Nema sumnje da će Bjelogrlićev film 'Toma' rastopiti jugonostalgičare i kafanđije, ali remek-djelo nipošto nije

Nikad nisam volio jugoslavensku i srpsku narodnu glazbu. Zapravo mi je bila odbojna sa svojom estetikom naglašene patetike, lošeg ukusa, praznih i otrcanih riječi, smrada krčmi, derneka i afektivnosti usred alkoholom razbijenih moždanih stanica. S vremenom su i emocije popustile, postao sam ravnodušan. Nije me bilo briga. Jednostavno ne dolazim u doticaj s njom, kao ni sa svim estradnim lakim notama bivšeg režima, ove ili bilo koje druge države.

Zašto to govorim? Pa, zato da biste dobili dojam s koliko predrasuda i sumnjičavosti sam pogledao Tomu, film Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca o srpskom narodnom pjevaču Tomi Zdravkoviću koji je već sad veliki hit u kinima. Percepciju je teško odvojiti od estetskih sklonosti, ali istovremeno, jako me je zanimalo hoće li me film moći razuvjeriti. Tim više što ni za tipične glazbene biografske filmove više gotovo da nemam strpljenja, iako su mi nekada možda i bili relativno dragi. U pravilu su strukturirani predvidljivo kronološki, previše ambiciozno i zamorno.

Ako pogledate stranicu IMDB, Toma trenutno drži velebnu ocjenu 9.4/10. Reklo bi se: genijalno remek-djelo. No, je li baš tako? Ni približno. Nipošto. Radije bih rekao da je korektan film koji ostavlja dojam skromne balkanske produkcije, ali koji će bez sumnje rastopiti duše jugonostalgičara, oduševiti fanove njegove glazbe, ali i svidjeti se širokim masama. Posjeduje sve začine da bi postao veliki hit bez obzira na to koliko je zapravo dobar, posebice na prostorima bivše Jugoslavije - nostalgiju, dramu, puno glazbe, mnoštvo strastvenih emocija, gotovo kao da gledate sapunicu, markantnog glavnog glumca, prekrasne glumice, nezaobilaznu meku erotiku te središnju veselu vijest o važnosti življenja svakog trenutka ovog života do posljednjeg daha, hedonistički i odvažno.

Dragan Markovina je u svojoj kritici filma za Telegram napisao da film u segmentu modnog izričaja i socijalnog presjeka publike podsjeća i "vuče" na "Bilo jednom u Hollywoodu", Quentina Tarantina. No, stavljati Tarantina i Bjelogrlićev film u isti kontekst je totalni promašaj, da ne kažem hereza. Ako je samo stvar mode i povijesnog prikaza društva, Markovina je mogao spomenuti bilo koji pristojan biografski glazbeni film s uvjerljivo stvorenim povijesnim kontekstom. Dapače, Tarantinu, koji je u zadnje vrijeme posvećen filmskom modeliranju alternativnih pripovijesti, Toma bi zasigurno bio odbojan.

"Drugi žanr koji ne poštujem je biografski film", rekao je Tarantino za The Talks. "Oni su samo veliki izgovor da glumci osvoje Oscara. To je pokvarena kinematografija. Čak i da je najzanimljivija osoba, ako joj pripovijedate život od početka do kraja, bit će to jebeno dosadan film."

Ništa revolucionarno

Da je Tarantino radio Tomu, bio bi to jednan potpuno drugačiji film, vjerojatno fokusiran na mali segment njegova života. Bjelogrlićev i Lisinčev Toma je modernistički portret pjevača, ispričan u osnovi kronološki, detaljno od djetinjstva pa do smrti, s tim da diskontinuiranom montažom paralelno izlaže glavnu liniju priče koja se događa u filmskoj sadašnjosti, odnosno ratnoj '91., kada Toma proživljava svoje posljednje dane. Nema u tom narativnom stilu ništa posebno novo ili revolucionarno, čak ni onda kada se slike realnosti miješaju sa slikama Tomine mašte.

