno razloga za preporuku Odjela straha, osim ako niste totalno zadrti poklonik old-school horora u kojima svake noći grmi i sijeva kao da je doba najžešćih monsuna, kamera prijeteći vršlja praznim hodnicima, a iza svakih vrata uz odgovarajuće glazbene naglaske iskače nečija ruka. Šteta, budući da elegantna uvodna špica sa slikama koje se prelamaju na razbijenom staklu, obećava mnogo ambiciozniji i intelektualno uzbudljiviji film. Doduše, Carpenter nije zaboravio baš sve trikove iz mladih dana pa tu i tamo i Odjel straha ponudi napetu sekvencu, no čak niti završni obrat ne uspijeva ga izdići iznad statusa horor trasha kakav već duže vrijeme i ne stiže u kina već završava direktno u DVD distribuciji.

Možda bi razlog gledanja mogla biti glumačka ekipa predvođena novom horor princezom Amber Heard, koja će starije filmofile podsjetiti na Hitchcockove heroine Kim Novak ili Tippi Hedren, zanimljivim Jaredom Harrisom te kćerkom Meryl Streep, Mamie Gummer, no niti su njihove role osobito psihološki zahtjevne, niti je Odjel straha tip filma koji se gleda zbog glumaca.

Zašto ne gledati?

Za razliku od većine svojih najboljih filmova kojima je bio scenarist, Carpenter je ovdje tek redatelj (nije napisao niti glazbu što je također nerijetko radio za vlastite filmove), a scenarij kao da je rađen prema nekoj zastarjeloj čeklisti horor filma: zgodna plavuša – kvačica, duh – kvačica, ludnica – kvačica, munje i gromovi – kvačica, grupno tuširanje – kvačica, zlostavljanje iz djetinjstva – kvačica, plišana igračka – kvačica, nakošeni kadrovi – kvačica... Uglavnom, tek su rubrike originalnost i humor ostale prazne. Nema tu genijalnih luđaka iz „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“, niti istinske strave Fullerogovog „Šok koridora“, tek otužni freakshow koji čini nekoliko zbunjenih i skrušenih cura koje se bez jasne ideje muvaju škrtom scenografijom bolničkog odjela i čekaju da postanu žrtve plastičnog duha, odnosno nezainteresirane scenarističke mašinerije.

Presuda

Tvrdoglava Carpenterova staromodnost odbija svaku mogućnost modernijeg koncipiranja filmova od onih iz osamdesetih i zato je tužno i depresivno gledati heroje iz mladosti kako se pretvaraju u oronule i senilne starce, odnosno svjedočiti kako se čovjek koji je stvorio moderni horor bruka trashom kakav je Odjel straha. I za Carpentera i za nas bilo bi bolje da je ostao u penziji uživajući u zasluženom statusu filmske legende.