Nije Toma ni "tipični film ceste", kako piše Markovina, iako dijeli neke karakteristike s filmom ceste, poput društvenog otuđenja glavnog junaka, nekonvencionalnog ponašanja, egzistencijalističkih propitivanja i putovanja. Radije bih rekao da je u pitanju glazbena melodrama, s obzirom da su muzika i emotivni odnosi između protagonista i drugih likova u prvom palanu, a putovanje i "cesta", ako se i pojavljuju, od sekundarnog su značenja za priču i, u konačnici, transformaciji Tominog osobnog identiteta. Izuzev posljednjeg dijela filma, koji je i najsličniji tipičnom filmu ceste (kao "nečistom" žanru koji se često veže uz druge žanrove), zapravo ne promatramo putovanje junaka, nego smo zajedno s njim, uvijek iznenada, bačeni u određeni trenutak prostora i vremena.

U odnosu na, primjerice, remek-djelo Građanina Kanea, gdje gradimo sliku o Kaneu i značenju riječi "Rosebud" kroz nekronološko izlaganje retrospekcijama iz različitih subjektivnih perspektiva, pri čemu se izmjenjuju aktualna sadašnjost i poniranja u slojeve prošlosti, Toma na prividno sličan način, ali ipak drugačiji, kronološki način otkriva portret legendarnog pjevača, ne ostavljajući ništa sumnji ili nedoumici. Konstruira jedno viđenje Tome kroz umjetničku interpretaciju i subjektivni dojam - mimetičko, ali ipak ne dokumentarističko. Možda kvazirealno uz elemente fikcije, sanjarenja i fantazija raspadajućeg uma.

'Zdravkoviću, ti si kao životinja'

Toma je portretiran kao talentiran autor i pjevač narodnog melosa kojega je zaljubljiva priroda i loša sreća u ljubavi izgradila u čovjeka i izvođača kakav je postao. "Zdravkoviću, ti si kao životinja koja samo udovoljava svojim instinktima. Kao da evolucija nije ostavila nikakav utjecaj na tebe", kaže Tomi doktor u jednoj od najnapetijih ljudskih scena u filmu. Toma je tada vodio posljednju bitku s rakom, kao i supruga njegova doktora, lika izmišljenog radi potrebe filmske priče, kojemu je došao da bi ga, kako kaže, "zagrlio". Njihovo slučajno prijateljstvo postat će od ključne važnosti kroz cijeli film.

Lik doktora (glumi ga Petar Benčina) je očigledno uveden da bi poput kontrasta pomogao naglasiti Tomin karakter koji se s vremenom i neostvarenim ljubavima, prije svega prema prvoj ljubavi, Romkinji Ruškoj, i tada slavnoj pjevačici Silvani Armenulić (odglumila ju je Tamara Dragičević), promijenio iz zanesenog romantika u ekstrovertiranog boema sklonog nemirnom životu, kocki, alkoholu, ženama i svemu što već ide uz to. Nasuprot njemu, glazbeniku koji liječi dušu, tu je racionalni, hladni i kruti doktor koji liječi tijelo i simbolizira čistu materijalnost. Jedan je fizički ružan (navodno zbog velikog nosa za koji se na trenutke vidi da je proteza), iako se film trudi prikazati ga kao lijepog iznutra, a drugi je tipično fizički privlačan, poput Clarka Kenta, iako je unutar sebe ružan.

Lik Tome, čovjeka koji život shvaća poput igre te uči doktora, a onda implicitno i gledatelja, kako prigrliti život punim plućima, prepustit se emocijama i otvoriti se prema svijetu, utjelovio je na svoj poseban način talentirani srpski glumac Milan Marić. I tu dolazimo do još jednog problema koji imam s glazbenim biografskim filmovima. Zapravo dva problema. Jedan je taj što je izuzetno teško uvjerljivo utjeloviti glazbenika u vremenu kada postoje kamere, a drugi je da nije dovoljno biti samo odličan glumac ako želiš ostaviti autentičan portret, nego je potrebno i biti barem na neki način glazbenik.

Marić je odličan mladi glumac. Njegov lik kao splet fikcije i stvarnosti interesantna je i šarmantna interpretacija Tome, bilo u naponu snage, bilo kao čovjeka koji umire, pa čak i usprkos tome što se pred smrt doima mlađe nego što je Toma zapravo izgledao u svojim pedesetima. Ali Marić nije ni pjevač ni svirač. Glas mu je "posudio" srpski pop-folk pjevač Aco Pejović. Netko će reći, zašto zamaram s detaljima, ali meni je to osobno bila prepreka da se potpuno (s)uživim u film. Jer vidim kada netko pjeva, a kada netko "samo" otvara usta. Jer vidim kada netko doista zna svirati, a kada je priučen ili mu ruke ne prate glazbu. Da stvar bude gora, Pejovićev se glas ne podudara ni izvedbom ni bojom s Marićevom glumom, čime sam lik gubi na autentičnosti. Čarolija je razbijena. Nekada mi je bio drag film The Doors iz 1991. godine, baš kada je Toma umro, u kojemu je Val Kilmer otpjevao sve pjesme Jima Morrisona, a sada bih ponovno mogao pogledati možda jedino film poput 'Round Midnight (1986.) s Dexterom Gordonom i ostalim stvarnim glazbenicima u glumačkim cipelama.

Nostalgija za izgubljenim vremenom

Sličan problem rascjepa između glasa i pojave vidi se i kod lika Silvane, nije to samo rezervirano za Tomu. Međutim, ne vjerujem da će to biti neka posebna prepreka za većinu publike s ovih prostora, a vjerojatno ni šire. Bjelogrlić je kroz glazbu i romantizirani lik boema oživio jedan drugi svijet koji je zauvijek nestao razbijen poput čaše u milijun krvavih komadića. Sveprisutna tuga, nostalgija za izgubljenim vremenom i melankolija pojačana istovremenim prikazom ratnog konteksta raspadanja bivše Jugoslavije sa smrću njezina gotovo mitskog simbola, zasigurno će mnoge natjerati da zaplaču.

"Imam užasno velike emocije kada je u pitanju ova priča. Generalno, to je ogromna emocija prema tom vremenu i ljudima kojih više nema. Ljudi čine vrijeme. Pokušao sam da tu emociju prenesem na film", rekao je Dragan Bjelogrlić, otkrivši da su Tomu, prije svega, tretirali kao dramski lik, piše Anadolu Agency (AA). "I pokušali, preko njega, da ispričamo priču o jednom vremenu. Nas je najviše zanimao taj odnos sa Silvanom, to je ta melodramska priča. Ja sam od Tominog brata čuo i od nekoliko ljudi, da je Toma cijeli život bio zaljubljen u Silvanu, a da nikad nisu imali ništa. Ljudi čine vrijeme. Mi smo se bavili ljudima koji su činili to vrijeme."

Nemam poput Bjelogrlića baš nikakve sentimente prema bivšem režimu, osim blijedog sjećanja na nerazvijenost, bijedu i nedostatak izbora. Žao mi je jedino što se sve zbog dionizijskog divljanja nekih idiota raspalo s toliko nepotrebno prolivene krvi. Film mi nije uspio ni prenijeti nostalgiju za tim vremenom i tim ljudima iz svijeta narodnjaka. Svijet je to kojeg sam se, kako sam rekao na početku, klonio, a to činim i sada. Nisu to riječi za mene, nije to poetika za mene. Barem kada je Toma u pitanju, makar se doimao kao interesantan čovjek koji ima što za reći dok slušate i gledate njegove stvarne intervjue. Vrlina filma je što sadrži dosta dobre ex-yu glazbe, poput pjesama Indexa, Yu Grupe, Grupe 220 i Zdravka Čolića, ali se postavlja pitanje nije li mana ako je većina toga što mi je dobro ono što nije Tomino?